Show

Komentari 0

Kra(l)j zlatnog doba filma: Od neimaštine pa do vrha svijeta...

Kra(l)j zlatnog doba filma: Od neimaštine pa do vrha svijeta...

Na snimanjima je Kirk savjesno brinuo o svemu, ne samo o svojim ulogama, jer je imao neku vrstu socijalne filmske svijesti o filmskom poslu kao o ekipnom pothvatu u kojemu su svi važni i odgovorni

Poznati holivudski glumac Kirk Douglas preminuo je u srijedu u 104. godini, obavijestio je javnost njegov sin Michael. 

- Tata, neizmjerno te volim i jako sam ponosan što sam bio tvoj sin. Zadužio si ovaj svijet svojim humanitarnim radom - napisao je Michael. Kirk Douglas se rodio 1916. u američkom gradiću Amsterdamu kao Išur Danijelovič Demski, dijete brojne uboge doseljeničke bjeloruske židovske obitelji koju je prehranjivao otac s dna društva, sakupljač stare robe i otpada.

Douglasov je status bio strašan, no uspio je voljom, tvrdoglavošću i ozbiljnošću školovati se i završiti glumačku školu u New Yoku, gdje se u njega, kao u karizmatskog i privlačnog momka, zaljubila Lauren Bacall. No ona mu nije bila zanimljiva kao ljubavna partnerica, nego samo kao prijateljica i glumačka kolegica, pa se morala koju godinu kasnije zadovoljiti brakom s Humphreyem Bogartom. Ipak, nije zaboravila Kirka pa ga je, nakon što se vratio iz rata, preporučila producentu Halu Wallisu kao nadnaravno darovitog mladoga glumca. I tako je Kirk Douglas odmah, gotovo preko noći, dobio prvu od svojih 90 uloga.

POGLEDAJTE VIDEO:

Bio je pravi, iskonski glumac pedesetih, ikona toga razdoblja, stvaralački možda najbogatijeg i politički vjerojatno najsramotnijeg desetljeća u povijesti američkog filma.

Glumio je u deset filmova krajem četrdesetih i više od pedeset nakon 1960., no ono po čemu je kao dramski glumac i ikona poslijeratne Amerike nezamjenjiv ostvario je u dramatičnom desetljeću makartizma i zabrana konzervativnih udruga i bratovština. Kad je počeo glumiti na filmu, 1946., u izvrsnom film noiru “Čudne ljubavi Marthe Ivers“, tek se zahuktavao McCarthyjev progon ljudi koji misle svojim glavama, a kad je 1960. trijumfirao spektaklom “Spartak“ Stanleya Kubricka, na čiju je premijeru došao tek izabrani predsjednik Kennedy, ukucao je, s Ottom Premingerom i njegovim “Egzodusom“, presudni čavao u lijes makartizma i spartakovski spektakularno porazio holivudske desničare. Bio je stvoren da vodi pobune i robove, da ne podnosi autoritete i vodi izgubljene bitke.

Bio je sazdan da u “Detektivskoj priči“ (1951.) bude ustrijeljen u želudac i bolno umire, da u “Žudnji za životom“ (1956.) kao Van Gogh odreže vlastito uho, da u Wilderovu “Asu u rukavu“ (1951.) kao cinični novinar umre pijan i odbačen, da u “Vikinzima” (1958.) izgubi oko, bude sasječen i spaljen kako bi ušao u Valhalu, da u “Posljednjem sumraku” (1961.) počini samoubojstvo u dvoboju držeći u ruci revolver bez metaka, da kao posljednji kauboj u modernom vesternu “Usamljeni su hrabri” (1961.) bude, sa svojim konjem, na autocesti pregažen kamionom i da kao Spartak završi razapet na križu na putu od Apulije do Rima.

Jedan od najduhovitijih američkih redatelja i genij sofisticiranog humora, Howard Hawks, pokušao je raditi s Kirkom Douglasom u vesternu “Veliko nebo“ (1952.). Uspio mu je na duhoviti način u jednoj sceni odrezati prst, ali ga više nikad nije angažirao tvrdeći da, iako je izvrstan dramski glumac, uopće nema smisla za humor. I to je točno. Svaki Douglasov pokušaj da nakon 1965. glumi komične uloge bio je neuvjerljiv i neozbiljan, sličan onome što sa svojim brojnim komičnim ulogama danas radi Robert De Niro. Duhovitost se zasniva na sumnji u ozbiljne stvari, na ismijavanju slabosti i svih koji žele biti nedodirljivi, a Kirk Douglas nije imao smisla za sumnje i ismijavanja jer je svoje uloge, svoje filmove i svoj život shvaćao ozbiljno. Nije slučajno, unatoč moždanom udaru, doživio 103 godine.

