Barbara i Duško: Čast nam je biti dio ovakve plemenite priče

Barbara i Duško ističu kako se unaprijed raduju poznanstvu s takvim ljudima jer zbog njih je, slažu se, svijet ljepši.

Već godinama vodite Ponos Hrvatske. Tko vas se posebno dojmio? Zbog čega vam je netko ostao u posebnom pamćenju?

Barbara: Bilo bi nezahvalno, a čini mi se čak i malo neprimjereno među svim tim sjajnim i posebnim ljudima nekoga izdvajati. Nemoguće mi je gradirati je li nečije dobro djelo veće ili značajnije od nekog drugog. Svatko od nagrađenih učinio je najviše što je mogao i najbolje što je znao u svojoj situaciji. Situaciji u kojoj netko drugi možda ne bi prstom mrdnuo. Zato sa zadovoljstvom pamtim mnoge krasne priče kojima smo svjedočili i veselim se kad neke od tih ljudi vidim godinama poslije u nekim sretnim pričama.

Duško: Sad već godinama imam čast kao voditelj biti dio ove plemenite priče o ljudima koji mijenjaju svijet nabolje, kojima nije teško riskirati sve, koji ne razmišljaju o slavi i ne rade to s predumišljajem ili kalkulantski. Izdvojiti nekoga bilo bi sebično i lažno. A većina tih ljudi vjerujem da to ne bi ni htjela.

Kao voditelji uvijek i za svakoga imate lijepu riječ. Čak i kad vam se nešto ne sviđa, kažete to vrlo obazrivo i taktično. Uvijek pazite kako se ophodite s ljudima ili bude situacija i kad povisite ton, zagalamite?

Duško: Naravno da bude. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa sa svojim dobrim i lošim danima. Postoje trenuci kad jednostavno trebaš dići glas da bi te netko čuo. Ne kažem da sam u pravu, ali iz takvih situacija zna se dogoditi nešto pozitivno, ako si spreman prihvatiti i drugu stranu.

Barbara: Odgojena sam da budem pristojna. Mislim da nema ništa loše u tome da čovjek pazi kako se ophodi prema drugima, pa shodno tome ne volim ni kad je netko neuljudan ili bezobrazan prema meni ili nekome u mojoj blizini. U takvim slučajevima nastojim pristojno upozoriti na neprimjereno ponašanje, ali ima osoba koje ne razumiju ili se prave da ne razumiju civilizirani razgovor. Pa ako je u pitanju neka situacija u kojoj se aktivira moja zaštitnička priroda, prestajem biti med i mlijeko.

Mislite li da je taktičnost važna? Otvara li lijepa riječ, posebice u ovim vremenima, sva vrata?

Barbara: Nažalost, čini se da su lijepe riječi izgubile takve magične moći jer vidim sve više ljudi koji vrata odmah razvaljuju. Čak ni ključ nije opcija. Bojim se da je agresija, pogrešno protumačena kao samouvjerenost, postala ne samo prihvatljiva, nego i poželjna. Mnogi vas ozbiljnije shvaćaju ako ste drski.

Duško: Ne znam. Mnogo toga nosimo ‘od kuće’. Ponekad kad gledam, slušam i čitam naš javni prostor i golemu količinu loše buke koja se javlja pomislim kakvi su ti ljudi za nedjeljnim ručkom. Možda zvuči glupo, ali svi mi imamo granicu tolerancije, netko više, a netko niže postavljenu, ali lijepa riječ je sve manje ključ kojim se otvaraju bilo kakva vrata. Nažalost.

Kome se uistinu divite? Postoji li netko (ne mislim pritom samo na Ponos Hrvatske) koga biste rado upoznali i s njime se družili?

Duško: Ljudima koji nisu uskogrudni i koji gledaju dalje od trenutka, koji ne pitaju što će dobiti, nego što mogu dati. Zvuči utopistički, ali je tako. Njima se divim.

Barbara: Ovo će zvučati kao najgori klišej, ali doista se divim svim ljudima koji svoje živote, bez obzira na to kako su im podijeljene karte, žive iskreno i pošteno. I možda najvažnije - punim plućima. Ljudi koji nemaju figu u džepu su uvijek nadahnjujući. A one kojima se divim izdaleka ne moram upoznati. Ne kažem da je to pravilo, ali imala sam nekoliko loših iskustava padanja idola s pijedestala, pa sad radije izbjegnem razočaranje.

Oboje ste poznati po zaraznom osmijehu, pozitivi. Mogu li se doista tako svladati najveći problemi, tuge?

