Karijeru su započeli bez instrumenata. Napetosti između Golda i Lloyda zamalo su uništile bend. Dramatično su proživljavali krize u produkciji. Bend u Zagreb stiže 5. rujna i nastupa u 9. paviljonu Velesajma
STIŽU 5. RUJNA
Između Bowieja i svojih snova: Kako je Alphaville 'igrao protiv pravila' i stvorio vlastiti svemir?
Čitanje članka:
5
min
Priča Alphavillea počinje gotovo naivno, u prostoru između snova i potpune neupućenosti. Njihova glazba niknula je iz mješavine čiste fascinacije, strastvene želje i neznanja koje je, paradoksalno, postalo pokretačka sila. Marian Gold, prisjećajući se ranih godina, priča:
'Zlatni standard bio je Bowie. Ali nikad nisam pokušao imitirati njega ili bilo koga drugog od svojih idola. Možda je glavni razlog bio taj što sam bio previše rastrojen teškoćama stvaranja glazbe koja bi zadovoljila moju ambiciju. Kao ne-instrumentalist, moje postojanje kao obožavatelja sastojalo se u osnovi od čistog divljenja prema umjetniku i osjetilne konzumacije njihovih djela. Nikad nisam analizirao njihovu glazbu, njihove kulturne pozadine ili način na koji su svirali svoje instrumente. A kad smo konačno počeli svoju karijeru kao glazbenici i istovremeno kao Alphaville, to nije bilo na uobičajen način poput reinterpretacije glazbe naših uzora, jer još uvijek uopće nismo bili instrumentalisti'.
Njegove riječi otkrivaju bend koji se nije oblikovao oponašanjem, nego gotovo instinktivnim ulaskom u vlastiti svijet. Taj svijet bio je začetak identiteta koji se kasnije pretvorio u njihov svemir. Bernhard Lloyd dodaje prizor koji zvuči poput bajke o pionirima elektroničke ere:
'Počeli smo u trgovini igračaka, tako reći, sa sekvenserima, drum mašinama, arpeggiatorima i tape petljama na apsolutnoj nuli, ali s vlastitim kompozicijama odmah od početka. I nekako je uspjelo. Druga pjesma koju smo ikad napisali bila je 'Big in Japan'. U toj fazi vjerojatno smo bili najusporediviji s bendovima poput OMD-a ili Blancmange-a. Ukratko, naš put u glazbeni svijet bio je u osnovi putem srca, a ne kroz um, premda je moj stav prema glazbi postajao sve analitičniji s vremenom'.
Prvi uspjesi nisu im donijeli samo euforiju, već i paradoksalno stanje u kojem su ograničenja postala gorivo. Gold to opisuje gotovo kao egzistencijalno iskustvo:
"'Osjećaj identiteta' zapravo je ključna riječ za opisivanje naše situacije u tim danima. Opseg naših ograničenja u doista osnovnom glazbenom znanju nadmašivao je samo naša pretjerana glad za velikim melodijama i želja za pripovijedanjem razrađenih romana na bazi od tri i pol minute. Ova neusklađenost između prava i vještine u kombinaciji s zbunjujućim i neodoljivim uspjehom od našeg prvog izdanja nadalje, doista je izazvala snažan osjećaj identiteta i sigurnosti te nas stavila u stanje veličanstvene izolacije."
Lloyd u toj izolaciji vidi posebnu moć: "Ova povučenost omogućila nam je da se pozicioniramo izvan utabanih staza glazbene industrije, ali ipak nastavimo do danas. Sve je to počelo s produkcijom 'Afternoons in Utopia'. Opremilo je prostornost koju je 'Forever Young' razderao. A onda nas je 'The Breathtaking Blue' gurnuo u bezgranični prostor mogućnosti."
Tehnologija im je bila i oružje i utočište. Njihovi prvi instrumenti djeluju skromno, ali u njihovim rukama postali su vrata prema nečemu golemom. Lloyd je zaslužan što su to pretočili u čaroliju.
