'Bila sam pred zidom, uvjerena kako više nikad neću pjevati...'

Slavan si i svi te vole. Na ulici te presreću, hvataju za rukav, mole autogram. U trgovinama ljudi su preljubazni, obraćaju ti se s osmijehom, spremni su ispuniti svaku tvoju želju... Voziš se gradom i gledaš svoje lice na jumbo plakatima, slušaš svoj glas na radiju, pratiš nastup na televiziji. Ljudi misle da si bogatiji i sretniji od ikog, da između nastupa provodiš život na egzotičnim putovanjima, spavaš u luksuznim stanovima i vilama. Ali kakav je doista tvoj život? Koja je stvarna cijena tvoje slave? Jesu li to pune dvorane i klubovi rasplesanih i radosnih ljudi, jesu li to samo prva mjesta na top listama, milijunski tantijemi i ležeran život? Ili opskurne, zadimljene birtije u kojima se šmrče, bode i guta? Je li život na estradi istinska noćna mora ili je to u konačnici ispunjenje najsretnijeg sna?

Na ovo pitanje u svojim ispovijestima, u pričama koje nikad nisu javno izrekli, samo za 24sata odgovaraju najveće legende hrvatske estrade. U svojim svjedočanstvima oni će govoriti o onima koji su uspjeli, ali i onima koji su sve proćerdali, o onima koji su dobro naplatili trud i talent, ali i o onima koji su potonuli i uništili si živote.

Bilo je perioda kad sam se osjećala bespomoćno i mislila sam da ne mogu dalje. Uspjela sam i kad danas pogledam unatrag, za moj život definitivno stoji ona: ‘Ide mi, u životu ide mi’, kaže Danijela Martinović (47). Naša najtiražnija pjevačica znala je i privatno i poslovno pomisliti da je pred zidom i da ne može više. Baš zato je 1996. izašla iz Magazina.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:45

Danijela Martinović je sa pjevanjem počela u Crkvi

- Tijekom rata je bilo teško putovati i nastupati. Emotivno sam se toliko potrošila da nisam više imala što dati. Bila sam jako iscrpljena, uvjerena da više nikad neću pjevati. Ali nije svaki zid doista zid. Vrijeme je pokazalo da mi je moj zid poslužio samo da vidim koliko mogu preskočiti. Taj zid mi je donio benefite o kojima tad nisam mogla ni sanjati. Tko bi se usudio pomisliti da ću, nakon izlaska iz Magazina, imati album ‘To malo ljubavi’, i danas najtiražniji album u povijesti hrvatske glazbe? Ni u ludilu! - rekla je Danijela.

Voli se prisjetiti tiraže veće od 120.000 i spoznaje da su joj se zvijezde posložile tako da je morala biti i ostati na tome mjestu.

- Ne samo biti, nego i ostati. I u tom pogledu ne trebam se više nikome dokazivati, čak ni sama sebi. Baš je to najbitnije jer je dubinska potreba svakog čovjeka ista - biti prihvaćen i voljen - kaže nam Danijela. Život si je organizirala tako da uspijeva odraditi sve obveze koje si zada i riječi: 'Sorry, ne stignem' u njezinu životu nikako nemaju mjesta.

GLAZBA NIJE PRIORITET Danijela Martinović je prvi put predavala u crkvi: Neopisivo je

- Kad nema grčevite želje ni za čim, balans se dogodi sam od sebe. Imam vremena za sve. Ivan Huljić mi je napisao prekrasnu pjesmu ‘Kao prekjučer’, s kojom izlazim ovih dana. Nakon nje odmah ide drugi singl koji sam radila sa Zoranom Mišolonginom. Kao da se vrijeme proširi kad nam je to potrebno - priča nam Danijela.

Ističe da se za duhovnost zainteresirala još dok je bila djevojka. Rođena je u katoličkom ozračju, teta joj je časna sestra, a tata je pjevao u crkvi.

- I ja sam počela pjevati u crkvi. Rodiš se valjda s nekim dubljim pozivom u životu koji odmah ne prepoznaješ, a onda se dogodi neki okidač. Nešto te navede u smjer kojim trebaš ići. Počela sam se propitkivati: ‘Tko sam, zašto postojim, kako mogu ostaviti trag, gdje završava život i završava li uopće’. Ta prilično šokantna pitanja za djevojčicu od 18 godina bila su toliko glasna da su mi utišala sve druge porive - prisjeća se Danijela.

JAVILA SE I MARTINOVIĆ Crkva se ograđuje od Danijele: 'Širi istočnjačku duhovnost...'

Baš to joj je bilo čudno jer je njezina karijera krenula uzlaznom putanjom. Svaka djevojka te dobi bila bi fokusirana samo na pjevanje. Godinu prije nego što ju je Huljić pozvao u Magazin pjevala je s Delfinima. Bila je prva i jedina pjevačica u povijesti Oliverova benda.

