Htio sam biti duhovit, pa sam rekao Ivici Račanu kako mi Imoćani ne mislimo da je pasoš jedini način kako se može prijeći granica. Njegovo lice se izmijenilo, prisjetio se redatelj
PUT DO LEGENDE, 1. DIO
Vrdoljak: Kad su mi zabranili 'Prosjake', živio sam od kokoši
U nostalgičnim ispovijestima legende showbusinessa za 24sata opisuju kako su preko noći stekli doživotne obožavatelje te stvarali kultne pjesme, serije i filmove. Otkrivamo kako su živjeli najslavniji glumci, glazbenici, televizijski i radijski voditelji u doba bez realityja, YouTubea, Facebooka i Instagrama. Istinski influenceri bivših vremena govore o zvjezdanim statusima koji su neusporedivi s današnjima, o filmovima i serijama s holivudskim budžetima, o turnejama koje su trajale mjesecima i na kojima su ih pratili milijuni.
Redatelj Antun Vrdoljak ispričao nam je nikad izrečene tajne o nastajanju i sudbini serije “Prosjaci i sinovi” te kako je došao do statusa kultnog hrvatskog redatelja.
Ako ne vidi sebe i svoje najbliže u nekoj priči, Antun Vrdoljak (87) ne prihvaća se režije. Jednom davno potvrdio je to pokojni Ivan Šibl, koji ga je dobro poznavao: “U svakom Vrdoljakovu filmu imate nekog dobričinu koji voli svoju ženu i djecu. Onda se oni krevelje,a mi na kraju filma plačemo. To je Vrdoljak”. Tonči mu to nije zamjerio. “A zašto bih ja pokraj toliko bliskih ljudskih sudbina izmišljao one koje ne poznajem? Za cijelog mojeg trajanja prolazio sam kroz grotlo života. I nauživao ga se. Moglo bi se reći da mi fantazija nije trebala”, rekao je Vrdoljak.
POGLEDAJTE VIDEO:
Kad je pogledao vaš film ‘Kad čuješ zvona’, Miroslav Krleža vas je želio pobliže upoznati. A od ranije ste bili u krugu prijatelja Ranka Marinkovića, Miljenka Stančića, Vjekoslava Kaleba, Slobodana Novaka, Igora Zidića, Ivana Rabuzina, Lackovića Croate, biskupa Kokše, pa i kardinala Kuharića...
Sve sam ja njih i volio i iskorištavao. Jednom mi se Ranko požalio: ‘Dajte prestanite govoriti da sam vam ja spasio dobar dio vida, jer ste potkradali ono što sam ja pročitao prije vas’.
Nakon glumačke karijere bavili ste se novinarstvom, a onda režijom. Vaš prvijenac ‘Kad čuješ zvona’ odmah je doživio veliki uspjeh, uspoređivali su vas sa Jacquesom Tatijem. Kako je onda vaša prva televizijska serija ‘Prosjaci i sinovi’ bila punih l2 godina u bunkeru Televizije Zagreb.
Bili su određeni točan dan premijere i vrijeme. Došli su nam na večeru i gledanje televizije Ranko Marinković, Jure Kaštelan, Ivan Raos, Ivan Šibl, Fabijan Šovagović... Nakon ‘Dnevnika’ pojavio se na ekranu moj dragi znanac i prijatelj Oliver Mlakar. Blijed i uzrujan, jedva je pročitao: ‘Odlukom redakcijskog kolegija odgađa se prikazivanje serije ‘Prosjaci i sinovi’. To je veoma ozbiljno i vrhunsko djelo u svim sastavnicama, sporna je samo ličnost autora’. Bomba. Prvi je progovorio Jure Kaštelan. Obratio se Šiblu: ‘Ivane, ovo je opasno. Treba odmah intervenirati’. I Šibl je bio ozbiljan, ali i ciničan: ‘Pa, Jure, samo smo nas dvojica ovdje prvoborci i dugogodišnji istaknuti funkcioneri partije. Ovo je priopćenje pisano tri dana. Sad se mora razmisliti kako će ovaj čovjek hraniti djecu, ako ga ne uhapse’. Direktor Televizije bio je Branko Puharić.
Kojeg ste sreli nekoliko godina kasnije...
Rekao mi je: ‘Bili ste uvjereni da sam ja zabranio seriju’. Uspješnost televizije ocjenjuje se po tome je li te godine imala dobru seriju. Jesam li mogao imati bolji start nego s ‘Prosjacima’?
Seriju su vam zabranili uglavnom vaši kolege...
Pročulo se, naime, da je serija dobra i tad su počela hodočašća u CK da se to zabrani. I zabranili su. A korijen je bio u tome što sam bio član Predsjedništva Matice hrvatske i što sam kao predsjednik Društva filmskih radnika organizirao Tjedan hrvatskog filma u Londonu i Tjedan britanskog filma u Zagrebu. Beograd je ustao na noge, a i neki u Zagrebu. Gwyneth Denwoo je bila potpredsjednica britanske vlade, a u vrijeme naših razgovora predsjednica korporacije filmske i TV industrije, ali i potpredsjednica Laburističke stranke. Na otvorenju Tjedna britanskoga filma u Zagrebu pustio sam englesku himnu, zatim ‘Hej Slaveni’ i ‘Lijepu našu’. Kad je počela intonacija ‘Lijepe naše’, drugarice Anka Berus i ministrica kulture Anica Magašić demonstrativno su sjele. Naravno, bila je to jedna od odurnih vijesti u prijestolnici, puna Politikina rubrika ‘O čemu se u Zagrebu ćuti i razgovara’.