"Kad smo pisali 'Forever Young', imali smo na raspolaganju 3 monofonska sintetizatora, 2 step sequensera, Hohner string ensemble i Roland TR 606 ritam kutiju. Naš rani materijal snimali smo preko malog 6-kanalnog mikser pult-a na Revox. S tim smo se već osjećali kao da smo u velikoj trgovini igračaka. Prvo smo morali otkriti što možemo raditi s ovim malim kutijama jer nisu bile samoopisne. Kad smo producirali 'The Breathtaking Blue', radili smo u Lunaparku, našem vlastitom studiju s gotovo neograničenim mogućnostima. Barem je tako osjećalo u to vrijeme. Mnoštvo sintetizatora i samplera, kontroliranih Atarijem s 64 midi sequenserom, 64-kanalni mikser, dva sinkronizirana 24-stopa magnetofona i veliki Quested monitor koji je tjerao naše nogavice da lepršaju.", euforično je opisivao obožavateljima.
U toj gomili kablova i tipki Gold je pronašao i vlastiti sveti gral:
"Moj ostvareni san bio je ovaj najelegantniji Jupiter 8. DX 7 u usporedbi je bio ružan i mrzio sam njegove zvukove, premda je Yamaha nazvala jedan od preset zvukova 'Alphaville'." S vremenom je u studio ulazilo sve više suradnika i producenata. Za bend su oni bili više od tehničke podrške - katalizatori koji su ih gurali preko vlastitih granica.
Ali put nije bio bez lomova. Gold priznaje da ga najviše iscrpljuje trenutak kada ideje prestanu teći:
"Nikad nemam puno problema s izmišljanjem nove pjesme. Najkritičniji i najfrustrirajući trenuci za mene događaju se kad zapnem u produkciji. Smisao za humor uvijek pomaže. Doista urnebesan trik nudi špil karata koji je stvorio Brian Eno zvan 'Oblique Strategies'. … I ponekad čak i radi. … A ako se još uvijek ne pojavljuje ni najmanji trag ideje na horizontu? Onda pokušajte zamisliti što bi Bowie ili neki drugi od vaših heroja učinili na vašem mjestu. To može osloboditi vaš um na prilično izvanredan način i izazvati stvari koje inače nikad ne biste se usudili napraviti. Možda će i uništiti vašu karijeru. Ali hej, nema rizika, nema zabave." Snažan primjer tog stanja bio je album "The Breathtaking Blue". Gold ga opisuje gotovo kao egzistencijalnu borbu:
"Pisali smo i aranžirali pjesme kao da gradimo daske za splav koji će nas prenijeti preko oceana neizvjesnosti. … Nije bila vrlo ugodna situacija i uzrokovala je puno napetosti, posebno između Bernharda i mene. Po mojoj procjeni, ova produkcija bila je pravi test jesmo li dovoljno jaki da nastavimo Alphavilleov put u 'The Breathtaking Blue'. … Sve dok nismo napravili stvarni remaster koji je otkrio kakav je to lijep i zapanjujuće koherentan album."
Izvan tehnologije i konkretnih albuma, Alphaville otkriva i svoju filozofsku stranu. Gold govori o umjetnosti kao jedinom prostoru bez okova:
"U svijetu umjetnosti nemate odgovornost. Igrate se. Izmišljate. Stvarate. Ali ne igrate se s tuđim životima. … Umjetnost je mjesto potpune slobode, najneograničeniji prostor koji postoji. … Ponavljam: Sloboda umjetnosti traži neodgovorne umjetnike. Umjetnici ne duguju apsolutno nikakvu odgovornost nikome." I naposljetku, o odnosu riječi i glazbe:
"U mojoj mašti ne postoji ekskluzivnost u umjetnosti. Zato se ne slažem s pretpostavkom iza ovog pitanja jer riječi mogu biti glazba koliko i glazba može biti riječi. Oboje nose potencijal da budu besmrtni izrazi od nas, temeljnih smrtnika, koji smo tragično opremljeni tom okrutnom percepcijom vječnosti." U njihovim riječima odjekuje odvažnost: Alphaville nisu gradili karijeru samo na hitovima, nego na ideji da glazba može biti svemir sam za sebe. Od "trgovine igračaka" do "oceana neizvjesnosti", od grube izolacije do vizije slobode, oni su uvijek tražili prostor gdje umjetnost nije obaveza, nego igra – najozbiljnija i najopasnija igra koju čovjek može igrati.
U tom prostoru, Alphaville i danas ostaju točno ono što su oduvijek bili: svijet za sebe, veličanstveno izoliran, a ipak otvoren svima koji su spremni zakoračiti unutra. Stoga, zakoračite 5. rujna na Zagrebačkom Velesajmu u njihov svijet - koncert Alphavillea.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
