Na snimanjima je Kirk savjesno brinuo o svemu, ne samo o svojim ulogama, jer je imao neku vrstu socijalne filmske svijesti o filmskom poslu kao o ekipnom pothvatu u kojemu su svi važni i odgovorni
KIRK DOUGLAS
Kra(l)j zlatnog doba filma: Od neimaštine pa do vrha svijeta...
Poznati holivudski glumac Kirk Douglas preminuo je u srijedu u 104. godini, obavijestio je javnost njegov sin Michael.
- Tata, neizmjerno te volim i jako sam ponosan što sam bio tvoj sin. Zadužio si ovaj svijet svojim humanitarnim radom - napisao je Michael. Kirk Douglas se rodio 1916. u američkom gradiću Amsterdamu kao Išur Danijelovič Demski, dijete brojne uboge doseljeničke bjeloruske židovske obitelji koju je prehranjivao otac s dna društva, sakupljač stare robe i otpada.
Douglasov je status bio strašan, no uspio je voljom, tvrdoglavošću i ozbiljnošću školovati se i završiti glumačku školu u New Yoku, gdje se u njega, kao u karizmatskog i privlačnog momka, zaljubila Lauren Bacall. No ona mu nije bila zanimljiva kao ljubavna partnerica, nego samo kao prijateljica i glumačka kolegica, pa se morala koju godinu kasnije zadovoljiti brakom s Humphreyem Bogartom. Ipak, nije zaboravila Kirka pa ga je, nakon što se vratio iz rata, preporučila producentu Halu Wallisu kao nadnaravno darovitog mladoga glumca. I tako je Kirk Douglas odmah, gotovo preko noći, dobio prvu od svojih 90 uloga.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:37
Bio je pravi, iskonski glumac pedesetih, ikona toga razdoblja, stvaralački možda najbogatijeg i politički vjerojatno najsramotnijeg desetljeća u povijesti američkog filma.
Glumio je u deset filmova krajem četrdesetih i više od pedeset nakon 1960., no ono po čemu je kao dramski glumac i ikona poslijeratne Amerike nezamjenjiv ostvario je u dramatičnom desetljeću makartizma i zabrana konzervativnih udruga i bratovština. Kad je počeo glumiti na filmu, 1946., u izvrsnom film noiru “Čudne ljubavi Marthe Ivers“, tek se zahuktavao McCarthyjev progon ljudi koji misle svojim glavama, a kad je 1960. trijumfirao spektaklom “Spartak“ Stanleya Kubricka, na čiju je premijeru došao tek izabrani predsjednik Kennedy, ukucao je, s Ottom Premingerom i njegovim “Egzodusom“, presudni čavao u lijes makartizma i spartakovski spektakularno porazio holivudske desničare. Bio je stvoren da vodi pobune i robove, da ne podnosi autoritete i vodi izgubljene bitke.
Bio je sazdan da u “Detektivskoj priči“ (1951.) bude ustrijeljen u želudac i bolno umire, da u “Žudnji za životom“ (1956.) kao Van Gogh odreže vlastito uho, da u Wilderovu “Asu u rukavu“ (1951.) kao cinični novinar umre pijan i odbačen, da u “Vikinzima” (1958.) izgubi oko, bude sasječen i spaljen kako bi ušao u Valhalu, da u “Posljednjem sumraku” (1961.) počini samoubojstvo u dvoboju držeći u ruci revolver bez metaka, da kao posljednji kauboj u modernom vesternu “Usamljeni su hrabri” (1961.) bude, sa svojim konjem, na autocesti pregažen kamionom i da kao Spartak završi razapet na križu na putu od Apulije do Rima.
Jedan od najduhovitijih američkih redatelja i genij sofisticiranog humora, Howard Hawks, pokušao je raditi s Kirkom Douglasom u vesternu “Veliko nebo“ (1952.). Uspio mu je na duhoviti način u jednoj sceni odrezati prst, ali ga više nikad nije angažirao tvrdeći da, iako je izvrstan dramski glumac, uopće nema smisla za humor. I to je točno. Svaki Douglasov pokušaj da nakon 1965. glumi komične uloge bio je neuvjerljiv i neozbiljan, sličan onome što sa svojim brojnim komičnim ulogama danas radi Robert De Niro. Duhovitost se zasniva na sumnji u ozbiljne stvari, na ismijavanju slabosti i svih koji žele biti nedodirljivi, a Kirk Douglas nije imao smisla za sumnje i ismijavanja jer je svoje uloge, svoje filmove i svoj život shvaćao ozbiljno. Nije slučajno, unatoč moždanom udaru, doživio 103 godine.