Barbara: Svaki se problem mora riješiti, svaka tuga odbolovati ili barem zaliječiti, a za to treba vremena. Pozitivan stav i općeniti optimizam zacijelo mogu pomoći da se sve to dogodi jednostavnije. No ne treba zaboraviti da se često iza najvećih osmijeha skrivaju najtužnije priče.

Duško: Mogu ih dobro sakriti. A i smijeh je lijek, najbolja obrana protiv gluposti.

Kakvi ste kad ste tužni? Zatvorite li se u četiri zida, pričate li satima s prijateljima ili...?

Barbara: Nisam baš sigurna da si puno ljudi može dopustiti luksuz da se osame kad im sve lađe potonu ili da sebično okupiraju sate života svojih najbližih vlastitim problemima. Moje najbolje prijateljice otišle su iz Hrvatske i, iako se rijetko viđamo, stalno smo u kontaktu. No silom prilika naučile smo sve što nas muči iznijeti jasno, kratko i argumentirano - kad komuniciraš s nekim u drugoj vremenskoj zoni, to je dosta važno. I šetnja s čovjekovim najboljim prijateljem, naročito na minus 10, čuda čini za uspostavljanje psihičke ravnoteže.

Duško: Postoje ljudi s kojima dijeliš i tuge i radosti. S kojima i bez puno riječi možeš sve reći. Zovu se prijatelji. Sreća da su tu.

Koje vam je u životu najveće razočaranje?

Duško: S godinama sam smanjio očekivanja pa je i razočaranje manje. Ali zna toga i danas biti. Svatko na svoj način to prihvaća, ali najvažnije je naučiti lekciju i ići dalje.

Barbara: Iskreno, ne znam. Još procesuiram situaciju s Djedom Mrazom.

Kad danas pogledate unazad, što biste mijenjali, što napravili drugačije?

Barbara: Znate onu epizodu Zekoslava Mrkve kad izviri ispod zemlje na krivom kraju planeta i kaže: ‘Trebao sam skrenuti kod Karlovca lijevo’? E pa, bilo je brojnih raskrižja na kojima sam mogla, možda čak i trebala odabrati drugi smjer. Ali ne vidim puno smisla u tome da sve dobro što mi se u životu dogodilo mijenjam za nešto fiktivno bolje, nešto što možda uopće ne bi ni bilo bolje, nego samo drukčije. Mislim da je važno u osobnoj povijesti imati i poneku lošu odluku. Spoznaja o tome čini nas skromnijima i motiviranijima da u budućnosti bude manje takvih.

Duško: Trudio bih se gubiti manje energije i vremena na stvari na koje ne mogu utjecati. A nekim bi se trenucima i ljudima dodatno ‘dao’. Živimo prebrzo i mnoge dobre stvari izgube se u buci oko nas.

Plaši li vas starenje? Zvuči li vam zabrinjavajuće ‘pedeseta je tako blizu’?

Duško: Ne razmišljam o tome previše. Zrelost donosi svoje. Što točno? To tek otkrivam. Rekao bi Gibonni ‘...već je vrime da se pomirim sa svitom...’. Valjda to donose ove godine.

Barbara: S obzirom na to da sam sa svakim udisajem starija, a disanja se još ne bojim, čini mi se da je sve u redu. Nikad nisam te okrugle rođendane doživljavala kao nešto osobito, a čak su i neke moje prijateljice tome sklonije veću dramu napravile oko 30. nego 40. rođendana. Što da naslutiti da ćemo pola stoljeća dočekati s osmijehom. Volim onu izreku ‘Nije važno koliko je godina u tvom životu, nego koliko je života u tvojim godinama’ - poznajem ljude koji su starci u svojim 30-ima, baš kao što ima supervitalnih ljudi dvostruko starijih od mene.

Kao voditeljski par ste dream team. Svatko za sebe također ste odlični. Jeste li ikad osjetili nesigurnost kolega? Jeste li ih ‘čupali’ iz treme?

Barbara: Lijepo je raditi s nekim koga dobro poznaješ i u koga imaš povjerenja, jer onda čak i ako jedno od vas toga dana nije u vrhunskoj formi sve dobro ispadne. No ponekad je zanimljiv izazov surađivati s onima s malo ili nimalo iskustva - pronađeš nove razine koncentracije i prisjetiš se da ponekad za dobar rezultat treba uložiti više truda nego što smo navikli.

