Redatelj Mario Kovač s nama je 20 godina: Režiranje Ponosa Hrvatske nije mi dosadilo

Nagrada Ponos Hrvatske koju je list 24sata utemeljio još 2005. godine, ove godine slavi svoj 20. rođendan. Svečane dodjele na kojima najzaslužniji članovi našeg društva dobivaju priznanje, oduvijek su pune emocija, suza i smijeha, zabave i ljepote. Takve su uglavnom zahvaljujući brojnim odanim suradnicima koji se iz godine u godinu trude velik komad svoga srca utkati u svaku scenu, svaki kutak pozornice kao i izgraditi prijateljski odnos sa svim našim dobitnicima ne bi li im olakšali javni nastup i odagnali tremu. Redatelj Mario Kovač učinio je svaku našu dodjelu nagrade posebnom, svaku malo drugačijom od prethodne, a svim našim dobitnicima bio je neprocjenjiva podrška. S nama je svih ovih godina i tvrdi da mu režiranje nagrade nije dosadilo.

Uvijek nova inspiracija

- Nema osjećaja zasićenja jer su svake godine novi dobitnici i dobitnice, nove inspirirajuće priče. Ponos Hrvatske mi je posebno draga suradnja i svake godine unaprijed sva kazališta s kojima surađujem zamolim da mi oslobode taj termin ili odbijam angažmane i gostovanja u terminu održavanja dodjele nagrade. Također, trudimo se da svake godine imamo drugačije glazbene goste, a suradnja s kolegama HRT-a je već uhodana i prijateljska pa sam uvjeren kako će se nastaviti i dalje - kaže Kovač. Dodaje da su mu posebno dragi trenuci u kojima upravo neki njegov prijatelj ili prijateljica dobiju nagradu kao što je to bio slučaj kada su nagrade dobili Domagoj Jakopović Ribafish, Dino More, ekipa Crveni nosevi..

- U tim trenucima shvatim kako je to stvarno nagrada koju može dobiti svatko od nas tko u pravom trenutku reagira na pravi način i pomogne ljudima oko sebe svojom hrabrošću ili humanošću. To nije politički motivirana nagrada već je stvarno mogu dobiti "obični ljudi" - kaže redatelj. Kovač obožava svoj posao. Povodom 20. godina Ponosa Hrvatske otkrio nam je i kako se u njega zaljubio, odnosno, kako je sve počelo.

Ljubav od malih nogu

- Iskreno, ne poznajem nikoga tko je kao dijete htio biti redatelj/ica. Većina nas mašta o tome da budemo glumci, tako je bilo i sa mnom. Ali, nekako, čak i kao dijete kada bih glumio u nekoj predstavi, uvijek sam je gledao kao cjelinu, tražio načine da predstava bude bolja, davao savjete i upute glumačkim kolegama i kolegicama, pa čak i kad me nisu pitali za mišljenje, hahaha. Izgleda da je taj redateljski pogled na predstavu uvijek bio prisutan kod mene pa me nekako i životni put odveo u tom smjeru - kaže Mario koji je i glumac, skladatelj, scenograf i dramaturg. Uredski posao bi ga, kaže, ubio u pojam.

- Uloga redatelja je da se razumije u sve pomalo pa pretpostavljam da i ta razbarušena renesansnost u mom djelovanju potiče iz tog korijena. Kazalište je kod mene bez sumnje odabir broj jedan i uvijek si prvo posložim raspored kazališne sezone s premijernim naslovima a onda u preostale "rupe" uguram bavljenje svojim preostalim strastima (glazba, film, književnost, kvizovi...). Ne mogu si zamisliti da se bavim ičim drugim u životu ili da se za stalno zaposlim na nekom poslu koji je statičan i vječno isti od 8 do 16h, ne bih dugo izdržao u takvoj dosadnoj rutini - priznaje. Za sebe tvrdi kako nije tipično statističarski tip pa tako ne zna točan broj izvedbi predstava u kojima je glumio, ali vjeruje da je broj debelo četveroznamenkasti. Što se tiče režiranja, tu ima konkretnije podatke.

Ostvario je sve profesionalne snove

- Zbog zadržavanja statusa slobodnog umjetnika u Hrvatskoj Zajednici Samostalnih Umjetnika, moram voditi preciznu arhivu predstava koje sam režirao (u tome je lavovsku ulogu odigrala moja mama koja je čuvala sve te rane programske knjižice i novinske izreske) pa tako znam da sam režirao 107 profesionalnih kazališnih produkcija što čini prosjek od 4-5 godišnje - otkrio je Mario te dodaje  da je većinu "kvačica" vezanih uz svoju profesiju već obavio i nema nekih posebnih želja.

Veselio bi ga ZKM

- Možda jedino još u meni tinja želja da profesionalno režiram predstavu u Zagrebačkom Kazalištu Mladih gdje sam se i zaljubio u kazalište i napravio svoje prve kazališne korake. Nevjerojatno mi je da sam režirao u gotovo svim velikim, nacionalnim kućama u Hrvatskoj pa čak i po inozemstvu a nikada nisam dobio priliku raditi tamo. Znam da je kod nas nekakav nepisani običaj da kazalištarci moraju ponizno doći pred neke intendant(ic)e i ravnatelj(ic)e kako bi dobili priliku ali ja naprosto nisam takav tip čovjeka. Posla imam dovoljno, vrlo često dogovoreno i po godinu, dvije unaprijed pa ne moram tražiti povrh toga. Nije da nisam pristojno ponudio suradnju i vodstvu ZKM-a u par navrata ali svaki put sam naletio na zid šutnje i neodgovaranje što me žalosti kao čovjeka no ne opterećujem se time previše. Ako bude zdravlja, vidim se kao aktivnog režisera još sigurno par desetljeća pa se možda i dogodi taj povratak na mjesto mog kazališnog izvorišta - kaže. Otkrio nam je koliko je sklon planiranju unaprijed i na čemu trenutno radi. 

Jedva čeka Alan Forda

- Planovi uvijek postoje ali svi znamo da život ponekad izignorira naše želje i odveze nas u drugom smjeru. Nekad plivam niz struju nekad uz nju i oprezno važem s kim ću i gdje surađivati. U bliskoj budućnosti me očekuju premijere u kazalištu Novi Život (gdje radim adaptaciju sjajnog romana Julijane Matanović "Tko se boji lika još"), Kerempuhu (gdje režiram Alan Forda, što jedva čekam), Karlovcu (gdje u koprodukciji Free Dance i Tala kolektiva radim na plesnoj predstavi  "Tesla on the Beach") i Virovitici (gdje krajem godine izlazim s premijerom apsurdne komedija Harolda Pintera "Lift za kuhinju"). Poznavajući sebe, ne bi bilo čudno da se unutar tog svega ugura još neki novi projekt za koji ni ne znam da ću ga raditi - za kraju je rekao redatelj. 

Nagradu Ponos Hrvatske utemeljio je list 24sata, a partner je HRT. Pokrovitelji projekta su PBZ, PPD, OTP Banka, Hrvatska pošta, HEP, Erste banka, INA, Telemach, Končar, Fina, Janaf, Studenac i Wiener osiguranje VIG. 