Show

Komentari 143

Agonija se uvukla u zabavnu industriju: Maja Šuput zarađuje po zahodima, a ostali životare

Agonija se uvukla u zabavnu industriju: Maja Šuput zarađuje po zahodima, a ostali životare

ZBOGOM ESTRADI Novo nenormalno glazbenu scenu kakvu pamtimo bacilo je u brendirani WC. Preživjet će veliki, oni koji su si stvorili financijske zalihe ili autorski portfelj

‘Dabogda imao pa nemao’, kletva je koja je snašla mnoge. Još nedavno su zarađivali iznose koje prosječan građanin ne zaradi za nekoliko godina. Za Novu godinu se pjevalo za 20, 30, 50 tisuća eura, pa i više. Evente su naplaćivali po 100.000 kuna, reklo bi se ‘lova do krova’. Jest, ne svi i ne njih puno, ali ipak dovoljno. Ta vremena blagostanja i obilja su trenutačno iza njih, a oni koji su trošili kao da sutra ne postoji, danas ‘kubure’ s budžetom. Nezamislivo je da je jednoj od najpopularnijih pjevačica odbijena kartica. Za normalnog čovjeka velikih oko 10.000 kuna, za nju su to samo dvije minute novogodišnjih nastupa. No nastupa nema. O poslovima i prihodima na estradi čitajte sljedećih dana u feljtonu 24sata za koji ekskluzivno u velikom intervjuu govori padre estrade Tonči Huljić, a Jole u emotivnoj ispovijesti priča o depresiji...

Tonči Huljić (59) dao je lakonsku no vraški preciznu dijagnozu stanja ne samo na domaćoj glazbenoj sceni kad je na pitanje je li estrada na koljenima kategorički kazao: “Jest!”.

POGLEDAJTE VIDEO: Zvijezde ostale bez prihoda

Kasnoljetni i jesenji otkazi mnogih koncerata zbog uzleta broja oboljelih od korona virusa bili su očiti pokazatelj svega što glazbenu industriju čeka u predstojećim mjesecima. Zapravo, još od početka pandemije i famoznog lockdowna bilo je jasno da globalnoj, ali i domaćoj, “industriji zabave” prijeti katastrofa. Ljetno popuštanje mjera sigurnosti donekle je “pokrpalo” lošu situaciju s koncertima, makar i uz pridržavanje rigoroznih epidemioloških mjera. Što će reći da je u koncertnim prostorima na otvorenome bio drastično smanjen broj posjetitelja uz propisani razmak, koji je u praksi značio petinu publike u odnosu na puni kapacitet gledališta. A stvari su ipak štimale jer, koliko mi je poznato, ni jedan koncert ili kazališna predstava nisu bili nova žarišta. No s druge strane, takva ograničenja nisu vrijedila za noćne klubove, pa je nezaobilazni Facebook tijekom ljeta bio pun snimki partijanja u (narodnjačkim ili pseudonarodnjačkim) klubovima, iz kojih se – tvrde epidemiolozi – širila zaraza. Baš kao i iz “masovki” vjenčanih slavlja i rođendanskih veselica ili crkava. Prema onome “Quod licet Iovi non licet bovi”, tijekom ljetnih mjeseci i jeseni svjedočili smo tako dvostrukim kriterijima koje su uspostavili epidemiolozi i notorni Stožer.

Zašto? Najmanje zbog pokušaja da se osigura kakva-takva turistička sezona (mada je i tu bilo muljanja i “previda” broja zaraženih), a više zbog pogodovanja nedodirljivima: vlasnicima noćnih klubova, političkim strankama i moćnom Kaptolu. Rezultat takve strategije itekako je jasan: golemi porast broja oboljelih i nove restrikcije. Dakako, opet najviše za glazbenike i sve koji žive od koncerata, kazališnih predstava, izložbi, filmskih projekcija… Još prije koji mjesec svjetskim medijima (i društvenim mrežama) kružio je podatak o oko 200 milijuna izravno ugroženih katastrofom koju je u ugostiteljskom sektoru izazvala pandemija.

Zaključak, temeljen na mnogim otpuštanjima i zatvaranjima restorana, glasi da će korona krizu preživjeti samo oni s dna negdašnjeg hranidbenog lanca: fast food lokali i svi mogući slični “brzogriz” servisi koji koriste jeftine namirnice i upošljavaju malo radnika. Može li se slična paralela povući s glazbenim biznisom? Teško. Jer čini mi se da je tu obrnuta situacija. Krizu će, naime, preživjeti samo oni veliki. Oni koji imaju financijske zalihe ili – još bolje – moćan autorski portfelj koji jamči siguran prihod. Svi drugi, posebice divizije “malih glazbenih djelatnika” koji ovise o klupskim nastupima, sitnim tezgama, uličnim svirkama, najamničkim uslugama u studijima ili koncertima…, borit će se za golo preživljavanje. 

Ako im to uopće uspije. Radoholičar Tonči Huljić i njegova ergela turbokomercijalnih grla – mada i oni pogođeni zabranom velikih koncerata i drastično smanjenim brojem “evenata” – zadržat će glavu iznad vode. Stare uzdanice mainstreama, poput Gibonnija (koji u svojoj korčulanskoj “izolaciji” sklada nove brojeve za predstojeće izdanje/izdanja), Husa Hasanefendića i Parnog valjka (recimo, Brka i bubnjara Dade Marinkovića, kojemu će vani samostalni album) ili Jasenka Houre i Prljavoga kazališta, zacijelo će odsutnost velikih koncerata ili manjih no isplativih gaža osjetiti mnogo manje od silnih “indie” izvođača kojima su nastupi u klubovima i sitne svirke osiguravali kakvu-takvu egzistenciju.

