Akademski slikar Zoran Šimunović: 'Godinama se oslikavam kao platno'

Ružičasta je najdraža boja osječkog akademskog slikara Zorana Šimunovića (41). Diplomirao je 2013. godine u klasi prof. Antuna Borisa Švaljeka i do sada je imao mnoge izložbe u galerijama i muzejima u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Austriji i Mađarskoj; djela mu se nalaze u javnim zbirkama četiri hrvatska muzeja.

Bio je jedini vizualni umjetnik, 2019. godine, kojeg je prestižni američki časopis za dizajn Regard Magazine odabrao kao hrvatskog ambasadora za prilog “Hrvatska puna života”, nakon čega je 2022. godine u svjetski poznatom časopisu Geo France obuhvaćen njegov umjetnički rad.

S 20 godina se 'otkrio'

Zanimljivo je da je Šimunović rođen u Nuštru pokraj Vinkovaca, u dobrostojećoj obitelji koja se godinama bavi poljoprivredom. Djetinjstvo je proveo s ocem na traktoru, radeći na polju. Roditelji su očekivali da će jednog dana voditi njihovo imanje s bratom, zbog čega je Šimunović čak upisao Agronomski fakultet, no ubrzo je uvidio da to nije za njega. Da u njemu čuči umjetnička duša, shvatila je njegova djevojka Ivana, danas supruga, koja ga je usmjerila prema umjetničkoj akademiji.

- Do 20. godine nisam uopće bio zainteresiran za školu, muzeje, umjetnost. To je u meni prepoznala Ivana dok sam tako bezveze nešto crtao. Uz nju sam zapravo razvio umjetnost gledanja i to me motiviralo. Na kraju sam akademiju završio s Rektorovom nagradom - kaže Šimunović, koji je, nakon fakulteta, ostao živjeti u Osijeku, iako je iz Nuštra, a radi u Vinkovcima.

Osijek mu je, kaže, grad po mjeri, a ondje je kupio i secesijsku katnicu iz 1934. godine, koju je uredio u skladu sa svojim umjetničkim izričajem, kao eklektičnu kombinaciju retro stila i suvremenog dizajna.

- Kuća je restaurirana u izvornom izdanju i to joj daje poseban šarm. Kupili smo je od etnologinje koja je u kući sačuvala dašak tradicije; visoke drvene prozore s originalnim secesijskim okovima, drvene podove, potkrovlje, koje sam pretvorio u veliki atelje, podrum, koji će jednom biti vinski, i dvorište, od kojeg smo napravili malu chill zonu okruženu zelenom oazom u centru grada - kaže Zoran.

Kuća je, naravno, ispunjena njegovim slikama velikog formata, po kojima je i poznat, i zato se od ulaska u nju osjećate kao da ste ušli u otkačenu, veselu galeriju, ali s pojedinim skupim dizajnerskim komadima namještaja. Više je puta njegova kuća bila u reportažama časopisa koji se bave dizajnom i interijerima jer boravak u njoj doista osvaja.

- Interijer kuće nam je kao organizam koji se stalno mijenja. Supruga i ja u tome uživamo. Želimo prostor u kojem će se svi osjećati dobro, a opet, da bude prilagođen obiteljskom životu i druženjima s prijateljima - kaže Zoran, koji je sinu Oskaru dopustio da sam kreira svoju sobu, pa u njoj po podu i krevetu leže plišanci, igračke, bojice, vlakići...

I upravo ti su predmeti jedno vrijeme naglašeno bili teme mnogih Šimunovićevih slika jer se, razvijajući kroz godine kao osoba, izgrađivao i kao umjetnik.

Radi i po narudžbi

- Imao sam cikluse slika temeljene na nekoj introspekciji mojeg života. Prvu sam nazvao ‘Iščekivanja’ i njome sam obilježio svoje školovanje i početak svog umjetničkog razvoja. Potom je uslijedio veliki ciklus ‘Hommage prostoru’, koji je zapravo posvećen mojem djetinjstvu, sazrijevanju, odrastanju, osobnom prostoru u kojem danas živim. Mali preokret dogodio se s ciklusom ‘Da li je astronautima potrebna umjetnost’, koji se, dakako, ne bavi astronautima nego pitanjem koliko je zapravo umjetnost prisutna oko nas i je li nam potrebna.

A dva najnovija ciklusa su ‘Da li lutke imaju emocije’ i ‘Kurtizane i vrtovi’ jer se svi slikari nekada dotaknu erotike u svojim djelima, pa sam poželio i ja. Ljudsko tijelo je neiscrpna tema u umjetnosti. No nisam htio ući u to kroz neki šablonski element nego sam osmislio svoju nerealističnu kurtizanu. Dugo mi je trebalo da je kreiram i ukomponiram u svoj stil slikanja - kaže Šimunović, koji preferira slikati na vrlo velikim formatima koji su publici vrlo dopadljivi. Neskromno kaže da su mu mnoga završila diljem svijeta.

