Barbara i Duško: Svi se zgroze kad čuju da ne živimo zajedno

Razgovor s Duškom Ćurlićem (45) i Barbarom Kolar (43) namjerno smo vodili odvojeno iako su odgovarali na ista pitanja. Do zadnjeg trena njihove smo odgovore skrivali od ovog drugog. Kad su došli na snimanje za naslovnicu, nasmijali su se do suza vidjevši da su im neki odgovori identični. Tako su još jednom dokazali da su idealan voditeljski tandem i da se fantastično poslovno nadopunjuju. Stoga i ne čudi što će upravo njih dvoje i ove godine voditi svečanu dodjelu nagrada udruge Ponos Hrvatske, koja promiče istinske ljudske vrijednosti kao što su hrabrost, humanost i poštenje. Do izravnog prijenosa u nedjelju na Prvom programu HTV-a u 20,10 sati Duško će ostati kod kuće izliječiti virozu, a Barbara će na kraći put u inozemstvo.

'Čarobno je jedno drugome završavati rečenice'

Café24: Tek što je završio ‘Ples sa zvijezdama’, vas dvoje opet ste zajedno pod svjetlima reflektora. Postoji li mjesec u godini a da se vas dvoje ne vidite ili ne družite i kako to podnosite?

Barbara: Priznajem da ne vodim strogu evidenciju naših susreta. Ali da! Postoje dulja razdoblja u kojima se ne viđamo - kad se zaredaju individualne poslovne obveze, tijekom ljetnih godišnjih odmora. No tada smo sigurno bar u telefonskom kontaktu.

Duško: Ne biste vjerovali, ali zaista postoji pauza u ljetnim mjesecima. Barbara i ja godišnje odradimo samo dvadesetak emisija, a ljudima se čini da smo stalno skupa jer su poslovi koje radimo iznimno gledani, no to je daleko od istine. Često ljeti za vrijeme odmora, na izrazito zgražanje kumica na placu i žena po Dalmaciji, moram objašnjavati da ne znam gdje je Barbi i da stvarno ne živimo skupa. Ljudi nas doživljavaju ‘u paketu’.

Café24: Postajete institucije svog posla kao što su nekoć bili Oliver Mlakar i Helga Vlahović. Je li vas već netko s njima usporedio?

Barbara: Joj, uvijek me strah takvih glorifikacija... Ne znam je li nas netko u tandemu komparirao s legendama koje spominjete, ali prije desetak godina jedan mi je vaš kolega napisao panegirik tvrdeći da sam stala uz bok najvećim voditeljskim imenima. I danas se zacrvenim kad se toga sjetim. Možda je znakovito da se čovjek u međuvremenu ostavio novinarstva. (smijeh)

Duško: Nekoliko puta su to napisali, to je kompliment velik kao planina. Nadam se da nije pretenciozno reći da bih volio jednom reći da imam karijeru kao Oliver. A gospođa Helga, nažalost pokojna, dala mi je najkvalitetnije savjete kad sam prije 20 godina došao na televiziju. Lijepo je čuti komplimente, pogotovo danas, kad je teško nekome priznati nešto dobro. Lakše je ono drugo, ali O.K. je da nas ne vole svi istim intenzitetom. Poštujem to, ako nije iz osobnih frustracija, a ima i toga. To je dio ovoga našeg javnog posla.

Barbara ne voli skijati, a Duško se boji da se ne bi zaustavio

Café24: Ima li trenutaka kad jedno drugom ipak idete na živce?

Barbara: Da budem iskrena, dosta često idem na živce sama sebi, ali njemu to još nije pošlo za rukom. Očito se ne trudi dovoljno. (smijeh)

Duško: Ima lošijih dana. Stvari na koje ni ja ni Barbi ne možemo utjecati pa onda dođemo loše volje i ‘nabrijani’, ali nekako se to makne u stranu i radiš tako da se ništa ne primijeti na van. Nas dvoje nikad nismo bili u fazi loše ili ‘nekomunikacije’, a nekad nas i posao vrati u normalu od vanjskih utjecaja. Ne damo se!

Café24: Je li vam se već događalo kao u dugogodišnjem braku – da već unaprijed znate što će ovaj drugi odgovoriti?

