Iza Igora Mešina još je jedna bogata televizijska i kazališna sezona. U predahu između sezona i ljeta otkrio nam je što za njega znači pravi odmor, zašto mu je kazalište i dalje ‘kućna adresa’...
VELIKI INTERVJU ZA 24SATA
Igor Mešin: Supruzi i meni već 30 godina ide jako dobro...
Čitanje članka:
11
min
Glumca i voditelja Igora Mešina (57) ne treba posebno predstavljati. Publika ga poznaje i voli već godinama, bilo da je na kazališnim daskama ili u ulozi voditelja omiljenih showova poput 'Supertalenta' i 'Tvoje lice zvuči poznato'. No ulovili smo ga u jednoj opuštenijoj verziji, između završetka sezone i početka ljeta, kad napokon može malo odahnuti. U razgovoru smo se dotakli svega, odmora, glume, televizije, obitelji, života bez filtera... Mešin nam je otvoreno govorio o svojim malenim ritualima, velikim ljubavima i jednostavnim stvarima koje ga drže čvrsto na zemlji.
Gotova je još jedna kazališna i televizijska sezona. Gdje ćete ovog ljeta napuniti baterije?
Tako je, sezona je gotova kako kazališna, tako i televizijska, a baterije će se puniti, naravno, prije svega čineći što manje stvari. Bit ću negdje na relaciji otok Susak, Zagreb i Hrvatsko zagorje, tako da mislim da će mi ljeto najvećim dijelom biti opuštajuće, a možda malo i radno.
Što za vas znači pravi odmor? Je li to putovanje, tišina, obitelj... ili samo vrijeme bez rasporeda?
Mislim da je ovo što ste naveli najtočnije. Vrijeme bez rasporeda je pravi odmor - kad ti sam organiziraš dan, svoje vrijeme, kad si možeš odlučiti napraviti toliko stvari koje nisi već jako dugo, a možeš se jednostavno odlučiti ne raditi ništa. Međutim, i putovanje dobro dođe, naravno, s obitelji.
Može li se glumac ikad potpuno isključiti ili vam i na odmoru odzvanja pokoji tekst ili scena?
Isključivanje nikad nije moguće ni u kojem poslu, pa tako ni u glumi. Naravno da se trudiš ne razmišljati ni o čemu, ali uvijek ti kroz odmor tijekom dana padne neka misao s posla, možda neki tekst, neka scena koja te čeka kad se vratiš, nešto s čime nisi zadovoljan ili što si učinio, pa misliš da moraš poslije to popraviti. Ipak, trudim se biti što isključeniji od posla dok sam na godišnjem.
Publika vas voli i kao osobu, ne samo kao glumca. Kad se ugase kamere, tko je zapravo Igor Mešin?
Na ovo pitanje mi nije jednostavno odgovoriti. Ne analiziram sam sebe tako često da bih mogao reći tko sam ja kad se ugase kamere.
Mislim da sam neki normalan čovjek (smijeh). Ponekad zabavan, ponekad dosadan, ponekad umoran, ponekad ljutit, ponekad namćorast, ali mislim da nekako nosim taj svijet oko sebe dosta dobro i on nosi mene. Kad se ugase kamere, mislim da je to isti Igor, samo tada pod puno manjim povećalom.
U više intervjua ste rekli da niste imali 'tamne periode'. Koja je vaša formula za očuvanje vedrine, čak i kad okolnosti nisu savršene?
Pa nisam imao neke tamne periode, ali imao sam ono polutamne, sive, sumorne, vesele i divne. Koja je formula za očuvanje vedrine, ni sam ne znam točno. Trudim se biti svako jutro što pozitivniji, ako sam ljut, ako za nešto nemam volje, nastojim se motivirati da to napravim i da veseo ustanem iz kreveta. Rekao bih da formule ni nema jer je svaki dan drukčiji, ali je bitno imati pozitivan stav u glavi.
Odgajani ste u tipičnoj radničkoj obitelji u Novom Zagrebu. Koliko su ti korijeni, odrastanje i okruženje oblikovali vaš pogled na svijet i posao?
Svako odrastanje, u kojem god kvartu i u kojoj god obitelji, oblikuje tvoj pogled na svijet i posao. U mom slučaju to razdoblje će mi ostati kao jedno divno, najljepše razdoblje u mom životu. Imao sam prekrasno djetinjstvo, a takve vedre trenutke koje pamtim prenosim i na sadašnji život i posao, pa možda me zato ljudi doživljaju kao nekog vedrog čovjeka.
Imate li neku uspomenu iz djetinjstva koju danas nosite kao podsjetnik na ono važno?
