'Dok sam bio megazvijezda, nisam imao ni za stanarinu...'

U nostalgičnim ispovijestima legende showbusinessa za 24sata opisuju kako su preko noći stekli doživotne obožavatelje te stvarali kultne pjesme, serije i filmove.

Otkrivamo kako su živjeli najslavniji glumci, glazbenici, televizijski i radijski voditelji u doba bez realityja, YouTubea, Facebooka i Instagrama.

Istinski influenceri bivših vremena govore o zvjezdanim statusima koji su neusporedivi s današnjima, o filmovima i serijama s hollywoodskim budžetima, o turnejama koje su trajale mjesecima i na kojima su ih pratili milijuni.

U prvom nastavku Voja Brajović, obožavani Tihi iz 'Otpisanih', govori o siromašnom djetinjstvu i usponu na tron.

Kad je te 1974. emitirana prva od 13 epizoda 'Otpisanih', tad mladi glumac Voja Brajović nije slutio da će se sve sljedeće epizode iščekivati s nestrpljenjem, a ulice po bivšoj zemlji u vrijeme emitiranja biti prazne. Serija je odmah stekla kultni status, no on se ipak nije osjećao kao zvijezda. Dok su njegovi kolege iz, primjerice, 'Kapelskih kresova' od honorara za seriju mogli kupiti stan u Zagrebu, Voja je jedva podmirivao troškove najamnine i režija. Bard srpskoga glumišta ističe da 'Otpisani' nisu ni bili partizanska, nego akcijska serija. Ona u kojoj se mladost usprotivila okupaciji, zlu, fašizmu, kolaboraciji... Baš obračun s domaćim izdajnicima. To je i osvojilo gledatelje. Kao u vesternu, dobro pobjeđuje zlo.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:49

Kakav je osjećaj kad vas i 44 godine nakon prvog emitiranja serije ljudi traže da se potpišete s - Tihi?

Nikad mi to nije bio lijep osjećaj nego obveza. Nisam se nikad ni potpisao kao Tihi. Ni Atkinson se ne potpisuje s Mr. Bean. U to vrijeme bila je pomama za gledanjem ‘Otpisanih’, dobivao sam između 200 i 300 pisama dnevno i svi su  tražili fotografiju s potpisom. Ljudi su u pisma stavljali i marku ili sitan novac, sve samo da im pošaljem potpisanu fotografiju.

POGLEDAJTE VIDEO:

Koliko vam je trebalo da odgovorite na pisma?

Ni na jedno nisam odgovorio. Znao sam da neću sve stići. Ne bi bilo fer da nekome odgovorim, a drugome ne, pa sam odlučio - nikome. Mama je sva ta pisma čuvala, a tata je uzimao markice i novac te bi si za to kupio cigarete. Barem je on imao korist od toga.

Što su vam pisali?

Zanimljivo mi je bilo jedno pismo iz Makedonije u kojemu je stajalo: ‘Ja vas obožavam, gledala bih vas svaku večer, šteta što niste spiker’. Tad je to bio domet u popularnosti. Ta vremena su mi godila, ali i onemogućavala u uvjerenju da budem glumac.

PROGOVORIO O DJECI Glumac Slaven Knezović: 'Kći u 45. godini uljepšala mi je život'

Kako je uopće došlo do toga da zaigrate Tihog?

U to vrijeme već sam bio član Jugoslavenskog dramskog pozorišta i od velikog redatelja Aleksandra Đorđevića dobio sam tu ulogu. San. Došao sam potpisati ugovor, a direktor produkcije mi je ponudio tri puta manji honorar od uobičajenog.

I rekao: ‘Potpiši, ako nećeš ti, ima tko hoće’. Već tad. Ali je bio i lukav i mudar čovjek te dodao: ‘Nemoj se zezati, ovo će ti donijeti veliku popularnost’. Svi mi, nas pet, šest koji smo nosili seriju, potrošili smo honorare tijekom snimanja.

Koliki su bili honorari?

Toliko smiješni da smo od njih preživljavali. Kao dodatak na plaću prvacima kazališta. Za dvije godine snimanja dobili smo otprilike još jednu plaću. No kad se počeo snimati film ‘Povratak otpisanih’, dobili smo znatno veći iznos, rekao bih deset puta veći.

Koliki je bio budžet ‘Otpisanih’?

Golemi, toliki da bi danas bilo nezamislivo raditi takav projekt. Teško mi je reći koliko bi to danas stajalo, sigurno višemilijunski budžeti u eurima. Dragan i ja smo snimali ‘Otpisane’ tri godine. Nije nam ostalo ništa jer su direktori, producenti... razmišljali: ‘Zašto da on dobije, a gdje sam ja tu?’. Sad se to isto događa.