Barbara: Ne, jer ne pitam stvari na koje znam odgovor. Ali da bismo po potrebi mogli jedno drugome dovršavati rečenice - to stoji. I to je dragocjeno u poslu.

Duško: Nakon svih naših zajedničkih poslova i godina zajedničkih vikenda već nam je samo pogled dovoljan da znamo što onaj drugi misli. Bilo je i situacija kad bi me Barbi izvukla jer je neki gost odlučio baš tada pokazati svu svoju ‘duhovitost’ i teško ga je sâm vratiti u okvir emisije. Ona zna da uvijek i na mene može računati. Kužimo se bez puno riječi i to je odličan osjećaj.

Café24: Duško, bili ste na zimovanju u Austriji. Barbara, jeste li si priuštili odmor nakon naporne sezone i operacije slijepog crijeva?

Barbara: Nisam se maknula iz Zagreba - ne znam skijati i nikad nisam osjetila želju naučiti, a za egzotične tople destinacije nažalost nisam platežno sposobna. No i nekoliko neradnih dana s malo izležavanja i puno hrane bilo je sasvim zadovoljavajuće.

Duško: Uspio sam ‘ukrasti’ četiri dana i nadisati se svježeg zraka i naspavati se jer sam kronično neispavan i umoran. Imao sam sreću otići u austrijsko selo i četiri dana se isključiti. Nije to ništa mondeno jer za to niti imam novaca niti sam takav tip. Volim pobjeći daleko od svega kad mogu i malo mi treba da napunim baterije.

Svaka tvrdoglavost pada pred Barbarinim pogledom

Café24: Što mislite tko bi bio brži u spustu?

Barbara: Budući da nikad nisam stala na skije, rekla bih da je Duško u izvjesnoj prednosti.

Duško: Nisam skijaš, pokušao jesam, ali nije to za mene. Kad gledamo masu, ja bih se definitivno dvaput brže sjurio niz brdo nego Barbi. Problem bi me bilo zaustaviti. Zakoni fizike su neumoljivi.

Café24: Duško, jednom ste rekli da je Barbara izvanzemaljka - izvrsna i kao čovjek i kao kolegica. Mislite li još tako? Barbara, što biste vi rekli odakle je onda došao Duško?

Duško: Ja to i dalje mislim, možda i više nego prije, a, iskreno, trebalo bi mi nekoliko kartica teksta da to objasnim. Usput, još nisam otkrio s kojeg je planeta, ali čim otkrijem, javim vam.

Barbara: S obzirom na to kako se dobro slažemo i razumijemo - i profesionalno i privatno - Duško je svakako s tog istog ili nekog jako bliskog planeta.

Café24: Pitanje za oboje. Je li baš istina da Duško uvijek prvi popušta?

Barbara: Da bi netko popustio, trebali bismo se prvo zakačiti, a uistinu se ne sjećam da se to ikad dogodilo. No sigurna sam da Duško, kao muškarac u dugogodišnjem uspješnom braku, itekako poznaje dobitnu formulu ‘da, draga’. Uopće ne dvojim kako bi dopustio da moja bude zadnja...

Duško: Istina. Svaka moja tvrdoglavost padne u vodu pred njezinim pogledom i izrazom lica u stilu ‘a što se trudiš kad znaš da će biti kako ja kažem’. U našem odnosu vrijedi ona da je muška riječ uvijek zadnja, a glasi ‘da, Barbara’. To je tako i bolje i sigurnije. Osim kada je drugačije, a to su rijetki trenuci. (smijeh)

Café24: Što bi se dogodilo da ne popusti?

Barbara: Istukla bih ga! Ha, ha! Nemam pojma. Volim dobro verbalno prepucavanje pa bih ga vjerojatno mučila uvjeravanjem u svoju istinu do konačnog preodgoja.

Duško: Hm, pisalo bi se o tome danima, studentima bi to uveli kao kolegij, okrugli stolovi bi se radili, a možda bi se i kakva sapunica snimila. Izgleda mi to kao 101 nastavak ‘Nemoguće misije’. Zato bolje neka stvari stoje kako stoje.

Tužno je što se ženama manje toga oprašta nego muškarcima

Café24: Duško, jednom ste izjavili da se kilogrami šale s vama - vi ih skinete, oni se vrate. Pokušali ste i s privatnim treninzima. Jeste li ikad pokazali interes za Barbarinu dijetu? Barbara, zašto ne otkrijete Dušku tajnu svoje uspješne dijete?