Neku baš upečatljivu uspomenu kao podsjetnik iz djetinjstva nemam jer ne mogu izdvojiti samo jednu stvar. Cijelo djetinjstvo nosim kao svojevrstan podsjetnik na nešto važno, nešto što me vodi i dalje.
Glumom ste se počeli baviti još prije Akademije. Prošli ste i dva neuspjela pokušaja. Što vas je tjeralo da ne odustanete?
Pokušavao sam, naravno, na Akademiju više puta, a rijetki su ti baš koji upišu glumu od prve. Toga sam bio svjestan i tada, odnosno znao sam da baš iz prve neću biti primljen, ali evo, nekako sam si dao i neki rok od tri puta. Treća sreća se na kraju isplatila i tome mladiću bih poručio da je baš dobro odredio baš ta tri puta. Da treći put nije bio uspješan, bih li pokušao i četvrti, to ne znam. Bitno da je sve dobro ispalo.
Iza vas su deseci uloga, od svećenika do policajca, od komičara do voditelja. Postoji li lik koji vas je najviše promijenio ili ostavio trag?
Nema te uloge koja me najviše promijenila i ostavila trag, a odavno su još stari naši profesori na Akademiji govorili da su uloge kao djeca. Ne možeš izdvojiti baš jedno. Sve su me nekako usmjeravale - i one dobre koje se napravio i one odlične. Bilo je i onih manje dobrih, no sve mi je to nekako ostavilo trag i upućivalo me dalje i usmjeravalo u onome što radim.
Kako pristupate građenju uloge?
Krenem, naravno, od učenja teksta, to je najbitnije, a osjećaj i govori tijela dolaze nekako kroz izgovaranje tog teksta, kroz 'promet na sceni', kako mi to volimo reći, kroz smjernice redatelja... To je jedan proces u kojem nema toga da po brojkama radimo prvo, drugo, treće... Za početak zapravo treba dobro naučiti tekst.
Rekli ste da kazalište ostaje vaša 'kućna adresa'. U čemu je čar scene koju ni kamera ne može zamijeniti?
Kazalište je moja kućna dresa, naravno, radi toga sam i išao na fakultet. Razlika scene i televizije je velika, a opet ulog je na neki način jednak jer isto moraš uložiti u jedno i drugo. Biti na sceni u kazalištu je potpuno drukčije jer odmah dobiješ nekakav odgovor od publike. Odmah ih gledaš, osjetiš ih, čuješ kako dišu... Od prvog trena znaš jesu li te prihvatili ili nisu, znaš kako će to na kraju završiti. Na televiziji je druga priča. Na televiziji nešto snimite i onda čekate. Čekate, uglavnom, postprodukciju dok proizvod ne dođe pred publiku i o tome si razbijate glavu je li dobro ili nije dobro, a ništa popraviti ne možete (smijeh). U kazalištu, ako danas osjetite, ako i zaboravite tekst, na sutrašnjoj predstavit ćete ga sigurno reći.
Robin Williams jednom je rekao: 'Svi mi imamo jako duboku tajnu koja nas goni dalje'. Mislite li da glumci, osobito komičari, zaista nose nešto teško u sebi i pretvaraju to u smijeh?
Ne mislim da glumci, osobito komičari, nešto teško u sebi nose i onda to pretvaraju u smijeh. Depresija, ako je čovjek depresivan, može u njemu izazvati tugu, pa ti pritom smijeh može biti obrambeni mehanizam. Međutim, ja ne nosim nešto teško u sebi što pretvaram u smijeh. Mislim da u mom slučaju ide tako da u smijeh pretvaram ono što vidim oko sebe, odnosno svijet kako doživljavam oko sebe. I mislim da mi je to dobar put.
Nova TV ove godine slavi 25 godina. Kako se osjećate kao jedno od njezinih dugovječnih i prepoznatljivijih lica?
Osjećam se izuzetno i počašćeno jer sam tako dugo dio ekipe na Nove TV. I mogu samo reći da nisam ovdje baš 25 godina, koliko postoji Nova TV, ali nisam baš ni puno kraće. Prema mom stažu može se zaključiti da se dobro osjećam, a nadam se da se i Nova TV dobro osjeća sa mnom.
I stvarno svaki trenutak proveden na Novoj TV bio mi jedno lijepo iskustvo, a u sjećanju su mi samo lijepe uspomene s televizije i nadam se da će ih biti još mnogo.
Sjećate li se trenutka kad ste prvi put kročili u studio Nove TV? Kakvi su bili prvi dojmovi?
