Naravno, Mišo nije više toliko diskografski, a ni koncertno aktivan kao nekad, no zar je štovateljima njegova lika i djela to imalo važno? On nije samo s ovoga svijeta, nego legenda i simbol koji živi vlastitim životom
UVIJEK ISTI
Borio se s demonima osobne tragedije, no Mišo je ostao svoj
Croatia records je ovih dana objavila box sa šest CD-ova na kojima je 131 pjesma Miše Kovača (78). I naziv joj je prikladan: “Mišo Kovač - Legenda”.
Ne samo stoga što mu je Hrvatska diskografska udruga još jednom prepoznavši njegov golem diskografski opus te silne zlatne i platinaste naklade dodijelila posebno priznanje Multiplatinum award za najtiražnijeg izvođača svih vremena, nego naprosto stoga što Mišo odavno ne nastanjuje samo fizički prostor hrvatske scene, nego obitava i u legendi. Ili, kako sam odavno i sam zapisao, kao jedini lik s domaće scene koji objedinjuje obje “titule” koje su nosili Elvis Presley i Bruce Springsteen. Jer samo je Mišo i Kralj i Veliki gazda. I King i Boss.
Naravno, Mišo nije više toliko diskografski, a ni koncertno aktivan kao nekad, no zar je štovateljima njegova lika i djela to imalo važno? Zar publici koja i danas – baš kao i u dane najveće slave – već nakon prvog takta i podignute ruke zborno zapjeva neki od hitova koji su odavno impregnirali sjećanja nacije išta znače te glazbene “trice i kučine”? Malo sutra. Jer Mišo nije samo s ovoga svijeta, nego legenda, fenomen i simbol koji živi vlastitim životom. Kao – legenda salivena od posebne legure. Kao – Mišo nesalomljivi. Kao Mišo koji od šale i danas puni najveće koncertne prostore. Ili čim se pojavi na pozornici Prokurativa izazove ovacije gledališta.
POGLEDAJTE VIDEO:
Uostalom, pokazuje to i netom objavljena “Antologija” jer su njezini hitovi “Proplakat će zora”, “Poljubi zemlju”, “Zalij to cvijeće suzama sreće”, “Ako me ostaviš”, “Ostala si uvijek ista”, “Malo mi je jedan život s tobom”, “Drugi joj raspliće kosu”, “Noćas ćemo zemlji ko materi reći”, “Svi pjevaju, ja ne čujem”, “Nikoga nisam volio tako”, “Jedina prava bila je ona”, “Dalmacija u mom oku”... odavno impregnirani u memoriji brojnih fanova kao izvanvremenski hitovi. Kao javne glazbene površine. Kao bitan dio hrvatske zabavno-glazbene baštine. Čak i kad su ga snašli užasi osobne tragedije i demoni koje je pokušao ušutkati hrpama tableta i pucajući si u prsa, umjesto cendranja i kenjkanja, Mišo je bio drzak, jezičav i tako prokleto svoj. Manirom Cassiusa Claya ili Mohammada Alija - kojom je ionako uvijek gradio svoju “bigger than life” medijsku sliku – šokirajući i medije i samozadovoljnu estradnu močvaru kojoj je uvijek bio remetilački faktor.
Uostalom, ako je itko i sumnjao da su mu godine opakog življenja i životarenja tijekom devedesetih, koje je mahom proveo u samoizgonu na estradnoj i egzistencijalnoj margini, obuzdali temperament, zauzlali jezik i promijenili ćud - prevario se. Jer čim je ponovno počeo učestalije davati intervjue Mišo je opet bio – Mišo. Podgrijavajući neke stare kontroverze, valjajući čak i očite nebuloze, te bahatim gardom zvijezde trajno “veće od života” i stvarnosti podcjenjujući stare i novopečene kolege.
Je li to Miši odmoglo? Dao bih se kladiti da nije. Ni kad je rekao da je “Severina jedna osrednja pjevačica (...), a ‘Štikla’ je glupost i najgori tekst koji se ikad pojavio!”. Ni druge ocjene kolega nisu bile protumačene kao “gaf” koji će razbjesniti publiku niti kao neko veliko iznenađenje. Naime, Mišo je slične kontroverzne izjave davao cijeloga života. Znajući da će – i nekad i danas - svaki takav istup s nazivnikom “ja, najveći!” doliti novu bačvu benzina na neugaslu žeravicu legende. A legende i jesu stvorene da bi “živjele vječno”. Baš kao Mišo i njegov omiljeni Hajduk.