Duško: Ma kilogrami i ja smo u ljubavi, ne možemo jedno bez drugoga. Kad pretjeraju, ja ih pustim da odu, a oni opet nekako nađu put do mene. Zanimljiv suživot uz nezadiranje u njihova prava da dolaze kako hoće niti u moje pravo da ih se odričem kako hoću. Usput, možete li me zamisliti s 82 kilograma, koliko bi bilo idealno na mojih 182 cm visine? Ja ne mogu. Mislim da sam toliko imao u srednjoj školi.

Barbara: Ma joj, i ja sam kilogramski recidivist tako da se ne bih usudila bilo kome prodavati pamet. A dijete ionako nisu neka tajna - odrekneš se svega što je fino, pa dok izdržiš. (smijeh)

Café24: Duško, smatrate li da vam Barbara prkosi vitkom linijom tako da na ekranu izgledate još deblje? Barbara, mislite li da vam Duško prkosi tako da izgledate još mršavije?

Duško: Ma ja se odlično osjećam u svojoj koži i ne mislim da je o ikakvu prkosu riječ. Budući da sam karijeru izgradio isključivo na izgledu, dali ste mi misliti o ovome. Obećavam da neću razmišljati uz grickalice i pivo. Možda malo.

Barbara: Ne slažem se sa starom tvrdnjom da žena nikad ne može biti dovoljno mršava, ali takvo što bi stvarno bio ultimativni oblik kavalirštine!

'Suludi obožavatelji u Hrvatskoj ne postoje, to je samo fama'

Café24: Duško, biste li mogli pojesti Barbarin meni? A ona vaš?

Barbara: Nas dvoje znamo zajedno otići na ručak i često naručimo istu hranu, tako da to i nije neki izazov.

Duško: Kako da ne bi. Mogao bih pojesti nekoliko menija zaredom, a onda otići na ručak. Šalim se! Volio bih biti discipliniran kao Barbara, ali nisam takav niti se opterećujem time. Znate što je tužno? Da se ženama pred kamerama puno manje toga oprašta nego nama muškima. Žalosno je da svi skupa živimo pod suludim utjecajima kriterija mjera i izgleda koje su nam nametnule suludo fotošopirane naslovnice. Kad se makne photoshop, istina zna biti bolna. Ali je barem istina. Uh, sad sam ljut, ajmo se maknuti od te teme. Nije mjesto niti vrijeme.

Café24: Vi ste dečko s Trnja, a vi, Barbara, živjeli ste na Knežiji. Bila su to nekoć dva najopasnija kvarta u Zagrebu. Je li vam takvo okruženje pomoglo da očvrsnete?

Barbara: A što je to slava u hrvatskim uvjetima? Nisam još čula da je nekome iz našeg posla trebao tjelohranitelj, tako da nikakve koristi od dobrih međususjedskih odnosa u starom kvartu. Nije, naravno, loše biti čist i čvrst u glavi, ali to čovjek rješava sam sa sobom, neovisno o mjestu boravka.

Duško: Lako za sve kritičare ovoga svijeta i njihove kritike kad moraš poslije neke ‘blentave’ emisije u kojoj si se blamirao doći u svoj stari kvart. Pogledi znaju biti puno gadniji nego ijedna napisana riječ. A glumiti zvijezdu u našoj maloj zemlji, pred ljudima koje srećeš i s kojima živiš, u krizi koju već svi skupa predugo živimo to je glupo da gluplje ne može biti. I ne pada mi na pamet. Na moju žalost još sam ‘slobodnjak’ u svom poslu i zna se dogoditi da u novčaniku ‘imam’ gotovo ništa. I kome da ja glumim zvijezdu? Bio bih blesav i sebi i svima. A moje Trnje je kvart moga djetinjstva i moga odrastanja, i obilježilo me i dobrim i manje dobrim. Tvrdoglavost, upornost i ne klanjanje pred samoproglašenim veličinama i još čudo toga. Nekad mi je to dobro došlo u životu. Mislim da je velika stvar da djeca idu u školu upravo u svom kvartu i da tamo odrastaju. To je dodatna nastava. Neprocjenjiva za život.

