Redatelj Antun Vrdoljak je, kako kaže, u školi često gladovao pa je polovici razreda crtao za sendvič. Kada se probio kao redatelj, nije volio Partiju, ali Tito i Jovanka cijenili su njegov rad
PUT DO LEGENDE, 2. DIO
Antun Vrdoljak: Moja Branka se zaljubila u trubu, a ja u nju
U nostalgičnim ispovijestima legende showbusinessa za 24sata opisuju kako su preko noći stekli doživotne obožavatelje te stvarali kultne pjesme, serije i filmove. Otkrivamo kako su živjeli najslavniji glumci, glazbenici, televizijski i radijski voditelji u doba bez realityja, YouTubea, Facebooka i Instagrama. Istinski influenceri bivših vremena govore o zvjezdanim statusima koji su neusporedivi s današnjima, o filmovima i serijama s holivudskim budžetima, o turnejama koje su trajale mjesecima i na kojima su ih pratili milijuni.
Redatelj Antun Vrdoljak ispričao nam je nikad izrečene tajne o nastajanju i sudbini serije “Prosjaci i sinovi” te kako je došao do statusa kultnog hrvatskog redatelja.
Kakve su bile reakcije publike kad se serija “Prosjaci i sinovi” napokon pojavila?
U velikom dijelu zemlje nestalo je televizora u trgovinama. Mogu se požaliti da uvoz televizora nije pratio potrošnju. Gastarbajteri su za božićne blagdane uglavnom vukli televizore. Velik dio te popularnosti treba zahvaliti upravo rigidnosti komunizma. Zabrane u stvaralaštvu uvijek su pogibeljne za političke poretke. Čitanost zabranjenih knjiga nije bila toliko velika koliko je bio revolt zbog zabrane.
POGLEDAJTE VIDEO:
Vaši Imoćani su u to vrijeme po televizore išli u Split, Makarsku… samo da imaju na čemu gledati “Prosjake”. I hvalili su se s vama. Po čemu vi pamtite njih, odrastanje u Imotskom?
Po tome što u Imotskom tad nije bilo ni struje ni kina. Bio je rat, a u grad je došao jedan čudan čovjek, šareno odjeven. U to je vrijeme vidjeti muškarca u kariranim hlačama i kariranoj košulji bilo, blago rečeno, neobično. Jer nosile su se samo bijele košulje i plave hlače. Imoćani bi se od bombardiranja skrili u Boškovu pećinu, jednu od nekoliko, a taj bi čovjek došao s kinoprojektorom i vrtio ga rukom. U toj pećini prvi put sam gledao film, smrt Isusovu, razapinjanje na križ. Imao je i gramofon pa je puštao neke tonove. Poslije sam postao veliki prijatelj sa sinom tog čovjeka, Gerhardom Ledićem, poznatim putujućim reporterom, te jedno vrijeme s njim čak i radio u novinarstvu, u Vjesniku u srijedu.
A truba? Glazbena škola? Prve ljubavi?
Glazbeno obrazovanje tradicija je u Imotskom. Nema Vrdoljaka u zadnjih sto godina koji nije završio solfeggio i nešto svirao. Tijekom studija živio sam od sviranja. Noću sam svirao trubu u barovima i prve dvije godine studija tako se financirao.
Truba vam je u život donijela i suprugu Branku?
Upoznao sam je kad sam glumio trubača u jednoj TV drami Ivice Ivanca i Marija Fanellija. Zajedno smo glumili. Branka se zaljubila u trubu, a ja u Branku. Odonda smo zajedno, dijelimo dobro i zlo.
Tko vam je nakon 12 godina javio da ‘Prosjaci’ napokon idu?
Miro Lilić, koji je tad bio glavni urednik. Bez njegove silne pomoći ništa se ne bi dogodilo, možda bi serija dočekala i društvene promjene u bunkeru. U to vrijeme bez Mire Lilića moglo se samo još izrezivati i pozitiv i negativ. Vrijeme apsurda. I nije to bila samo moja ‘prosjačka’ sudbina. Zabranjivani su mnogi pisci. Neki su, kao Vlado Gotovac, završili u Lepoglavi. I ne samo on. Vice Vukov u emigraciji…
U “Prosjacima” je prvih 12 dana lik Matana snimao vaš miljenik Boris Dvornik. Kako to da smo u konačnici Radu Šerbedžiju gledali kao Matana?
Boris je, istina, počeo snimati Matana. Ali tih 12 dana Boris, zapravo, nije snimao nego pio. Nisam tad znao da mu je umirao otac, za kojeg je bio jako, jako vezan. Raskinuli smo ugovor jer on nije htio govoriti o toj boli. Sad to izgleda glupo, ali nije me htio opterećivati svojom mukom.
Niste o tome razgovarali?
Jesmo, kad je serija bila zabranjena. Nazvao me sav zabrinut i rekao: ‘Ovo je ludo vrime, imaš dicu, a ovi nemaju razuma. Mogu li kako pomoći?’. ‘Učinio si sve, ali mogao si mi ipak reći ono o očevoj smrti’, odgovorio sam. Jedno vrijeme smo šutjeli, a onda je Boris slegnuo ramenima i rekao: ‘A bi li to štogod pomoglo?’. I nakon toga smo opet bili oni stari veliki prijatelji.