Naravno, sjećam se, to je bio prvi ulazak u studio kviza' Ne zaboravi stihove'. Za ono vrijeme kad sam to radio, ima tome već puno godina, taj studio je bio nešto neviđeno u Hrvatskoj i na svim hrvatskim televizijama. Tako je ostavio dojam i na mene i osjećao sam jedan strah, prije svega, pa strahopoštovanje, pa i tremicu. No nekako sam se održao u tom studiju. Nisam baš odmah osjetio da tu pripadam, mislio sam da je to neka moja nova avantura kroz koju moram proći, a da mi je onda netko rekao da će to trajati sve ove silne godine, rekao bih mu da je lud i usta ti se pozlatila.
Kao što ste već spomenuli, vaš prvi voditeljski angažman bio je 2008. u emisiji 'Ne zaboravi stihove'. Kako je došlo do prijelaza iz glume u voditeljstvo?
Ne sjećam se točno kako je došlo do tog prijelaza. Na Novoj TV sam radio sada već kultnu seriju 'Naša mala klinika', a onda je došla ponuda za voditeljsku ulogu. Pozvali su me na audiciju koju sam uspješno prošao, a ostalo je, kako bi se reklo, povijest. Tada sam mislio da će to biti samo jedan kratki izlet u voditeljske vode, no uslijedili su zatim i neki drugi projekti, kojih sada iza sebe imam zaista mnogo.
Kako biste usporedili sebe kao voditelja u prvim emisijama i danas, recimo, u 'Supertalentu'? Što se u vašem pristupu najviše promijenilo?
Puno se promijenilo od prvog projekta 'Ne zaboravi stihove', gdje sam bio sam i samostalno se 'borio' s tom početničkom tremom. Zatim je uslijedio 'Supertalent', gdje sam se usavršavao s Reneom te nakon njega s Franom, onda je došao i 'Ples sa zvijezdama' s fantastičnom Majom Šuput i kasnije Tamarom Loos. Na kraju pozornicu dijelim i s kazališnim kolegom Filipom Detelićem. Kao što možete zaključiti, puno se toga promijenilo. Ja sam se promijenio, a iz onoga početničkog uzbuđenja za koje sam mislio da ga nikad neću svladati, danas mislim da sam puno opušteniji, ali i dalje sam onako nadobudan kao i prvog dana što se tiče angažmana u poslu.
U čemu je tajna vašega voditeljskog stila koji publika toliko voli? Duhovitost, improvizacija, pristupačnost ili nešto treće?
Evo sad ne znam, ovo su sve prelijepi komplimenti koje ste rekli. Je li to duhovitost, improvizacija, pristupačnost? Mislim da improvizacije nema baš često jer gotovo svaka improvizacija koja izgleda kao improvizacija je zapravo dobro izvježbana. Naravno, postoje situacije kada morate stvarno improvizirati jer se nešto neočekivano dogodi. Je li tajna moga voditeljskog stila to što možda nekad nešto duhovito kažem ili je, pak, nešto treće u pitanju? Mislim da puno zasluge imaju u tome i u moji partneri, odnosno partnerice koji su mi isto nekako omogućili da budem takav.
Danas sve više glumaca mora biti i 'brend', prisutni na društvenim mrežama. Mislite li da to mijenja bit glume ili samo način na koji je publika konzumira?
Danas te društvo, odnosno svijet oko nas tjera da ako želiš biti nešto u tom poslu, moraš biti takozvani neki brend. Pa i pristup na društvenim mrežama. Ja sam se dugo tome odupirao, ali na kraju sam i ja otvorio taj famozni Instagram. Mijenja li to bit glume? Mislim da ne mijenja jer će gluma ostati to što je i bila, bez obzira na medij. Naravno, mijenja se način na koji publika to konzumira jer je način puno pristupačniji, puno se lakše dođe do mladih glumaca, a mladi glumci se lakše profiliraju i afirmiraju. Mislim da tu ima dobrih, ali naravno i loših strana, pa treba biti oprezan s tim. Jer gluma, pod broj, jedan mora ostati umjetnost i stvarno artizam.
Okušali ste se i u režiji. Što vam je veći izazov, stvarati ulogu iznutra ili voditi druge prema zajedničkoj viziji?
Teže mi je i izazovnije režirati, naravno, jer nisam toliko vičan tom poslu kao i u glumi, ali evo gledao sam masu redatelja oko sebe i nešto sam od njih naučio. S druge strane, sve što sam izrežirao u životu, izrežirao sam u svom matičnom kazalištu Komedija sa svojim ansamblom koji poznajem u dušu, kao i oni mene, tako da je to uglavnom uvijek bio neki zajednički rad mene i ansambla.
Za naslovnicu Cafea utjelovili ste Ala Pacina, odnosno Michaela Corleonea iz kultnog filma 'Kum II'. On je tih, hladan i razoran, ali sve to radi za one koje voli. Prepoznajete li se u nekoj njegovoj osobini?