'Uz Duška je lako osjećati se posebno i cijenjeno'

Café24: Što ste si poželjeli u 2014. godini? Što biste da vam se ponovi, a što biste najradije zaboravili iz prošlog ljeta?

Barbara: Sve standardno - zdravlje, ljubav, sreću, dobre poslove koji će onda biti primjereno i na vrijeme plaćeni... Dijelove 2013. u kojima je to sve funkcioniralo mogu reprizirati. Zaboraviti ne želim ništa iako već znam da hoću - memorija mi je i ograničena i selektivna.

Duško: U 2013. ostao sam bez jednog posebnog, dobrog i poštenog čovjeka. Moga oca. Još se ne znam nositi s tim i sumnjam da ću uskoro to i znati. Mogao bih vam još govoriti o tome, ali dopustite da sve te osjećaje čuvam duboko u sebi. Tu prošlu godinu, nažalost, pamtit ću po tome i ničem drugome jer sve postaje besmisleno pred nečim tako konačnim. U novoj godini svima želim zdravlja i sreće, koju kunu više, a ostalo kako bude. Nadam se da će nas i ova kriza sve skupa malo pustiti na miru. Ne mislim samo na materijalnu krizu nego i onu koja se uselila u sve nas i zatvorila nas u naše male svjetove. 14 je ljepši broj od 13. Nadam se da će nam svima biti bolji.

Café24: Babara, koja je najljepša Duškova gesta koje se sjećate? Duško, koja je najljepša Barbarina gesta koju pamtite?

Barbara: Duško je veliki kavalir, tako da mi je teško izdvojiti neku pojedinačnu gestu. Uz njega je doista lako osjećati se posebno i cijenjeno. I sigurno, što je ugodno ne samo privatno nego i poslovno.

Duško: Bilo je takvih gesta koliko hoćeš jer je Barbara posebna po tome da bez velikih riječi i buke napravi ili kaže nešto što ti baš treba u tom trenu. Sitni su to detalji koje je teško ispričati, ali itekako postoje. I onda me vi pitate kako znam da je izvanzemaljka? Imam stotinu dokaza za to, ali ne smijem ih reći.

Café24: Vodite Ponos Hrvatske pa me zanima tko vas se posebno dojmio proteklih godina svojim dobrim djelima? Je li vam netko ostao u posebnom pamćenju?

Barbara: Bilo bi krajnje nepošteno nekoga izdvojiti jer su to sve ljudi koji su u nekom trenutku postupili instinktivno, čistim srcem. Neke od tih priča odigrale su se u dramatičnijim okolnostima, no ni one manje spektakularne sigurno nisu ništa manje vrijedne.

Duško: Iskreno, glupo bi mi bilo ikoga izdvajati jer jednostavno zašutiš pred veličinom svakoga od tih divnih i posebnih ljudi. Golemi su u svojoj skromnosti i veličini svojih djela. Često ih se sjetim kad mi je teško ili kad izgubim kompas. Vrate me svojom tihom snagom nogama na zemlju. To su ljudi zbog kojih svijet izgleda bolje mjesto. Sretan sam što sam već godinama s njima na istoj pozornici i oni zaista jesu ponos Hrvatske. U najboljem smislu te riječi. Sve nas skupa podsjete na to što je zaista važno.

Café24: Smatrate li da je danas premalo dobrih djela i da smo postali jedni prema drugima bezobzirniji?

Barbara: Nije premalo samo dobrih djela - općenito manjka dobrih osjećaja, pozitivne energije, optimizma. Kriza i recesija su nažalost nadišle materijalno i ušle u sferu ljudskosti. I zato su akcije poput Ponosa Hrvatske važne - sve nas povremeno treba podsjetiti da je sreća tim veća što je više dijelite.

Duško: Ponekad pomislim da je svijet otišao negdje duboko nizbrdo i da su vrijednosti poremećene, onda vidiš te ljude i čuješ njihove priče i shvatiš da na ovom svijetu još ima ‘velikih-malih ljudi i velikih-malih djela’. To daje optimizam i samoga te podsjeti na stvari koje u ludom tempu naših života često zaboravimo.

'Sreća je veća što je više dijelite, to je važnost Ponosa Hrvatske'

Café24: Kome se uistinu divite? Postoji li osoba koju biste rado upoznali i s njom se družili?