- Moji radovi sviđaju se publici jer sam u slikarstvu iskren. Sve moje slike odraz su mene i oni koji me poznaju to prepoznaju u njima. Siguran sam i da mnoga publika u njima vidi dio sebe jer sam u nekim radovima to i nastojao. Moja je posebnost što sam sve to odlučio prikazivati optimistično, kroz jarke boje, arhaično, dopadljivo. Ružičasta je na svim mojim slikama. Ona me čini najopuštenijim i najsretnijim. Ružičastu ne vidim kao mušku ili žensku boju; kod nas slikara ne postoji ta podjela. Besmislena je. To je jednostavno boja - kaže Šimunović, koji ima svoje galeriste u Beču, Ljubljani i Parizu te uglavnom dobiva pozitivne recenzije svojih radova iz izložbi.

- Bitno mi je biti na tržištu u inozemstvu. Lijepo je ‘biti gazda u svom selu’, ali onda poželiš vidjeti i koliko vrijediš negdje drugdje. Ako si ambiciozan, ozbiljan, vrijedan, željan uspjeha, onda ‘ideš van’. Za sada uspijevam držati taj zahtjevan tempo, ali osluškujem i kritike. Publika je moj najveći kritičar i time se vodim. Nerijetko se događa da me kontaktiraju kupci i požele da naslikam sliku samo za njih, po narudžbi. Iako sam prije govorio da to nikad neću raditi, učinio sam to nekoliko puta, ponajprije radi prilagođavanja formata. Ali sam inzistirao i da se upoznamo malo bolje kako bih dobio viziju onoga što žele. U tim slučajevima dobili su personaliziranu sliku - kaže Šimunović te dodaje kako je i to dio izazova slikara, kao i svako platno koje stavi pred sebe.

Ali Šimunović je i sam svojevrsna galerija. Naime, kao i svaki umjetnik, njeguje posebnost, a ona se najviše očituje po mnogobrojnim tetovažama koje ima po cijelom tijelu. Voli reći da na svojoj koži ima svoja unikatna djela!

- A opće je poznato da umjetnici nisu baš kak’ treba. Davno sam stavio svoju prvu tetovažu, a kad sam završio akademiju, odlučio sam da ću i sebe oslikavati kao platno. Počeo sam kreirati svoje tetovaže. Prvo su mi ih radili majstori, a onda sam kupio mašinicu i radim ih sam. Imam ih više, iako je to zapravo jedna koja se stalno gradi. Svaki njen segment ima svoju priču. Često nastanu i spontano, kao i slike, krenem, pa u što se pretvori - kaže Zoran pokazujući nam svoje “oslikano” tijelo.

S obzirom na to da je veliki ljubitelj motocikala, da obožava hipstersku odjeću i cipele, naočale i satove, a ima i savršeno uređenu bradu i frizuru, Šimunović je često model za određene modne brendove. Voli kameru, pa mu ništa nije problem.

Voli i pozirati

- Može se reći da živim svoju umjetnosti. Osim toga, danas umjetnik mora znati brendirati sam sebe, ne samo kroz svoja djela nego i kroz pojavu, stil života, odnos prema ljudima - ističe Šimunović, koji je kao kustos i voditelj galerije inovativan i kreativan.

Tako je, primjerice, od originalne zapuštene londonske crvene telefonske govornice, koja se već godinama nalazi u centru Vinkovaca, stvorio najmanju likovnu galeriju na svijetu!

- Povremeno poželim malo izaći iz okvira slikanja, pa istražujem neke druge oblike umjetnosti. Jedno sam vrijeme bio zaluđen kreiranjem unikatnih vunenih tepiha koje sam doslovno ručno izrađivao. Napravio sam ih nekoliko, ali i otkrio da je to vrlo ‘skup sport’, istodobno za mene koliko i za tržište. Dok sam bio kustos u vukovarskome muzeju, nastojao sam izlagati izložbe kroz evente, s glazbenim i slow food doživljajem. Smatram da izložbe treba modernizirati kako bi privlačile mlade i one koji još nisu otkrili umjetnost, a to je najbolje čini kroz evente. Tako je nastala i ideja o najmanjoj galeriji na svijetu unutar londonske telefonske govornice. U njoj smo izmijenili već nekoliko slikarskih postava i svima je to simpatično - kaže Šimunović, koji je i sam restaurirao neke komade starog namještaja koji ima u kući.