Show

Komentari 0

Amandu nije mogao financirati tata pa je baš morala uspjeti...

Amandu nije mogao financirati tata pa je baš morala uspjeti...

Trenutačno igra u pet predstava, a svojedobno je na HTV-u vodila emisiju ‘Školski sat. Glumica u Žar ptici, dobitnica je Nagrade hrvatskoga glumišta za ulogu u predstavi o vršnjačkom nasilju ‘Ako kažeš, gotov si!’

Ovogodišnja dobitnica Nagrade hrvatskoga glumišta za najbolje glumačko ostvarenje u lutkarskim predstavama ili predstavama za djecu i mlade je Amanda Prenkaj. Ovoj 34-godišnjoj glumici to je drugo priznanje. Prije sedam godina s tri kolegice napravila je vlastitu predstavu “Glumice i to” da bi pokazale što znaju jer nisu imale posla.

POGLEDAJTE VIDEO: Sara Stanić u '24 pitanja' 

Odrasli ste u Ivanić-Gradu, a završili studij glume i lutkarstva u Osijeku. Zašto baš gluma i zašto baš Osijek?

Moja kći Zita me nedavno pitala zašto sam glumica. Rekla sam joj da je gluma pronašla mene i ja sam rekla ‘da’. Osijek je bio ljubav na prvi pogled. S 15 godina bila sam na državnom natjecanju iz prve pomoći u organizaciji Crvenoga križa. Valjda zbog rijeke Drave, malih stabala i topline toga grada koji je puno propatio, toliko sam pričala o Osijeku da mi je susjeda Branka rekla da ću kad-tad tamo i završiti. I jednog dana sam joj rekla: ‘Branka, selim se u Osijek, upisala sam Akademiju’. To su te priče s gradovima koji suptilno oblikuju naše biće.

Prije sedam godina morali ste sami napraviti predstavu da biste imali gdje početi.

Budućnost je danas neizvjesnija nego ikad i zato nastojim svaki dan zahvaliti na angažmanu u Žar ptici jer mojim kolegama u današnjim uvjetima nije nimalo lako. Dobro razumijem taj pritisak. Nakon završetka studija tata mi je rekao da me više ne može financirati i da se odsad moram sama skrbiti za sebe i mamu. Prvo sam osjetila strah i ljutnju, ali onda kao da sam zaboravila na tatine riječi i zagrizla. Manji i veći poslovi su počeli dolaziti. A onda sam s prijateljicama iz Umjetničke organizacije Kravice, Dunjom Fajdić, Ivanom Horvat i Petrom Kurtelom, napravila svoju predstavu na temu posla, prijateljstva, pogrešnih zaljubljivanja i što to znači biti glumica u Hrvatskoj. Žiri Nagrade hrvatskoga glumišta je to prepoznao, a dobile smo i nagradu na Gumbekovim danima. Moji kolege su primorani odustajati od svog poziva jer nema posla. A ima toliko talenata! Poručila bih mladim glumcima da naprave nešto svoje. Prepoznati probleme njihove generacije, napraviti nešto autentično i to pretočiti u riječi.

Bili ste vodič turistima po Zagrebu igrajući Zagorku. Kakva iskustva ste stekli?

Sposobnost da improviziraš u danom trenutku. Predstava je izrežirana, ali unutar nje postoje mali prostori koji se mogu ispuniti ako dišeš zajedno s publikom. I u tim prostorima se može osjetiti afinitet publike za humor pa ih često spontano uključim u svoju igru i to obožavaju. Ta njihova sreća i spontanost uvijek me inspiriraju i često nasmiju do suza.

Pomognu li nagrade kasnijim angažmanima?

Teško je reći. Ono što smo mi ‘kravice’ zaključile da su nas od dobitka nagrade neki bitni kazališni ljudi krenuli pozdravljati na uskom pločniku grada Zagreba. To je bilo prije sedam godina. Ali evo još se dokazujemo i trudimo. To nikad ne prestaje.

Kako je nastala predstava ‘Ako kažeš, gotov si!’ i kako je bilo raditi s redateljem Krešom Dolenčićem?

Predstava je nastala iz goruće potrebe da se nešto kaže na tu temu. Nažalost, u kazalištu se nekako izbjegavaju raditi predstave za tinejdžere. Valjda zato što nam je i u stvarnom životu teško razumjeti adolescente. Ne znamo što bismo s vrtlogom njihovih emocija i zapravo ih ne razumijemo. I tu je naš ravnatelj povukao okidač i rekao: ‘Idemo vidjeti što možemo napraviti!’. Da nema korone, to bi bila najigranija predstava jer se stalno tražio termin više za izvedbu. Što nam potvrđuje kolika je potreba za ovakvim sadržajem. I to ne bismo uspjeli da nije bilo Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba. Psihologinja Mija Roje Đapić i djeca iz Ogranka mladih pratili su nas na tom putu i savjetovali nas u stvaranju materijala što je realno, a što nije. Genijalna Dina Vukelić je sve to složila u izuzetno dojmljiv dramski tekst. A suze koje su došle na kraju tog putovanja potvrda je da smo napravili bitnu predstavu. Meni je ovo jedna od najdražih predstava i na svakoj izvedbi imamo takvu komunikaciju s djecom koju dosad nisam nikad doživjela. To je najveća nagrada. A rad se Krešom je divan, ne zato što moram to reći nego on zaista poštuje glumca i daje mu slobodu. Ne nameće svoja rješenje nego ti daje podršku. S njim sam osjećala sigurnost da mogu i pogriješiti i istraživati.

Jeste li, otkako ste postali majka, još osjetljiviji na taj problem?

Uh, jako! Ako moju Zitu previše želim zaštititi od loših stvari, mislim da joj ne dajem šansu da sama nauči kako se izboriti za sebe i kako se obraniti. Za to ne postoje tutoriali i aplikacije pa se oslanjam na intuiciju. Generalno mislim da su curice sklonije suradnji i da su poslušnije, pa to zna biti problem kada je potrebno reći NE. Zato već sada razgovaramo s njom da je u redu reći ‘ne’ kad joj je nešto neugodno ili ako joj je nečija igra pregruba.

Zita ima privilegiju da ima mamu glumicu. Što je najviše veseli?

Glupiranje do besvijesti. Moj nevjenčani suprug i ja se potajno natječemo tko će Zitu najviše nasmijati. Kako je Zitin tata muzičar, kod nas vam se uvijek nešto pjeva, svira i glumi. Ali i to zna biti malo naporno, roditelji će razumjeti. Zita vam ne pristaje na ‘mama je sad umorna’ pa po tisuću puta rekonstruiramo našu novu predstavu ‘Hoću neću’. Oduševljena je njom, a pogotovo s mojim kolegom Berislavom Tomičićem, koji joj je najsmješniji i ozbiljna nam je konkurencija u nasmijavanju. Stalno me pita kad će predstava opet igrati. Slama mi srce jer ovo ‘novo normalno’ pauzira neki naš život koji smo vodili. Ali i to će jednom proći.

Je li na vidiku ostvarenje vaše najveće želje - da snimite film?

To samo dragi Bog zna, kak’ bi rekli naši stari.

Najčitaniji članci