Mate – odnosno Mišo, kako su mu još zarana počeli tepati - rođen je 17. srpnja 1941. u Šibeniku kao drugo dijete Jakova i Zrinke Kovač. Za razliku od susjeda iz istog “muzički vudrenog” kvarta Arsena i Vice, umjesto prema solfeggiu i nauku u Gradskoj limenoj glazbi koja je bila pravi rasadnik šibenskih glazbenih snaga, svoju je mladenačku strast i energiju isključivo usmjerio ka – balunu. Opsjednutost nogometom i škola, dakako, nisu baš išli zajedno pa je zbog brojnih neopravdanih sati i ne baš bajnih ocjena umjesto u gimnaziji završio u Školi učenika u privredi. Kao veliki štovatelj najvećega – a Vladimir Beara je to doista bio - počeo je i braniti u juniorima NK Šibenika, a među brojnim prijateljima s terena bili su kasniji prvotimci Hajduka Žaja, Aralica i... Pero Nadoveza.
“Možda bi mu se (nogometni) snovi i ostvarili da se nije pojavio lokalni trubadur Ljubo Lučev, čije je serenade 16-godišnji Mišo zadivljeno pratio otvorenih usta i ušiju! Lučev će završiti kao cijenjeni pjevač u Zagrebu, a Mišu će sve više zanimati podoknice i djevojke, polako, ali sigurno istiskujući nogomet. Godine 1960. na natjecanju za Prvi glas Šibenika podijelit će naslov najboljeg s Mirkom Vukšićem, budućim gitaristom grupe Mi, i, priča kaže, umjesto puta u Zagreb kao nagradu odabrat će singlicu Elvisa Presleya. Bila je to druga prijelomnica na njegovu putu za hrvatski pop panteon!”, prisjeća se Siniša Škarica.
Činilo se da će sve promijeniti poziv za služenje vojnog roka zbog kojeg je Mišo završio u nekoj beogradskoj kasarni. Tražeći spas od desetara koji ga je maltretirao, ali i nastojeći iskoristiti priliku da izbjegne požarstva i svakodnevni vojnički dril, priključio se muzičkoj sekciji Vojničkog kluba. Bila je to ujedno i zgodna prilika za pečenje estradnog zanata jer vojnik Kovač nije samo pjevao s vojnim orkestrom, nego je nastupao i na civilnim plesnjacima. Beograd mu je otvorio oči. Godinama kasnije govorit će kako je bio fasciniran koncertom Matta Collinsa (Karla Metikoša) kojeg je ulovio na njegovu beogradskom nastupu i koji ga je impresionirao svojim rock and roll izvedbama na tragu Presleya, no mnogo više su mu, naravno, značili vlastiti nastupi. Jer, ljudi moji, nemojmo se varati, Mišo Kovač bio je tad do srži – roker!
U Šibenik se vratio sa željom da to svima pokaže. Jer premda je provincija bila bez svojih medija, moćnog radija i televizije, Šibenik je tih godina već imao lokalnu scenu s plesnjacima i VIS-ovima, poput Magneta, Mjesečara ili Makeda, kojima se nakratko priključio i Mišo. Svjestan da će nakon sezonskih gaža grad utonuti u svoje zimsko sivilo, Mišo se pakira i u rujnu 1963. ponovno odlazi u Beograd. Legenda kaže da je nastupom na koljenima uz upaljenu svijeću i vriskanjem poput “urlikavca” Tonyja Dallare oduševio upravitelja. Ipak, nije dobio angažman jer su u baru već imali stalnog pjevača. Odlazi u Zagreb, gdje mu, nakon improviziranog nastupa u zagrebačkoj Gradskoj kavani u jesen 1964., tadašnji urednik Jugotona Pero Gotovac nudi prvi ugovor.
U ljeto 1965. prvi se put pojavio i na splitskim Melodijama Jadrana pjevajući u čak tri izvedbe (jednu samostalno, a dvije u duetima s Terezom Kesovijom i Anicom Zubović). Nije se baš proslavio. “Pjevao sam... tako, tako. Nisam dobro naučio tekst, malo me povukla slava pa su Tereza i Anica izvlačile što se izvući moglo. Ponašao sam se – neozbiljno. Dok su drugi probali, ja sam se kupao, sjedio na plaži...”, priznao je u jednom kasnijem intervjuu. No unatoč razočaravajućem debiju nastavio je snimati. Na Zagrebu 67. pjevao je Mihaljinčevu “Budi takva kakvu te želim”, a godinu kasnije u Opatiji u duetu s Gabi Novak i “Tražim” Stipice Kalogjere. A onda je 1969. došao “Vaš šlager sezone”, Novkovićeva “Više se nećeš vratiti” i – uspjeh. Svojom prvom suradnjom – kasnije itekako uspješan autorsko-izvođački dvojac – nagrađen je prvom nagradom publike, dok je singl tog ljeta harao i radijskim programima te bio rasni hit koji je prodan u više od 200.000 primjeraka. Zvijezda je bila rođena.
Sutra čitajte nastavak serijala o tajnama života i karijere glazbenog kralja Mate Miše Kovača.
POGLEDAJTE VIDEO:
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