Barbara: Znam da će zvučati kao floskula, ali uistinu se divim svima koji unatoč teškim životnim uvjetima kroz svakodnevicu idu pošteno i uzdignute glave. I ne prestaje me fascinirati koliko su oni kojima doista nije lako spremni dijeliti i to malo što imaju.

Duško: Svima koji, bez potrebe da to rade jer se od njih to očekuje, čine hrabra i ponosna djela. Koliko god velika ili mala bila, ako se to uopće može mjeriti veličinom. Fascinira me njihova skromnost i čuđenje zašto ih izvlačimo pred svjetla javnosti. To je najmanje što možemo za njih učiniti bez ikakve lažne patetike. Oni to čine od srca. I podsjećaju nas da svi skupa možemo biti bolji ljudi. A to je golema stvar.

Café24: Jesu li poštenje, humanost i hrabrost doista najvažnije ljudske vrline?

Barbara: Trebale bi biti. Iako nažalost ponekad u životu bolje prođu oni koje ne resi ništa od navedenog. Kad se omjer takvih priča počne mijenjati u korist onih punih ljudskosti i topline, svijet će postati bolje mjesto. Nadam se da to nije tek utopija.

Duško: Sigurno jesu. Ali često to zaboravimo i zato je dobro da postoje ljudi koji su ponos Hrvatske. U punom smislu te riječi.

Nagrade za veliko srce, humanost, hrabrost i poštenje

Nagradu Ponos Hrvatske utemeljio je 2005. dnevni list 24sata, a skupina građana 2008. osnovala je udrugu Ponos Hrvatske koja promiče hrabrost, humanost i nesebičnost. Svake godine udruga okuplja dobitnike koji su zaslužili da cijela Hrvatska zna njihovo ime. Njima se dodjeljuje i nagrada Srce na dlanu, koju je odlučio osmisliti umjetnik Ivica Propadalo. On je bio duboko dirnut pričama dobitnika da je ubrzo osmislio statuu koja će simbolizirati sve ono što čini heroje. Dok je tražio gestu koja bi ih najbolje prikazala, iskristalizirala mu se ideja o srcu na dlanu. Propadalo se i odrekao autorskog honorara, a škola Staklarska Nova iz Rogaške Slatine prema njegovoj ideji izradila je kristalnu, pjeskarenu statuu. Dobitnici, skromni kakvi jesu, smatraju kako im nikakva nagrada nije potrebna. Upravo zbog toga njihova kvaliteta odskače od onih koji nisu spremni pružiti ruku i otvoriti srce bližnjem. Svi dobitnici su heroji iz susjedstva te skromni ljudi koji su uvjereni da bi na njihovome mjestu svatko reagirao jednako. Oni su itekako svjesni kako najljepše stvari u životu zapravo uopće nemaju cijenu. Udruga Ponos Hrvatske, čiji je visoki pokrovitelj predsjednik RH Ivo Josipović, i ove je godine odabrala, u suradnji s četveročlanim ocjenjivačkim sudom, 24 priče o herojima koji nikog ne ostavljaju ravnodušnim i čija su djela vrelo inspiracije. Svečana dodjela bit će u nedjelju 19. siječnja u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

- Osobita mi je čast biti pokroviteljem ove već tradicionalne dodjele nagrade Ponos Hrvatske. Ona je namijenjena ljudima koji nisu oklijevali u teškim trenucima ili za život opasnim situacijama pomoći drugima. Dodjela ove nagrade daje nam priliku da bar na trenutak zastanemo i zahvalimo svima onima koji najčešće nisu na naslovnicama novina, koji žive svoj sasvim uobičajen život, a onda se istaknu hrabrošću i požrtvovnošću spašavajući tuđe živote - istaknuo je Josipović. 

Nastavnik koji je tijekom karijere spasio devetero ljudi, superbaka koja je udomila više od 350 napuštenih pasa, djevojka koja je žrtvovala svoj posao kako bi spasila kolegicu s dvoje djece te muškarci koji su hrabro spašavali ljude iz požara samo su neki od heroja koji će se u nedjelju predstaviti cijeloj Hrvatskoj i preuzeti svoje zasluženo Srce na dlanu.