Ozbiljnost kojom je do sredine šezdesetih birao i pripremao uloge izluđivala je njegove glumačke partnere, scenariste i redatelje jer su mu analize i primjedbe bile argumentirane i razumne. Nije bio razmaženi egocentrik poput Marlona Branda, koji se sučeljavao emotivno i razmaženo, nego je bio dobro potkovan u dramaturgiji, psihologiji i filmskom poslu.

Na snimanjima je savjesno brinuo o svemu, ne samo o svojim ulogama, jer je imao neku vrstu socijalne filmske svijesti o filmskom poslu kao o ekipnom pothvatu u kojemu su svi važni i odgovorni.

Njegovi sukobi sa Stanleyem Kubrickom na snimanju “Spartaka“ bili su očekivani jer su obojica imali vrlo čvrsta stajališta o svakom detalju filma i nastojali voditi brigu o svemu. Za razliku od svih ranijih holivudskih filmova o antičkom Rimu koji se uglavnom bave stradanjima kršćana, “Spartak“ je slika pravoga Rima vladara i robova, moćnog društva razdrtog razlikama između onih koji imaju sva prava i onih koji nemaju nikakva prava, pa ni pravo na život. Kubrick i Douglas radili su zajedno ratnu sudsku dramu “Staze slave“ (1957.) sa sličnim motivom zapovjednika koji vladaju sudbinama obespravljenih vojnika i osuđuju ih na smrt. Iskustvo rada na tom filmu vidljivo je u ozbiljnosti i ambicioznosti “Spartaka“, koji je bio Douglasov film s misijom. U tome je bio dosljedniji i hrabriji od Kubricka. 

Scenarij za film napisao je Dalton Trumbo, kojemu je kao bivšem američkom komunistu McCarthyjeva komisija zabranila rad u Hollywoodu. Trumbo je deset godina pisao scenarije pod tuđim imenima i čak je pod pseudonimom Robert Rich 1956. osvojio Oscara. Kad ga je Douglas osobno angažirao da piše scenarij “Spartaka“ bilo je očekivano, jer se radilo o vrlo skupom i velikom projektu, da će biti potpisan pseudonimom. Kubrick je čak predložio da on sam bude potpisan kao scenarist umjesto Trumba. Douglas je to odbio i potpisao Trumba, na zgražanje holivudskih desničara. Trumbo mu je zahvalio riječima: “Hvala ti što si mi vratio ime”. Danas je teško shvatiti koliko je hrabrosti trebalo za takav čin. Američka hajka na intelektualce i ljevičare pedesetih godina danas je naprosto groteskna i neshvatljiva za društvo koje se zasniva na slobodi mišljenja i javnoga govora. No u to doba Kirk Douglas je mogao takvim činom uništiti svoju karijeru. Njegov je postupak bio poziv na rat i Douglas je, s redateljem Ottom Premingerom, nasreću, taj rat dobio.

Nijedan drugi holivudski glumac nije se tako izložio opasnosti da izgubi sve. A u njegovoj je prirodi i karakteru bilo očekivano da izaziva sudbinu. Kirk Douglas je još od djetinjstva stasao u maničnog depresivca koji je sretan samo kad je nesretan i zadovoljan kad su drugi njime nezadovoljni. S velikom je strašću i energijom glumio boksače, holivudske producente, detektive, vojnike, kauboje, revolveraše, novinare, umjetnike i ratnike, nezadovoljne i nepomirene sudbinom, spremne stradavati svjesno i s predumišljajem, kao da je to njihovo poslanje. Iako bez smisla za humor, njegov je osmijeh, blještav poput sječiva, nekad opak, nekad sarkastičan, nekad dobronamjeran, obilježio razdoblje pedesetih. U tandemu s “konjskim“ osmijehom Burta Lancastera dao je slavnom (i ne tako dobrom) vesternu “Obračun kod O.K. Corrala“ (1957.) zdravu mjeru cinizma i sumnje u legendarni status junaka filma, Wyatta Earpa i Doca Hollidaya.

Kao što je bio ozbiljan glumac, tako je bio i ozbiljan otac te je Hollywoodu ostavio nasljednika, sina Michaela Douglasa, glumca sa zdravim smislom za uloge antipatičnih junaka i, za razliku od oca, smislom za humor.

Najčitaniji članci