Zadivljujuće je kojom su kirurškom preciznošću i spisateljskim i redateljskim skalpelima Mladen Kerstner i Krešo Golik rastvorili utrobu politike i društva tog doba
TV REMEK-DJELO
Da nije bilo Kreše Golika, tko zna bi li prije pedeset godina nastali kultni 'Gruntovčani'
Čitanje članka:
5
min
Ovog je 23. studenog pedeset godina od svršetka premijernog emitiranja najbolje hrvatske dramske serije. “Gruntovčani” su na zagrebačkoj televiziji emitirani ujesen 1975. Prva je epizoda bila na programu 21. rujna. Posljednja, deseta, 23. studenog. “Gruntovčani” su autorska serija redatelja Kreše Golika prema scenariju Mladena Kerstnera. Kad kažem da su “Gruntovčani” Golikova serija, ne zapostavljam važnost Mladena Kerstnera, koji je izvorni tvorac svijeta i likova serije. Bez Kerstnera serije ne bi ni bilo. Njegov je scenarij mogao režirati netko drugi, na primjer, Ivo Vrbanić, redatelj svega što je prethodilo “Gruntovčanima”, pilot epizoda “Kolinje” i “Falinge Imbre Presvetlog” i serije “Mejaši”.
U tim je dramama i seriji iz 1970. godine stvoreno sve što pet godina kasnije gledamo u “Gruntovčanima”, cijeli ambijent podravskog sela i sva lica serije. I, što je još važnije, svi glumci su već u “Mejašima”, od Martina Sagnera koji glumi Dudeka do Jože Šeba u ulozi šintera Čvarkeša. Tu su i motivi koji se kasnije ponavljaju u “Gruntovčanima”, poput Dudekove trešnje koja baca sjenu na trsje Imbre Presvetlog zbog čega, tvrdi, ima manji urod grožđa. Kerstner je stvorio sve, a redatelj Ivo Vrbanić okupio je savršenu glumačku ekipu. “Mejaši” su bili hit na programu i rado su i danas gledani u reprizama. Ne želim umanjiti značaj svega što je prethodilo “Gruntovčanima” i bez čega ta serija ne bi postojala.
Zagrebačka dramska redakcija i urednici dviju serija, Pajo Kanižaj koji je potpisan na “Mejašima” i Nedjeljko Fabrio, urednik “Gruntovčana”, zaslužuju pohvale za svoj rad, kao i glavna urednica, Palma Katalinić, koja je dramsku redakciju preuzela 1974. godine, baš u vrijeme kada su nastajali “Gruntovčani”. Također, kad kažem da su “Gruntovčani” dramska, a ne humoristička serija, kako je najčešće predstavljaju, onda poštujem rad njezinih tvoraca, Mladena Kerstnera i Kreše Golika. Oni su majstori ozbiljnog, gorkog humora koji ne izaziva glasan smijeh nego rađa spoznaju o ljudskoj naravi i svijetu u kojem živimo, a nema spoznaje bez humora i apsurda. Smijeh je u osnovi i ljudi i svijeta koji nas okružuje i bez smijeha bi, kako kaže Mark Twain, život bio nepodnošljiv.
Gorki dramski svijet “Gruntovčana” prepun je nečujnog smijeha, od onog okrutnog, prezrivog i podrugljivog do blagog i suosjećajnog koji budi tugu nad ljudskom sudbinom. I, na kraju, kad kažem da su “Gruntovčani” autorska serija Kreše Golika, onda je stavljam u panteon najboljih svjetskih televizijskih serija, ostvarenja filmskih autora, velikih redatelja poput Rainera Wernera Fassbindera i njegove serije “Berlin Alexanderplatz”, Krzysztofa Kieslowskog, redatelja “Dekaloga” i Hirokazua Korede, autora “Asure”, za mene najbolje televizijske serije 2025. Prije pisanja ovoga teksta u dva dana sam odgledao svih deset epizoda “Gruntovčana” i ponovno sam ostao bez riječi kojima bih mogao opisati Golikovo remek-djelo.
