Glumica Dušica Žegarac: Zbog braka sam riskirala i karijeru...

Do danas se tri puta vraćala u Pulu po Zlatnu arenu, a igrala je u 70-ak filmova i desecima kazališnih predstava u kojima je odigrala najrazličitije karakterne likove, ali je uvijek uspješno izbjegavala intervjue i promociju u javnosti, osim ako to nije bilo usko vezano uz njezin posao. U razgovoru za Café24, međutim, Dušica Žegarac (69) otvorila nam je dušu.

Café24: Film “Deveti krug” bio je presudan za vaš cjelokupni život. Kako ste se kao 15-godišnja djevojčica nosili sa statusom zvijezde?

Grad Pula i Festival u mom životu imaju važno mjesto. Istina je da su taj film i ta nagrada odredili moj život. Zbog toga sam izabrala glumu, odnosno, gluma je izabrala mene. Jedna generacija koja pamti taj film još je živa, i sjećaju se da je ‘Deveti krug’ bio u to vrijeme važan. Prije svega zato što je bio u svakom smislu jugoslavenski. Jadran film iz Zagreba je bio producent, redatelj je bio Slovenac Franc Štiglic, glavnu mušku ulogu je igrao Boris Dvornik, a ja sam dolazila iz Beograda.

Osim toga, bio je važan zato što je ispričao priču o Zagrebu i zagrebačkoj obitelji za Drugog svjetskog rata koja je u tim strašnim okolnostima, pod cijenu vlastitog života, imala hrabrosti spašavati ljude druge nacionalnosti i vjeroispovijesti. Bio je to stvarno odličan film, prava ratna ljubavna melodrama koja bi i danas svakom gledatelju ostavila knedlu u grlu jer ima univerzalnu vrijednost i kao takva je bezvremenska.

Café24: Što ste zapravo željeli biti prije no što ste se odlučili za scensku umjetnost? Kako ste dobili ulogu?

Bila je nedjelja. Vraćala sam se kući s probe dečjeg orkestra u kojem sam svirala, kad mi je u Pionirskom parku prišao čovjek i pitao me bih li igrala u filmu. Uplašila sam se i pomislila: ‘Kakve gluposti, kakav film?!’ Rekla sam mu da upita moje roditelje. Idući dan došao je kod nas kući. Bio je to Krešo Golik. Otac me dopratio u Zagreb na audiciju, na kojoj je među ostalim djevojkama bila i Beba Lončar. Sve su mi se činile kao labudice, a ja sama sebi kao ružno pače. Pitala sam se otkud ja ovdje, kako se mogu mjeriti s njima?

Ali, kad smo se Boris i ja našli u studiju, u osvijetljenom krugu, za probno snimanje smo imali posljednju scenu iz filma, to je za mene postala jedina stvarnost, i to je, iako tada tog nisam bila svjesna, bio trenutak koji će usmjeriti moj život. Odluka je pala i dobila sam ulogu. Više kao da se nije postavljalo pitanje što ću dalje raditi u životu. Do tada sam maštala da budem pijanistica, dirigentica, a prije toga i liječnica, jer sam željela pomagati ljudima.

'Nisam imala podršku za život u Italiji kad mi je bilo 15 godina'

Café24: Što ste kupili od prvog honorara?

Od honorara za ulogu Rut kupila sam koncertni klavir. No više se nisam imala vremena baviti glazbom. Ali muzika i umjetnost je bila i ostala moja prva ljubav.

Café24: Imali ste šansu stvoriti međunarodnu karijeru. Zašto se to nije dogodilo?

Nakon ‘Devetog kruga’ mogla sam živjeti u Italiji, ali sam bila premlada i nisam imala podršku, razumijevanje i sve što je bilo potrebno da tamo prebrodim prvo vrijeme. Nudili su mi školovanje i ugovor po kojem sam trebala snimiti dva filma godišnje tijekom studija. To bi bio start u europski film. No kako sam mogla s 15 ili 16 godina o ičemu odlučivati? Nisam mogla krenuti sama u tu avanturu. Pričala sam o tome jednom s Rankom Munitićem, koji je pisao moju monografiju. Ali on mi je rekao da ne bih uspjela učiniti sve što sam ovdje učinila – a to je da budem i ostanem svoja.

Café24: Nakon uspjeha i Arene, upisali ste Akademiju u Beogradu. Rekapitulirajući vašu biografiju, bilo je tu mnogo fantastičnih uloga. Zašto nikad niste radili na vlastitoj promociji?

Čitavog života se pitam iste stvari i odgovaram sama sebi na ista pitanja. S 20 godina radila sam i dalje odlične filmove, a svi su se iznenadili kad se mala bucmasta Rut pretvorila u atraktivnu djevojku. Bio to period totalne zbunjenosti. Radila sam u kontinuitetu, a to prvo desetljeće na filmu završila sam opet sa Zlatnom arenom za ulogu u ‘Opkladi’ s Pavlom Vujisićem. No tih sam godina preispitivala sebe. Kad imate 15 godina i kad vam se dogodi takva slava, treba ostati na nogama. Čak sam se pitala hoću li i dalje glumiti jer sam ignorirala pravila.