Ozbiljnost kojom je do sredine šezdesetih birao i pripremao uloge izluđivala je njegove glumačke partnere, scenariste i redatelje jer su mu analize i primjedbe bile argumentirane i razumne. Nije bio razmaženi egocentrik poput Marlona Branda, koji se sučeljavao emotivno i razmaženo, nego je bio dobro potkovan u dramaturgiji, psihologiji i filmskom poslu.
Na snimanjima je savjesno brinuo o svemu, ne samo o svojim ulogama, jer je imao neku vrstu socijalne filmske svijesti o filmskom poslu kao o ekipnom pothvatu u kojemu su svi važni i odgovorni.
Njegovi sukobi sa Stanleyem Kubrickom na snimanju “Spartaka“ bili su očekivani jer su obojica imali vrlo čvrsta stajališta o svakom detalju filma i nastojali voditi brigu o svemu. Za razliku od svih ranijih holivudskih filmova o antičkom Rimu koji se uglavnom bave stradanjima kršćana, “Spartak“ je slika pravoga Rima vladara i robova, moćnog društva razdrtog razlikama između onih koji imaju sva prava i onih koji nemaju nikakva prava, pa ni pravo na život. Kubrick i Douglas radili su zajedno ratnu sudsku dramu “Staze slave“ (1957.) sa sličnim motivom zapovjednika koji vladaju sudbinama obespravljenih vojnika i osuđuju ih na smrt. Iskustvo rada na tom filmu vidljivo je u ozbiljnosti i ambicioznosti “Spartaka“, koji je bio Douglasov film s misijom. U tome je bio dosljedniji i hrabriji od Kubricka.
Scenarij za film napisao je Dalton Trumbo, kojemu je kao bivšem američkom komunistu McCarthyjeva komisija zabranila rad u Hollywoodu. Trumbo je deset godina pisao scenarije pod tuđim imenima i čak je pod pseudonimom Robert Rich 1956. osvojio Oscara. Kad ga je Douglas osobno angažirao da piše scenarij “Spartaka“ bilo je očekivano, jer se radilo o vrlo skupom i velikom projektu, da će biti potpisan pseudonimom. Kubrick je čak predložio da on sam bude potpisan kao scenarist umjesto Trumba. Douglas je to odbio i potpisao Trumba, na zgražanje holivudskih desničara. Trumbo mu je zahvalio riječima: “Hvala ti što si mi vratio ime”. Danas je teško shvatiti koliko je hrabrosti trebalo za takav čin. Američka hajka na intelektualce i ljevičare pedesetih godina danas je naprosto groteskna i neshvatljiva za društvo koje se zasniva na slobodi mišljenja i javnoga govora. No u to doba Kirk Douglas je mogao takvim činom uništiti svoju karijeru. Njegov je postupak bio poziv na rat i Douglas je, s redateljem Ottom Premingerom, nasreću, taj rat dobio.
Nijedan drugi holivudski glumac nije se tako izložio opasnosti da izgubi sve. A u njegovoj je prirodi i karakteru bilo očekivano da izaziva sudbinu. Kirk Douglas je još od djetinjstva stasao u maničnog depresivca koji je sretan samo kad je nesretan i zadovoljan kad su drugi njime nezadovoljni. S velikom je strašću i energijom glumio boksače, holivudske producente, detektive, vojnike, kauboje, revolveraše, novinare, umjetnike i ratnike, nezadovoljne i nepomirene sudbinom, spremne stradavati svjesno i s predumišljajem, kao da je to njihovo poslanje. Iako bez smisla za humor, njegov je osmijeh, blještav poput sječiva, nekad opak, nekad sarkastičan, nekad dobronamjeran, obilježio razdoblje pedesetih. U tandemu s “konjskim“ osmijehom Burta Lancastera dao je slavnom (i ne tako dobrom) vesternu “Obračun kod O.K. Corrala“ (1957.) zdravu mjeru cinizma i sumnje u legendarni status junaka filma, Wyatta Earpa i Doca Hollidaya.
Kao što je bio ozbiljan glumac, tako je bio i ozbiljan otac te je Hollywoodu ostavio nasljednika, sina Michaela Douglasa, glumca sa zdravim smislom za uloge antipatičnih junaka i, za razliku od oca, smislom za humor.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