 - Puno smo pjevali i nastupali. Pratili smo čak i Vicu Vukova na njegovoj povratničkoj turneji po Hrvatskoj i Sloveniji. Na jednom od tih koncerata doživjela sam prve ovacije. Sišla sam s pozornice i sjela misleći da skandiranjem dozivaju Vicu, ali na moje potpuno zaprepaštenje, cijela sala od oko 1000 ljudi stajala je na nogama, gledala u mene i skandirala. Bila sam šokirana - prisjeća se Danijela prvih velikih nastupa.

I kad je nakon toga ušla u Magazin te s bendom uživala u golemoj slavi i popularnosti, propitivala se: 'Je li to sve, što još mogu napraviti? Mogu li se zadovoljiti isključivo i samo time koliko god da je predivno ili možda postoji nešto više?'.

- Nije mi bilo dosta. Uvijek sam mislila da je sve to lijepo, ali nešto dublje me zvalo. I ta propitivanja nisu bila laka. Putovanje je trajalo godinama. Odgovore sam dobivala na način na koji sam ih mogla prihvatiti. Prepoznala sam ih, oblikovala, pa shodno njima i živjela. Tad sam postala spremna na nešto više, na nove spoznaje - kaže.

DANIJELINA ISPOVIJEST 'Moja priča se u niti jednom trenu ne dotiče nauka Crkve'

Prvi pozitivan pomak u duhovnosti je, smatra, pobjeda vlastitih strahova. Danijela se, naime, jako bojala samoće. Zato što, kaže, u samoći ni s čim ne možeš utišati taj unutarnji zov, ne možeš utišati glas istine u sebi, a toga se ljudi najviše boje. A to nas, pojašnjava, baš uvijek, naša duša zove.

- Mene je moja zvala, i to jako glasno. Počela sam ulaziti u taj svoj strah, u napadaj panike koji sam razvila, a istodobno radila, pjevala kao da se ništa ne događa. Ne znam kako sam preživjela neke trenutke, a onda mi se odjednom počela buditi snaga. Privatno mi je bilo teško, ali osjećala sam da je sve u redu, da tako treba biti. Razmišljajući logično, svi su mi rekli da je moja odluka da izađem iz Magazina i nikad više ne zapjevam potpuno suluda, da idem u pogrešnom smjeru - govori nam Danijela.

Pokazalo se, dodaje, da je život imao puno veći plan te da su joj te najteže stvari donosile najljepše životne spoznaje i učenja.

- Upravo zato sam prihvatila poziv na ovogodišnji TEDx, gdje je tema bila zadovoljstvo. Pod vodstvom svoje mentorice Ane Babić, zbog cjelokupnog iskustva, odabrala sam pristup ‘kroz bol do zadovoljstva’. Shvatila sam da samo prolazeći kroz bol možemo stići do pravog zadovoljstva - priča Danijela.

Stjecala je znanja s namjerom da spozna sebe i odgovori sebi na mnogobrojna pitanja, poput 'Zašto se osjećam tako, zašto imam napadaj panike, što mu je prethodilo'. Ulazeći sve više u duhovnost, došla je do toga da danas utječe na tuđe živote.

IZABELA MARTINOVIĆ Danijela šokirala sestru: Nisam znala da će pričati o mom raku

- Počela sam zapisivati spoznaje koje dobivam. Razgovarala bih s prijateljicama na kavi i odjednom su mi se počele zahvaljivati. Rekle su da su im se dogodile bitne promjene u životima i pridavali su mi važnost iako sam to stalno odbijala. Jer, mislila sam, to je bila obična, ali iskrena komunikacija u kojoj bih, primjerice, rekla: ‘Polako, idi sat po sat’ ili ‘Nemoj se opirati, pokušaj ostati mirna’. To je najteže, ali može se, to je vještina koja se stječe. I to su zapamtile, počele primjenjivati ta jednostavna načela i promjene su se događale. Rekla bih koji put nešto i na koncertu, pa bi mi prišli ljudi i rekli da im je tih nekoliko riječi promijenilo život - priča.

U jednoj takvoj fazi nastala je njezina knjiga zapisa 'Šalabahter života'. Kad je počela zapisivati, misli su snažno izlazile iz nje. Pisala je neumorno, a pokraj sebe čak i noću imala tekicu da može zapisati ako naiđe koja misao.

- Bilo je svakakvih situacija. U sekundi, kad mi dođe misao, sve zaustavim, tražim račun, salvetu, bilo što, pa zapišem. Okrenem i stolnjak ako treba pa pišem po njemu. Tako je meni tata pisao pjesmice na drugu stranu stolnjaka i govorio: ‘Dušo, napisa ti je tata nešto lipo ispod’. Svoj prvi ‘Šalabahter’ napisala sam za 45 dana - rekla je Danijela. Prvo izdanje rasprodalo se u rekordnom roku pa već u prvim danima 2019. planira drugo izdanje, kao i novu knjigu 'Šalabahter života 2'.

- Svi znamo da ne treba tražiti razlog za osmijeh. Treba se jednostavno smijati. Ipak se ljudi sve manje smiju i za osmijeh čekaju da se nešto posebno dogodi - kaže.