'Svi u sebi skrivamo i potencijalnog negativca'

Nije me bilo tamo gdje sam trebala biti, nisam izlazila u javnost, nisam davala intervjue. Mislila sam da moj rad govori za sebe i ako nekome treba to što i kako radim, da će me ljudi iz struke pronaći. Zapravo se stekao pogrešan dojam, da mi nije stalo, i da me taj posao ne zanima previše. Djelovala sam neambiciozno, a istina je bila drugačija.

Café24: Pa i za ulogu u filmu “Opklada” nekima niste bili prvi izbor.

Ta priča mi je draga jer odlično skicira situaciju. Žika Pavlović je pisao scenarij, a Zdravko Randić je bio pomoćnik redatelja i njegova je ideja bila da mi dodijeli ulogu. Međutim, Žika se tome usprotivio jer sam imala imidž urbane femme fatale. ‘Zdravko, ako uzmete Dušicu, jako ćete pogriješiti!’ uvjeravao je Randića, no ovaj je inzistirao. Na kraju je Žika zaprijetio da će se odreći scenarija, no Randić je napravio po svom. Kad sam dobila Zlatnu arenu, Žika je bio dovoljno velik gospodin da prizna pogrešku pa je Randiću napisao i pismo isprike.

Café24: Kako je izgledala vaša suradnja s genijem kakav je bio Pavle Vujisić?

Ta glumačka i fizička ljudina i ja, mala i sitna kao perce ženica, funkcionirali smo odlično. Složila sam tijekom godina kockice i štošta mi je postalo jasno. Naučila sam što je odglumljivanje, što glumatanje, a što prava gluma, kao i što je ona finesa koju zovemo filmska gluma. Kad se za nekoga kaže da je velik glumac, to znači da, kad uđe u kadar, kadar puca. To je bio slučaj s Pavlom. To se ne može odglumiti. Kamera je nemilosrdna i poštena. Takvi su još na ovim prostorima Bogdan Diklić, Aleksandar Berček, Fabijan Šovagović, Slobodan Cica Perović, Zoran Radmilović, Stevo Žigon, Branko Pleša, i da ne nabrajam dalje, čitava plejada glumačkih bardova.

Café24: Glumili ste od preljubnica, alkoholičarki i ubojica do psihički poremećenih žena kao što je to slučaj s “TT sindromom”? Odakle inspiracija za tako širok spektar raznih karakternih uloga?

Imam metodu, a u budućoj knjizi pričam i o tome. Riječ je o ‘obrnutoj piramidi’. Kad pročitam scenarij, potražim u sebi točku na koju se oslanja vrh piramide i iz toga gradim ulogu. Treba pronaći tu točku. Mi u sebi nosimo sve. Zamislite da smo mi sami sebi kuća u kojoj živimo. Obično koristimo mali broj soba. Naša kuća ima bezbroj soba. Treba se usuditi i poći u istraživanje, važno je sići u podrum i vidjeti što se u njemu krije. Poslije se treba popeti i na tavan, jer se ondje svašta može naći. Kada to obavite, više nemate strah od podruma i tavana, možete izaći na krov, sjesti pored dimnjaka i uživati u ljepoti i prostranstvu zvjezdanog neba. U “TT sindromu” u pitanju je bio podrum.

'Pišem kako bih preživjela dugu hladnu zimu bez obaveza'

Café24: Hoćete reći da svi u sebi skrivamo potencijalnog alkoholičara, narkomana, psihopata, ubojicu?

Ne vjerujem ljudima kad kažu: ‘Ja to nikad ne bih mogao učiniti’. Nije istina! Nemaš pojma tko si i što bi sve mogao! Tajna glume je u istraživanju sebe i ovladavanju sobom, a ne u bježanju od sebe i od života.

Café24: Je li se iz toga rodila i želja za pisanjem?

Vježbam pismenost. Važno je naučiti, i provjeriti, koliko smo sposobni precizno artikulirati ono što osjećamo i mislimo. Počela sam s kratkom formom, haiku poezijom, a onda sam se odvažila i na nešto dulje forme. Nadam se da će mi knjiga izaći krajem godine. Slično kao i u Hrvatskoj, i u Srbiji izdavaštvo jedva preživljava i objavljuje se samo ono što sigurno donosi novac.

Café24: Pa zašto onda pišete?

Charles Bukowski na to je pitanje odgovorio: ‘Zato da mogu piti i spavati idući dan dokle hoću!’ Ja pišem da preživim zimu, taj dugački, hladni tunel kojem nema kraja. Posljednjih godina živim luksuzno, ako takvim smatramo život oslobođen stresa i obaveza. Djeca su odrasla, ne žive sa mnom, roditelji su umrli i u životu je nastala praznina. Tu i tamo nešto uradim na filmu, ali to nije kao nekad, pa mogu raditi ono što volim - pisati.

Ljubav s fatalnim Portugalcem koja je krenula naopako

Café24: Nikad prije niste ispričali jedan važan period života, a to je razvod od supruga Pedra. Neki misle da bi to bio odličan scenarij za film. Možete li barem otkriti nekoliko rečenica iz tog scenarija?