Tko vam je pružio ruku u trenutku kad su ‘Prosjaci’ bili zabranjeni?
Dobio sam jedno kratko, prijateljsko pismo iz Lodona u kojemu je stajalo: ‘Dragi Antune, čujem da imaš problema. Ako želiš, izaberi zemlju i grad Commonwealtha gdje želiš živjeti i raditi, sve ćemo ti omogućiti. Love, Gwyneth’.
A što je bilo s Račanom?
Primio me na razgovor vrlo srdačno. Čak me je pitao treba li mi poslati auto. Dok smo pili kavu pitao me, naizgled ležerno, ‘kao muškarac muškarca’, traje li još moja ‘londonska veza’, korespondencija ‘s visokom vezom’. Znao sam da se pisma iz svijeta čitaju, a sve sam pokušao okrenuti na šalu. ‘Vi znate da sam oženjen čovjek, a znate da me se optužuje za nacionalizam, za moje sudjelovanje u radu predsjedništva Matice hrvatske, pa kud bih ja iz Zagreba? Mene samo zanima ima li u Hrvatskoj za mene posla na filmu.’ Odgovorio mi je: ‘Pa govoreći otvoreno kao komunist komunistu...’. Upao sam mu u riječ: ‘Ja nisam član Partije i dovoljno je da govorite samo otvoreno’. Nije mu se dopala moja upadica pa je vrlo tvrdo odgovorio: ‘Onda samo otvoreno, za vas posla u hrvatskom filmu nema’. Osjećao sam se jako loše i brzo odgovorio da onda moram ići tražiti posao vani. Sav se nakostriješio: ‘Ne možete ići nikuda. Upravo smo vam oduzeli pasoš’.
Gdje su tad bile putovnice?
Sve su bile pohranjene u policiji, miliciji. Kad ste htjeli negdje otputovati, morali ste donijeti dokument tko vas zove, tko snosi troškove vašeg puta i boravka. A kad ste se vratili, morali ste ‘službenoj osobi’ reći gdje ste bili, s kime ste i o čemu razgovarali. Htio sam biti duhovit, pa sam rekao kako mi Imoćani ne mislimo da je pasoš jedini način kako se može prijeći granica. Njegovo lice se izmijenilo. Rekao je: ‘Pokušajte, ucmekat ćemo vas na granici kao psa!’.
Kako ste došli doma? Što ste rekli Branki?
Najviše me zapanjila riječ ucmekati, ali i izgled njegova lica. Branki nisam znao reći o čemu sam s njim razgovarao, a nisam znao ni to točno protumačiti. Devedesetih smo se našli u Saboru kao zastupnici. Jednom zgodom on je raspalio po HDZ-u i pomanjkanju demokracije. Tražio sam repliku. Sjednica je bila javna, prenosila ju je televizija. I sve je snimano. Tad sam mu rekao sve ovo. Malo sam se zabrinuo da će mi odgovoriti kako to nije istina, svjedoka nemam, ali nije odgovorio ništa. Ni danas ne mogu protumačiti zašto.
Od čega ste tad živjeli?
Pomogli su mi prijatelji, imao sam nešto ušteđevine, uzeo kredit i sagradio malu farmu kokoši nesilica. Bilo ih je više od šest tisuća. To je puno jaja, ali i izmeta. Morate čistiti svaki dan, jer ako jedan dan preskočite, onda ste ‘u govnima do grla’
Preselili ste se na farmu?
Da, djeca su išla u školu, obitelj je ostala u Zagrebu. Dolazili su petkom popodne, a odlazili nedjelju uvečer. Tad sam zavolio vikende. Na filmu nema vikenda.
Jeste li ikad doznali što se službeno, politički predbacivalo sadržaju serije, ili je bilo dovoljno reći da je sporna ‘ličnost autora’?
Dvanaest godina kasnije, kad je donesena odluka o emitiranju, trebalo je pregledati cijeli materijal. Sliku i ton. Tad sam ustanovio da ipak nedostaju neki kadrovi. Ali i negativi dijelova koji su izrezivani na vrlo primitivan način. Tako su neki dijelovi nestali zauvijek.
Koji su to dijelovi, o čemu se u tim kadrovima radi?
Stradali su dijelovi s don Pavlom, koji na samrti zaklinje mladog Matana da zaustavi odlazak mladih ljudi u inozemstvo. Spominje don Pavao i Saracene i Avare i Nijemce, Talijane, Turke, proklinje Ameriku. Govori kako je narod svojom krvlju zalijevao zemlju u svetom zavjetu očuvanja ognjišta i djedovine. Bila je jaka jedna rečenica, kad govori kako je narod odolijevao u obrani, a sad, kaže don Pavao, ljudi sami čupaju korijene i odlaze. Tih sedamdesetih Hrvatsku je napustilo više od 700 tisuća Hrvata, mladi nisu mogli odlaziti zbog vojnih obveza. To je ta vječna hrvatska pošast. Kao i danas, s jednom razlikom - odlazili su muževi, ali su djeca ostajala uz didove i bake. Obiteljskih putovnica nije bilo pa je veći dio obitelji ostajao. Danas odlaze cijele obitelji. Da sam mlađi, snimao bih nastavak serije.
Pogledajte i ispovijest Duška Valentića iz našeg serijala 'Put do legende':
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
