'Bila sam kao srna, a u zmaja sam se pretvorila postupno...'

Devet mladića s Akademije dramskih umjetnosti u njihovu tadašnjem okupljalištu Švemi napijali su ribice ulijevajući im konjak u akvarij. Igrali su “bocu istine” i svi redom rekli da su zaljubljeni u Vlastu.

Glumici se nije svidio ni jedan od njih i redom ih je dovela u red. Njezina upornost, rekao je Žarko Potočnjak, jedan od te devetorice, bila je neizdrživa. Lakše im je bilo odmah popustiti nego ulaziti s njom u diskusiju. Prijetila im je da će se ispisati s Akademije ako ne prestanu psovati. Tražila je da na klasu nose šlapice jer je Akademija, govorila im je, sveto mjesto koje bi se uprljalo umazanim cipelama.

Sitne alkoholne nepodopštine momci nisu skrivali od profesora nego, udruženi s profesorima, od Vlaste. A da tadašnji profesori Josip Bobi Marotti i Drago Krča nisu dimili kao lokomotive, vjerojatno bi svih devet postali nepušači. Vlasta danas kaže da ih nije dovela u red strogošću nego nježnošću.

– Na Akademiji sam bila kao srna, često bolesna, a u zmaja sam se pretvorila postupno. Rekli su mi: ‘Kad naučiš pljunuti na pod, opsovati, izvikati se, počet ćeš ozdravljati. Ako kupiš u sebi, ako si nježna i patiš iznutra, stalno ćeš se razbolijevati’. I to je istina - priča Vlasta.

Kad je, dodaje, očvrsnula, prestala je ići po bolnicama. Imala je i rak štitnjače, no život, gluma i razni udarci su je očvrsnuli i od nje, kaže, napravili zmaja.

- Puno sam poslova izgubila zbog svoje osjetljivosti. Opstala sam zahvaljujući nečijim mudrim riječima: ‘Rasporedite snagu i zdravlje tako da trajete’. To je nešto najdivnije što sam čula. I najistinitije. Jer lako je bljesnuti, treba izdržati, trajati, a u glumi je to vrlo teško – kaže.

Vlasta Knezović upisala je psihologiju na Filozofskom fakultetu i bila uvjerena da će biti velika znanstvenica. Tad još nije imala pojma o glumačkom svijetu.

- Divan studij, koji sam voljela, ali nešto je nedostajalo. Nije bilo plesa, veselja, književnosti, poezije, ničeg što sam imala i voljela u gimnaziji - kaže Vlasta. Nije tad odlazila u kazalište, a na Akademiju se htjela upisati zbog igre. Na prijamni je došla kao da je, kaže, pala s Marsa. Kad je došla, kasno pred večer, vidjeti rezultate, tajnica joj je rekla da je samo jedna žena primljena i upitala je kako se zove.

- Eee, Knezović je primljena – rekla joj je.

Vlasta je od sreće skakala, vikala, zagrlila podvornika.

- Nisam tad bila svjesna da sam prvi put usred Akademije bez iole nesigurnosti, glasno izgovorila: ‘Ja sam Vlasta Knezović!’ - priča Knezović.

Kad je došla doma, roditeljima je rekla da je upisala Akademiju. Govorila im je Medejin oproštaj s djecom. Na maminu je obrazu vidjela suzu. I otac je bio silno ponosan kad je čuo cijelu priču, a nakon nje i kćerinu Medeju. No on se i dalje držao one da se od umjetnosti ne živi.

- Nisu rekli ‘ne’ samo zato što sam im obećala da ću završiti i psihologiju. Nastavila sam paralelno studirati. I dalje sam redovito polagala svaki ispit na psihologiji - kaže Vlasta.

Cijelu prvu godinu bila je zatvorena i prestrašena. Već nakon prvog semestra profesori su govorili: “Ne znamo baš može li ona dalje, hoće li se otvoriti”.

- Ne, ona ostaje. Jamčim da će proglumiti – zauzeo se profesor Drago Krča za Vlastu.

Debitirala je 1969. na Dubrovačkim ljetnim igrama ulogom Jelke u Vojnovićevoj “Na taraci”. Plesala je can-can i pjevala “songo-franchese”. Nakon povratka u Zagreb sa svojih je devet mušketira na balkonu Akademije s povećim kockicama leda igrala hokej. Gađali su se i ugljenom po tek okrečenoj Akademiji. Ostale bi velike crne mrlje po bijelim zidovima. Tad je rektor bio profesor Ranko Marinković.

- Onako sitan, a uvijek ozbiljan, strog, ušao je u dvoranu i počeo vikati: ‘Tko je to napravio?’. U istom trenutku njih devet je prstom pokazalo u mene i rekli ‘Vlasta!’. ‘Kakav je to način? Vi ste djevojka!’, špotao me Marinković, a ja ga od srama nisam mogla ni pogledati - priča danas.

Nakon Jelke igrala je u kultnoj Gavellinoj “Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja”. Potom je snimala “Prosjake i sinove”, “Kozaru”, a onda i “Velo misto”. Snimajući “Kozaru”, zaljubila se u Ljubu Tadića i s njim bila u vezi. Htjela se i udati, ali se predomislila jer je Ljubo bančio, a ona večeri provodila doma. Na snimanju kultne serije upoznala je bivšeg supruga Predraga Petrovića, glumca Zagrebačkoga kazališta lutaka.

– Zaljubila sam se u njega gotovo na prvi pogled. Peđa je glumio gospodina na konju. Bio je jako zgodan. Najdivnije što je iz te priče ostalo jest naša kći Bojana – govori Vlasta. Danas rado kaže da joj je Kosta Spajić prigovorio jer je na probu došla u trapericama i majici, bez trunke šminke. Naučio ju je da uvijek mora biti dotjerana.

- Kako to izgledaš? Pogledaj si Božu Frajt kako je ženstvena. Takva i ti trebaš biti! – rekao joj je. Prisjeća se i prvog susreta s Miljenkom Smojom. Njezin odnos, ne samo prema Fabijanu Šovagoviću, Borisu Dvorniku ili Zdravki Krstulović, nego i prema Smoji, bio je odnos djevojčice koja je s puno divljenja i poštovanja stala pred svog idola.

– Smoju sam upoznala na Šolti. Iz prevelikog poštovanja nisam se usudila ni prići mu. Sad mi je žao što mu se nisam više približila. Njegova Lepa bila je puno pristupačnija, Miljenko je bio mangup, znao nam je i dobaciti. To moje nesigurno i uplašeno ‘dobro jutro’ ili ‘dobar dan’ bilo je s velikom zadrškom. Sad bih znala drukčije, usudila bih se – kaže Vlasta.