Duško: Čupam prvo sebe, a onda i kolege i kolegice. Poznato je da je trema jedan od najvećih strahova u životu. Dobro je kad je uspiješ kanalizirati u nešto kreativno, a s druge strane dobro ju je i osjetiti. Iz nje dođe i kreativnost i poštovanje prema publici i samom poslu.

Laska li vam što još ni za jednog mlađeg voditelja nisu rekli da bi mogao biti vaš nasljednik? Čini li vam se prerano da se uopće govori o nasljednicima?

Duško: To prepuštam drugima. Ukusi su različiti i definitivno se ne možete svima sviđati. Gradim svoju karijeru više-manje uspješno više od 25 godina. Bilo je i promašaja i dobrih pogodaka , a bit će ih još. Lijepo je kad ljudi prepoznaju da si pošten prema poslu. Kad sam počinjao, divili smo se i nadali se jednoga dana krenuti stopama Olivera, pokojne gospođe Helge i cijele te generacije. Trudili smo se rasti. Danas je medijska scena potpuno drugačija, nema sustava vrijednosti, puno je šunda i ‘reality slave’. Svatko bira svoj put i teško je govoriti o tome što će biti ‘moderno’ sutra, a i pitanje je znači li to nužno i trajanje. Malo smo svi skupa postali ‘roba’ za jednokratnu upotrebu.

Barbara: Nisam još razmišljala o mirovini, da budem iskrena. Ali sigurna sam da nitko od mlađih kolega koji traže svoje mjesto pod svjetlima reflektora ne želi biti proglašen bilo čijim nasljednikom, nego doživljen kao posve nova i jedinstvena individua. Ionako mislim da će moju generaciju zapravo zaobići to da nas se uzima kao referentnu točku kvalitete. Ta će čast još dugo pripadati generaciji koju zovemo voditeljskim legendama.

Pitaju li vas uopće mlađi kolege za savjet, bilo na radiju, bilo na televiziji?

Barbara: Rijetko. Naš je posao naoko jednostavan, ali često je u pozadini dosta kompliciranih međuljudskih odnosa. Mnogi su oprezni, sumnjaju u iskrenu komunikaciju. Žao mi je jer su izvan granica Lijepe naše, bez obzira na taštine koje su sigurno još i veće, uobičajena mentorstva, potiče se generacijska interakcija - svi stalno možemo učiti jedni od drugih. Uvijek ću, kad me netko pita, rado pomoći ako znam kako, baš kao što me nije sram zamoliti nekoga da svoje znanje podijeli sa mnom.

Duško: Rijetko. A i ni sam nisam siguran što bih im rekao. Bilo bi dobro da netko pokrene baš pravu školu za radijske i TV voditelje. Tad bi se vjerojatno uspostavio neki sustav i znalo bi se barem okvirno kojim putem ići i kamo se razvijati. Nadam se da će netko s poslovnim darom u tome vidjeti neki izazov i pokrenuti to. Do tada učimo na pokušajima i pogreškama, nekad bolje, a nekad lošije.

Kad se kamere ugase, kad dođete doma, čime se volite baviti?

Duško: Knjige su savršen bijeg od stvarnosti, prijatelji, obitelj... Svemir koji te drži nogama na zemlji i kojemu ne trebaš glumiti.

Barbara: Šetam psa, čitam, izležavam se u kadi, gledam filmove... Obožavam enigmatiku, a opušta me i sve što se radi rukama - kuhanje, crtanje, šivanje, pa čak i zabijanje čavala.

Što nakon Ponosa Hrvatske? Planovi?

Duško: Budući da sam ‘tihi obrtnik’, u ovom poslu mnogo putujem i radim. Vidjet ćemo što nosi proljeće. Nadam se nove izazove i nove stvari.

Barbara: Nastavljam raditi na Anteni Zagreb svakog radnog dana od 9 do 13 sati. Uživam u radijskom poslu, termin mi je savršen i baš sam jako sretna s tim. Osim toga, kako sam ‘viška’ vremena, mobilizirala sam prijateljicu Aleksandru da ujedinimo svoje hobije i damo priliku našoj zatomljenoj kreativnosti. Ovih dana konačno bi trebao u potpunosti zaživjeti naš food & travel blog Spoonful Of Life, pa ću sigurno puno vremena provoditi s kuhačom i fotoaparatom. Nemamo nikakve pretenciozne namjere, obje smo pasionirane kuharice amaterke koje se vole družiti s ljudima kojima je hrana više od oblika u kojem se energija unosi u organizam.

Specijal Ponos Hrvatske