Od prvih duhovnih spoznaja do danas radila je samo ono u čemu se osjećala dobro. Tako su joj u život dolazili ljudi i situacije u kojima se doista osjećala dobro. Na tom putu imala je podršku obitelji, ali do spoznaja je ipak došla sama.

- Imam prekrasnu obitelj, sretna sam sa svoja dva brata, sestrom i roditeljima. Imamo savršeni odnos. Bila sam dijete koje je uvijek tražilo više. Uvijek je bilo pet pitanja iza onog jednog, običnog. Tražila sam milijardu objašnjenja pa mami i tati nije bilo lako sa mnom. Cijeli život sam imala potrebu za još malo dodatne nježnosti. I danas doista sjedim tati u krilu jer trebam to. Kad bih se porezala, znala sam odmotati ranu i ponovno je raskrvariti noktima samo da mi se mama posveti koliko mi je trebalo - kaže nam.

I danas ima potrebu za ljubavlju, nježnošću, ali više nema onog osjećaja da je pred zidom. Sad, kaže, zna da je to samo još jedna prilika da skoči malo više.

- Nitko ne zna što ti život nosi. Ima dana kad se zaključam te plačem po dva dana i dvije noći. I to je normalno. Svakoj emociji treba dati prostora, a o tome nam savršeno priča spektakularan crtić ‘Inside Out’, koji rado preporučujem svima. Kakav bi život bio da nemamo noći? Ne bismo znali ni kako izgleda sreća da nema tuge. Kad se naučimo prihvaćati, sve bude lakše - kaže.

Njezin dan počinje već u šest sati, kad svaki dan ustaje. Tad puno piše, čita, radi zabilješke... Obožava, kaže, mir ranog jutra. Znalo joj se dogoditi da počne pisati u šest. Kad sljedeći put pogleda na sat, već bude podne, a da nije ni podignula glavu s papira. I kao osnovnoškolka je lijepo pisala. Njezini su se sastavi i opisi uvijek čitali pred razredom.

SESTRINSKA LJUBAV POBIJEDILA Izabela Martinović je okrenula priču: 'Podržavam Danijelu...'

- Bila sam jako sramežljiva. Kad bi me učiteljica prozvala da pred cijelim razredom pročitam svoj sastav, umirala sam od treme. Nisam tad pisanje shvaćala ozbiljno niti sam razumjela što je u tome posebno. Samo sam zapisivala svoju prebujnu maštu. Tek kasnije mi je ljepota izražavanja bila ključna u odluci hoću li nešto čitati. Može biti tisuću puta hvaljeni hit roman, ali ako se ne izgubim u ljepoti pisanja, odmah ga ostavljam i obrnuto. Uhvatila bih se za knjigu koju nitko ne prepoznaje, a mene je zadivila ljepota nizanja riječi - priča.

U pisanju je otišla korak dalje pa je i koautorica na dvije pjesme za svoj novi album. Prije je, kaže, imala vrhunske autore i nije bilo potrebe da piše.

 - Nisam se voljela ni petljati, mislila sam da oni najbolje znaju raditi svoj posao. Ali Đorđe Novković se volio o svemu savjetovati sa mnom i upitati me za mišljenje. Jednom me je nazvao i rekao: ‘Napisao sam ti pjesmu, zove se ‘Grube riječi’, ali nikako se ne mogu odlučiti između dvije verzije na početku refrena. Počeo mi je pjevati na telefon: ‘Da je pjesma haljina, lako bih je skinula’ ili ‘tvoje grube riječi te dušu mi opekle”. Odmah sam puknula: ‘Ova druga’. Kad sam uvidjela da je moja krucijalna pjesma takva zato što sam ja odabrala ovu verziju, shvatila sam i da trebam slušati intuiciju. U tom trenutku odlučivala sam u kojem će pravcu pjesma otići i hoće li imati domet radi mojeg ‘ova druga’ - prisjetila se.

Ista stvar je bila i s Tončijem i Vjekoslavom Huljić. Svaku Danijelinu sugestiju prihvaćali su objeručke, a vrijeme je, kaže, pokazalo da je s najvećima uvijek najjednostavnije surađivati.

Danas itekako sluša intuiciju, ali i dopušta mašti da raširi krila. Iz te mašte nastale su tri slikovnice o anđelu Mala Dama, koje će uskoro doživjeti i svoje reizdanje. Želi napraviti i predstavu za školarce, kroz Malu Damu uputiti na istinske životne vrijednosti i dokazati kako se one doista mogu živjeti. Jer to su, kaže, najčešće tako male stvari, a mijenjaju sve. Ni jedan lik u njezinoj “Dami” nije slučajno tu.

– Imamo bubamaru Mo koja ima samo jednu točkicu i ne može letjeti. Ona simbolizira djecu s posebnim potrebama. Mo nađe prijateljicu Ani, najljepšu leptiricu u šumi, koja je nesretna. I tek kad joj Mo stane na krilo, leptirica pronađe svoj smisao u tome da je nosi kroz život - pojašnjava.

Privatni život joj ne pati pa tako i dalje uživa u putovanjima, kuhanju i ostalim radostima..