Vraćam se činjenicama. Prva je ta da je građevni materijal “Gruntovčana” Krešo Golik dobio na gradilištu serije. Imao je sve. Scenarista i tvorca serije, svijet podravskog sela, savršene glumce, vrhunsku ekipu predvođenu direktorom fotografije Dragom Novakom i skladateljem Živanom Cvitkovićem, koji mu je u doba premijere “Mejaša”, 1970. godine, skladao glazbu za film “Tko pjeva, zlo ne misli”. Mladen Kerstner rasuo je pred njega blago, ali ni zlato ni dragulji nisu imali formu, a Krešo Golik bio je draguljar koji od dragocjenosti stvara krunu. I kao veliki redatelj počeo je raditi ono što redatelji rade - stvarati red. Prvo sa scenaristom, koji je poslije izjavio da mu je Golik puno pomogao napisati scenarije za deset epizoda serije. Najprije je od epizodnih i anegdotskih “Mejaša” s mnogo lica i junaka izdvojio glavnog junaka cijele serije, siromašnog Dudeka, žrtvu svih ljudskih i društvenih zala tog podravskog svijeta sedamdesetih godina. S Dudekom u središtu svih priča, Kerstner je od Golika dobio arhitekturu serije. U temelju serije su dva zlikovca, a obojica su Dudekov rod.
Prvi je Franc Ožbolt Cinober, kojeg naivni Dudek zove Tetec, a koji svog naivnog nećaka izrabljuje bez milosti, od prve do posljednje epizode i nimalo ne mari za njegove nevolje. Kada mu očajan Dudek zakuka “Isusek, Isusek, kaj bu mi Regica rekla”, Tetec mu odbrusi da ga ne gnjavi s “bedastočama” jer si on sada “čist nekaj drugo spremišlja”. Drugi zlikovac je Imbra Grabarić zvani Presvetli, a tako ga zovu zato što navodno sve radi po zakonu, a u stvari samo za svoju korist i, kao još jedan Dudekov rod, iskorištava junaka serije jednako okrutno kao i tetec Cinober. Njih u selu zovu fiškalima, lukavim mudrijašima koji čim nanjuše korist i dobit, tu su prvi ispred svih i, ma što tko rekao, uvijek su u pravu. Oni su neslužbeni vladari Gruntovca.
Službeni su na prvom katu serije, tri državna i partijska seljaka. Prvi je krčmar i predsjednik mjesne zajednice, Martin Škvorc. On je mjesna vlast. Drugi je lokalni partijski muljator, Matula Štuban. On je glas partije i radnička vlast. Treći je omladinac Ivo, budući partijski kadar i glas omladine Gruntovca. Jednostavno je zadivljujuće kojom su kirurškom preciznošću i spisateljskim i redateljskim skalpelima Kerstner i Golik rastvorili utrobu politike i društva toga doba.
Na galeriji zgrade za odmor i ljenčarenje su još tri važna čimbenika društva. Oni su državni službenici koji ništa ne rade, primaju plaće i po cijeli dan sjede u birtiji, kartaju, igraju biljar, piju gemište i nekažnjeno se, poput podravskog grčkog kora, izruguju svima i svemu što vide. Ta trojica marginalca na državnim jaslama su lugar Pišta, šinter Čvarkeš i Gaber Kuzma za koga se ne zna tko je i zašto prima državnu plaću. Dudek, dva zlikovca i dva državna trija samo su dno i vrh društva. Između njih su deseci živopisnih karaktera, od poštenoga gazde Đure Mikulca Besnog i uslužnog brice Gašpara do sporednih prolaznika poput trgovaca trstikom, korumpiranih direktora kombinata i tržnih inspektora.
Serija ima deset epizoda i svaka je snimljena kao jednosatni igrani film. To je standard koji je danas moguće postići samo u velikim produkcijskim kućama poput Netflixa, HBO-a i ostalih moćnih internetskih streamera. A čak kad bi netko i mogao organizirati produkciju poput one “Gruntovčana” iz sredine sedamdesetih, gdje naći svjetskog redatelja poput Golika (koji je odbio režirati u Hollywoodu) i glumačku ekipu iz snova? Svaka nova repriza “Gruntovčana” podsjetit će nas na ono što je nekada, prije pedeset godina, bilo moguće.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