MENADŽER LJUŠTINA Ne žali: 'Da sam štedio, danas bih mogao komotno živjeti...'

POGLEDAJTE VIDEO:

Koliko tako upečatljiva uloga pomaže, odnosno odmaže glumcu?

Prije svega sam kazališni glumac i kad pričamo o ‘Otpisanima’, čini mi se kao da govorimo o nekome drugome. Zloupotrebljavala se i onda i danas. Jednako se i sad gleda kako da se iskoristi mladi čovjek, kako da mu se ne pruži prilika da raširi svoja krila. Danas su djeca u još gorem položaju nego mi nekad. Vlasnici producentskih kuća ih ucjenjuju, ne daju im što zaslužuju, a zašto i bi kad se mogu postaviti isto kao i onda: ‘Ako nećeš ti, ima tko hoće’. Obezvređuje se posao, ali oni koji proizvode na njemu jako dobro zarađuju.

Kako ste se tad šetali ulicom? I što su žene, djevojke radile da dođu do vas?

Godilo nam je, ne može nešto takvo ne goditi. Ali ja sam i dalje stanovao na tavanu u nekoj kući. Ulazio negdje sa stražnje strane, pa gore po škripavim stepenicama, tiho da nekoga ne probudim. Imao sam peć naftaricu, a nisam imao za naftu. U podrumu je živio neki Hasan koji je na triciklu raznosio naftu. Ja na tavanu, on u podrumu. Često mi je posuđivao novac da napunim naftaricu. Nisam znao ni kako radi pa bi se ugasila, a od hladnoće bi se voda u vrču zaledila. S druge strane, trebalo je tad imati reprezentativan odnos prema sebi. Na tom ga tavanu nisam mogao imati. Zato u to vrijeme nisam puno ni izlazio. Imao sam prijatelje iz kazališta, bili smo stvarno nerazdvojni. Kad bismo išli u kafanu, plaćali smo zajedno.

Jesu li djevojke virile sa susjednih stolova? Prilazile vam?

Jesu, to je virenje bilo njihovo zadovoljstvo. Glumac, naime, nije samo na sceni ili ekranu, glumac je i na ulici. Na sceni igrate svoj lik, a vani morate imati dostojanstven odnos, ipak ste javna osoba. Pa zašto bih u tom periodu uopće ulazio u restoran ili klub ako ne mogu platiti?! Rijetko sam izlazio.

MENADŽER IVICA BUBALO: 'Nekad se znao put do slave, a danas Lana samo pokaže guzu'

Je li točno da je redatelj Aca Đorđević rekao kako vjeruje da ćete odlično snimiti akcijske, ali ne i ljubavne scene?

Da, štedio me je toga iako sam imao ljubavnih scena. Trebao sam osvojiti djevojku, prelijepu balerinu. Ona govori: ‘Ja sam tebe uvijek gledala’, a ja sam trebao reći: ‘I ja tebe sad gledam’. I kad smo se ona i ja našli licem u lice i snimali tu scenu, Aca nije bio zadovoljan pa je sjeo na njezino mjesto. To se, naravno, ne vidi, ali njemu sam govorio: ‘I ja tebe sad gledam’.

Zašto je tako mislio? U vas su bile zaljubljene sve žene bivše zemlje, teško mi je povjerovati da ste bili povučeni.

To je bilo njegovo mišljenje, ja sebe nisam tako doživljavao. Bio sam siguran da to mogu odglumiti, on nije. Mislio je da mi je u tim scenama nelagodno, da će to biti jače od uvjerljivosti. A nije smjelo biti.

CIJENA SLAVE Ninčević: Da se u estradi vrte milijuni, i mafija bi bila s nama

Što vam je tata rekao kad je doznao da ćete glumiti Tihog?

Bilo mu je drago, to je roditeljima dalo sigurnost da ću stajati na vlastitim nogama. Oni su živjeli u Valjevu i nisu me mogli financirati, a najamnine stanova bile su jako skupe. Živio sam jako daleko od Akademije i plaćao sobu u stanu 20.000 dinara. I to bez korištenja kuhinje, toaleta, kupaonice... Kad nas je Bojan Stupica 1969. angažirao u Jugoslavenskom dramskom pozorištu, dao nam je plaću 55.000 dinara.

Gotovo pola plaće išlo je samo na sobu. A ona su vremena, želim naglasiti, bila puno bolja nego sadašnja. Bilo je druženja, ljubavi, solidarnosti, razumijevanja, ali siromaštvo je itekako bilo prisutno. Moji su odahnuli jer imam posao, jer sam uspio u hrabrom potezu da budem glumac.

Pogledajte i ispovijest Duška Valentića iz našeg serijala 'Put do legende':