Pa sad baš da se nekako prepoznajem u Corleoneu, ne znam baš. Prepoznajem li se u toj ulozi... Eh, da mi je nekad to netko ponudio, kamo sreće! Michael Corleone je, kako kažete, tih, hladan i razoran, a ja se, moram priznati, ne prepoznajem u tim karakteristikama. Međutim, ako me drugi prepoznaju kao takvog, neću se buniti (smijeh).
Vaš raspored često je ispunjen snimanjima, probama, predstavama... Kako balansirate sve to s obiteljskim životom?
Godinama uspijevam izbalansirati između privatnog i poslovnog. No rituala nemam, bavim se svojim poslom najbolje što znam, dajem cijelog sebe u to što radim, ali opet nikad ne puno previše od onoga što treba. Da ne zamaram previše glavu, a kad završim s poslom, da se mogu posvetiti obitelji i obrnuto. Ali s obitelji se odmaram, tako da mi je to jedan spoj privatnog i poslovnog koji se isprepleće i teško bi bilo odvojiti jedno od drugog.
Sa suprugom Antoninom ove godine slavite 30. godišnjicu braka. U čemu je tajna tako dugog i stabilnog odnosa?
Tako je, slavim 30. godišnjicu braka i još nemam konkretan odgovor na pitanje u čemu je tajna! Uvijek sam pokušao naći neki odgovor koji bi bio što točniji, ali evo sad sam zaključio da zapravo odgovora za to nemam. Ne znam u čemu je tajna. Ne znam koji je recept za to, znam možda samo sastojke. Znači to je jedan splet ljubavi, razumijevanja, kompromisa, vjernosti, slušanja, zajedničkih razgovora i zajedničkih odluka. Dakle, recept nemam, ali imam sastojke, a svak' ih mora sam znati nekako promiješati. Meni i mojoj supruzi to već 30 godina jako dobro ide.
Suprugu Antoninu i sina Roka rijetko viđamo u javnosti. Je li to bila svjesna odluka, zaštititi privatnost od javnog života?
Pa to nije bila neka svjesna odluka zaštite privatnosti od javnog života. Jednostavno, nisu oni za to bili zainteresirani. Oni moj posao doživljavaju kao nešto potpuno normalno i nisu vidjeli neku potrebu da se javno izlažu sa mnom. Pustili su mene da se ja sam nosim s tim kako znam i umijem (smijeh).
Rekli ste da su vam najiskreniji kritičari. Sjećate li se neke situacije kad su vas 'spustili na zemlju' i rekli nešto što nitko drugi ne bi?
Supruga i sin su mi najiskreniji kritičari u svim oblicima moga javnog djelovanja. Vrlo često su me spustili na zemlju i vrlo često su mi rekli točne stvari. Nisu previše opterećeni mojim poslom, ne prate baš svaki moj kadar ili svaku moju predstavu, a za ono što vide mi kažu iskreno što misle o tome. Mislim da imaju uglavnom točna mišljenja.
Jeste li ikad razmišljali o zajedničkom projektu s obitelj? Predstavi, emisiji, kreativnoj radionici?
S obzirom na to da supruga i sin nisu javne osobe, moram priznati da nam takve ideje nisu pale na pamet. Nikad ne reci nikad, ali sumnjam da bi se u nečemu takvom kao obitelj okušali.
Sin Roko nije krenuo vašim stopama. Jeste li u nekom trenutku potajno željeli da se bavi glumom ili televizijom?
Nisam mu se ništa petljao, nije krenuo mojim stopama, no u jednoj fazi života imao je čak nekakvih takvih ideja. Međutim, predomislio se, i to ništa mojim utjecajem. Jesam li sam želio da se bavi glumom? Pa, ovisi u koji period svog života gledam. Znam kakav je to posao i ponekad sam želio sam da mu nikad to ne pade na pamet. Nekad sam mislio da bi možda bio dobar u tome. Uglavnom, nisam mu se petljao niti je on mene previše ispitivao za savjete. Išao je svojim putem i mislim da je najbolje napravio.
Daljnji planovi? Kad se jednog dana netko prisjeti vašeg imena, što biste voljeli da kaže? Što želite ostaviti iza sebe, kao čovjek i umjetnik?
Prvi neki plan je kratki godišnji. Počeo sam raditi novu predstavu u svom matičnom kazalištu Komedija, 'Ponos i predrasude', čija će premijera biti u studenom, tako da će mi jesen biti ispunjena. A što želim za sebe ostaviti kao čovjek i umjetnik? Samo ne bih volio da me se netko jednog dana prisjeti i kaže: 'Uff što je bio loš glumac, a tek čovjek'. Šalim se, naravno, želio bih da iza mene ostanu neke lijepe uspomene.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