Moja ‘Lisabonska priča’ će i dalje ostati moja. Previše je intimna i ne pripada samo meni, dio je života i moje djece. Ta priča je oduvijek intrigirala i zanimala ne samo filmski svijet. Oduvijek sam znala da to ne mogu spriječiti ili kontrolirati, ali sam mogla ignorirati. Priča spada u jednu od onih koja se zove nesporazum. Ali i nezrelost i kulturološke razlike.

Pedro je studirao i živio u Beogradu deset godina. Bili smo zajedno nekoliko godina i planirali budućnost. Ali onda su počeli problemi. On je dolazio iz ugledne portugalske obitelji u kojoj se znalo gdje je ženi mjesto. Ovdje, u Beogradu, ja sam radila i bila slavna, a on je bio moj suprug, a onda i otac moje dvoje djece.

U početku je sve to funkcioniralo, ali s vremenom se pokazalo da to nije tako jednostavno. Kad se postavilo pitanje gdje ćemo živjeti, bila sam spremna ostaviti sve jer sam mislila da mi je obitelj na prvom mjestu, pa smo otputovali zajedno u Portugal. A onda je puklo jer se pokazalo da su razlike u modelima, kulturološkim i obiteljskim, kao i razlike u shvaćanjima osobne prirode mnogo ozbiljnije nego što smo toga bili svjesni i on i ja.

Café24: Jeste li našli podršku u njegovim roditeljima?

Znate, danas mislim da su i oni bili zatečeni i zbunjeni. Ja sam bila ta koja se trebala prilagoditi i uklopiti u obitelj i njihovo shvaćanje braka. Bila sam netko koga ne poznaju, strankinja, i k tomu glumica. Ova stara portugalska obitelj bila je tradicionalna i konzervativna. Poslije dvije godine neizvjesnog i turbulentnog života između Beograda i Lisabona bilo je jasno da se brak raspada, da nećemo moći dalje zajedno.

Razvod je trajao dugih sedam godina, nisam odustajala

Ono što je u takvim slučajevima najteže, i što predstavlja najveću dramu i tragediju, to su djeca. Poslije niza nemilih situacija i događaja morala sam ući u borbu za djecu.

Poslije dvije i pol godine uspjela sam ih vratiti u Jugoslaviju i dovesti kući. Prije nego što sam krenula u tu najvažniju bitku, ljudi su mi govorili da dignem ruke, da život ide dalje. Ma kuda dalje? Meni bez njih života nije bilo! I uspjela sam.

Café24: Kako ste uspjeli? Kako je reagirao bivši suprug? Je li se mogao s tim pomiriti?

Tek onda je počeo rat. Razvod je trajao 6-7 godina. Puno puta sam se pitala jesam li postupila ispravno, imala sam razne strahove, preispitivala svoje postupke. Konačno sam morala i s tim prekinuti da ne bih poludjela. Danas su moja djeca odrasli ljudi koji imaju svoje živote. Mislim da ćemo do kraja, na sve zreliji i razumniji način, i oni i ja slagati kockice te priče koja je sve koštala puno. Posebno njih. Moja kći trenutno živi u Madridu, a sin u Americi. Imali su moju podršku da uspostave kontakte, a zatim i odu k ocu, a onda, kad je za to došlo vrijeme, i svako na svoju stranu. Sve to nije bilo ni lako ni jednostavno.

Café24: Mnogi vaši kolege znaju za tu priču i o vama govore s puno poštovanja. Dive se vašoj hrabrosti. 


Nije to bila nikakva hrabrost. Nisam to učinila jer sam bila hrabra, nego zato što sam se borila za svoj život. Znala sam samo da meni bez njih života nema.

Café24: Vratimo se knjizi. U njoj ćete opisati i nepoznate situacije iz svijeta filma, o kojima također niste nikad govorili?

Čitavog života izbjegavala sam intervjue i govorila da patim od amnezije. A sad sam sebi rekla - provjeri koliko patiš od amnezije, uzmi to klupko, odmotaj ga i ponovno premotaj. I tako sam krenula od ‘Devetog kruga’ do danas, a kraj je ono što bi trebao biti početak, pod naslovom ‘Bakini kolači’. Moju majku smo djeca i ja zvali baka. I našla sam oko 150 izuzetnih fotografija, od kojih su mnoge radne, sa setova, s kolegama glumcima i redateljima. Kroz sve to sam protrčala bez namjere da budem kritičar ili povjesničar. Pisala sam o ljudima, situacijama i događajima, kako se klupko odmotavalo.

'Ni sebe u knjizi ne slikam lijepim bojama, naprotiv'

Demistificirala sam mnoge stvari, zavirila iza ogledala, jer mislim da je to mnogo zanimljivije od službene, medijske slike, koja je uvijek dotjerana i na neki način lažna. Nikome ne dižem spomenik, vjerojatno će biti stvari koje se nekima neće svidjeti, ali su to moja sjećanja i moj doživljaj. Ni sebe ne slikam samo lijepim bojama. Naprotiv.