Boris je opet bio omiljen glumac?
Nikad nije prestao biti moj miljenik, i kao glumac i kao čovjek. Nisam sreo boljeg. Ni darovitijeg. Jako mi nedostaje. Kako je išla ona njegova ‘zašto da snimam druge filmove kad nagrade dobijem samo kod Vrdoljaka’? Snimio je više od sto filmova i dobio četiri Zlatne Arene. Sve četiri u mojim filmovima. Pa bi se onda našalio i rekao ‘Kog sam vraga snima sve one ostale?’.
Boris je, nažalost, ispao iz ‘Prosjaka’, no ostao je Fabijan Šovagović, kojeg ste upoznali još u gimnaziji u Osijeku. Po čemu ga pamtite?
I tad je bio zanimljiv, krasan dečko, utjelovljenje morala, vrlo neovisan. Odrastao je u situiranoj seljačkoj kući i uvijek je imao što jesti. Ja sam živio u internatu, a 1947. i 1948. bile su godine gladi. Sjećam se da je sjedio u prvoj klupi, a bio je nemoguće loš đak. Uvijek je sa sobom nosio gablec, kruh sa šunkom, maslom, medom… Odlično. On bi jeo, a kad bi ga profesor prozvao da odgovara, podigao bi se na pol riti i rekao ‘Zapišite vi meni jedan pa ću se ja drugi put javit’. To je uvijek govorio.
Jeste li se tad sprijateljili sa Šovom?
Kad je profesor likovnog Ante Žunić zaključivao ocjene, vidio je da Šovo od 12 predmeta ima 11 jedinica. Mene je bio zavolio i tjerao me da idem na Likovnu akademiju. Crtao sam za pola razreda. Svi su imali što jesti, a mi u domu smo gladovali. Crtao bih im za sendvič. Profesor je bio akademski slikar koji je tijekom rata bio scenograf u zagrebačkom HNK i predavač na Akademiji. Završio je u zatvoru jer je za prvi ruski film u boji, ‘Kameni cvijet’, rekao da boje nisu prirodne. Nakon zatvora su ga otjerali s Akademije i za kaznu poslali u Osijek da tamo bude nastavnik crtanja. I prije nego što će Šovi zaključiti 12. jedinicu, gleda mene, pa gleda njega. I odjednom kaže ‘Šovagoviću, da sam ja kao moji kolege, ne bih ti ni predavao crtanje, i dalje bih bio profesor na Akademiji. Što bi me bilo briga kakve su boje u ruskom filmu? Ne dam ja jedinicu, neću biti kao oni. Hajde, Tonči, nacrtaj mu nešto na brzinu’. Ja nacrtao, a on mu dao pet. Tako je Šovo imao 11 jedinica i jednu peticu. Ponovno smo se sreli kad sam bio na drugoj godini Akademije. Prišao mi je i ja sam se silno obradovao. Bio je fin, gotovo sramežljiv, najmoralniji čovjek kojega sam upoznao u svijetu filma i kazališta. Jako sam sretan da je baš ponosni Šovagović kasnije igrao u nekoliko mojih filmova.
Ali ne i u ‘Kiklopu’, seriji s kojom je također bilo nevolja?
Na natječaj sam išao sedam ili devet puta, ne sjećam se više. Onda se za seriju zauzeo Mirko Božić. Tad je bio na visokoj funkciji. Prošao sam napokon natječaj, ali ne i ostale prepreke. Napisao sam scenarij za televizijsku seriju u pet nastavaka. Ranko Marinković i ja pozvani smo na razgovor s urednicom Dramskog programa Televizije Zagreb. Čekali smo u njenom predvorju dva i pol sata. Kad smo napokon ušli, rekla je: ‘Ajmo na brzinu, nemam puno vremena. Što se predlaže?’. Rekao sam da smo joj predali prijedlog za seriju od pet nastavaka i htio nastaviti. Tad me prekinula s: ‘Nema pet. Tri!’. Ja kažem da u tri nastavka ne može stati građa romana, a ona reče: ‘Stane, stane ako se zna raditi. Dakle tri’. Tu se i Ranko Marinković ponizio pa rekao: ‘A da se dogovorite na pola puta - ni tri ni pet nego četiri’. Rekla je da njoj počinje kolegij i ostavila nas. Ekipa je pristala da se radi bez honorara pet nastavaka, pa ako uspijemo. Snimili smo i film, koji je u Puli dobro prošao, pa je tako zapravo prošla i serija od pet nastavaka.
Glumci vas često ističu kao redatelja s kojim svi vole raditi. U čemu je tajna?
Oni meni samo uzvraćaju ljubav. Bio sam glumac i vrlo dobro znam kakva je to muka, to razapinjanje tijela i duše. Gluma je jedan od najtežih zanata. Teži i od rudarskog.
Je li to bio razlog da ste nakon 20-ak filmova napustili glumu? A već s ulogom u ‘H-8’ bili ste na vrhu popularnosti u bivšoj državi?
Nije to neobično. Mnogi su redatelji bili i glumci: De Sica, Chaplin, Orson Welles, Bondarčuk, Clint Eastwood, Woody Allen...
Pogledajte i ispovijest Duška Valentića iz našeg serijala 'Put do legende':
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