Zna li se da je i Goran Bare – apsolutno medijski eksponiraniji od mlađih “rokerskih” konkurenata – javno progovorio o svom životu u doba korone, odnosno o balansiranju na samom rubu preživljavanja, što je tek s onim mnogim bendovima, vlasnicima malih klubova u kojima nema ni “cajki” ni zabavnoglazbene “kuruze”, studijskim glazbenicima, cijeloj koncertnoj “industriji”, studijima, promotorima, producentima, aranžerima…, koji su uglavnom ostali bez posla? I prihoda.

Alen Vitasović jedan je od onih koji su javno progovorili o prisilnoj “obustavi rada”, o životu glazbenika kojemu gaže nisu samo prihod nego i smisao života zbog onih desetljeća uloženih u glazbeno obrazovanje, umijeće sviranja, tesanje estradnog zanata…

Svojevrsni lockdown, koji, izgleda, i dalje vrijedi “samo” za glazbenike, odnosno estradu, ima već sad – a u budućnosti će i još više – katastrofalne posljedice. Jer stvorena je spirala uzročno-posljedičnih veza koja će se, i jednom kad pandemija prođe, itekako osjećati na sceni. Računica je jednostavna: bez koncerata umire koncertna industrija (iznajmljivači razglasa i rasvjete, osiguranje…), izvođači ostaju bez glavnog (ili jedinog) prihoda, a ZAMP bez naplate kojom se pune fondovi iz kojih se vraća novac autorima. Ako je pandemija preko noći “naučila” ljude da se – posebice zbog straha od neizvjesne sutrašnjice – zadovolje samo osnovnim potrebama, pa, umjesto u restoranima, jedu kod kuće, kamo su ionako mahom preselili svoje radno mjesto, što tek čeka industriju zabave i kulturu, koji su ionako većini na dnu popisa životnih prioriteta? Samo agonija. Izlaz iz mraka još se ne nazire, pa više svjetlo na kraju tunela ne vide čak ni okorjeli optimisti. Jer i oni najiskusniji i najzaposleniji studijski session glazbenici znaju da je sve manje posla u studijima (za koga uopće snimati novi materijal?), a i televizije su znatno skresale svoje emisije, koje se moraju snimati bez publike. O koncertima u velikim dvoranama, bez kojih nema zahtjevnijih nastupa s produkcijskim standardima na koje smo navikli, može se samo sanjati.

Teza da su negdašnji lockdown, a i aktualna nemogućnost nastupa uživo, publiku natjerali na sve veće korištenje “digitale”, što pak donosi novac autorima i izvođačima, samo dijelom drži vodu. Oni najpopularniji kojima prodaja nosača zvuka i autorska/izvođačka prava nisu bila više od sitnoga keša za kavu i cigarete, prešaltali su se u neke druge lukrativnije vode.

Maja Šuput najbolji je primjer jer uloga voditeljice u TV showu s velikom gledanošću (u kojem, uzgred, u žiriju sjedi i Indira Levak, zacijelo manje zbog honorara a više zbog medijske prisutnosti), jamči dobru prođu njenih poduzetničkih projekata. Kao što nastupi na svadbama za masne honorare (u kojima se dobro snalaze i Stavros i Jole) imaju daleko manje veze s glazbom negoli s dernek-zabavom, tako ni “prvi brendirani ženski toalet, koji damama pruža ugođaj ženskog raja, budoara, oaze i ambijentalnog hotspota”, koji je nedavno otvorila Maja, nema veze s njenim “core businessom” - glazbom. Naravno, vještoj i poslovno spretnoj Maji Šuput nema se što tu zamjeriti (dapače!) no njen “slučaj” neusporediv je sa situacijom u kojoj su se našli kolege iz istog (glazbenog) ceha. Zlobnici bi možda rekli da je mnogo simbolike u tome da jedna pjevačica novac zarađuje na “brendiranom zahodu”, a mnogi vrhunski glazbenici životare na rubu egzistencije, no umjesto teze o bliskim vezama “zabavne glazbe” i toaleta možda je bolje kazati da se Maja prilagodila novim vremenima. Jer onih “starih dobrih” više neće biti.

Ako se samo u proljetnim i ljetnim mjesecima računalo na dvjestotinjak milijuna kuna izgubljenih zbog otkazanih koncerata i festivala, nije teško zaključiti što tek donosi ovo aktualno “novo nenormalno”. Bez adventskih nastupa i tezgi, božićnih koncerata te novogodišnjih svirki na otvorenome ili u hotelima, minus od spomenutih dvjestotinjak milijuna kuna će se sigurno udvostručiti.

Pored ostaloga, uzrokovat će kraj karijera mnogih starijih “etabliranih” zvijezda, raspuštanje nekih moćnih “glazbenih kolektiva”, potpuni kolaps koncertne industrije (u kojoj je, vrijedi podsjetiti, petnaestak tisuća zaposlenih) te veliku perestrojku koja od glazbe vodi ili u zaborav ili u prekvalifikaciju.

“Neka susjedu crkne krava” odavno je na ovim prostorima masovno prihvaćena mantra svih jalnuša i luzera kojima smeta bilo koji i bilo čiji uspjeh.

Zlobna i zlokobna poruka onih koji ne znaju ništa upućena onima koji znaju (makar) nešto. Stoga je uzaludno očekivati razumijevanje, možda mrvu suosjećanja ili pomoć “sektoru” glazbenika i kulturnjaka. Naše “novo nenormalno” glazbenu scenu kakovu znamo hitnulo je u zahodsku školjku. A to – čak ako je toalet i brendiran – ne sluti na ništa dobroga u mjesecima i godinama pred nama. 

Najčitaniji članci