Ksenija Erker: Nitko ne napusti dom dok nema treće osobe...

Dok razgovarate s pjevačicom Ksenijom Erker (59), može se iščitati njezina ljubav prema obitelji. U svakoj od svojih uloga - one majke, bake, žene, domaćice i pjevačice - istinski uživa. Njezine pjesme poput “Proljeće bez tebe“, “To nije kraj“, itekako se pamte i pjevuše i danas. Iza nje je četrdeset godina karijere.

- Profesionalno pjevam od 1973. godine kad sam snimila ‘Povedi me večeras’. Ta se singlica ‘u tišini’ prodala u 26.000 primjeraka. Ljudi iz Jugotona su me tražili i ubrzo sam snimila i singl ‘Proljeće je otpočelo s kišom’, koju je radio Arsen Dedić, i ta se prodala u 60.000. Krajem 1974. dobila sam nagradu na Zagrebačkom festivalu za debitanticu s pjesmom Zrinka Tutića ‘Doći će dan’ i odmah se udala i rodila.

'Moja kći mi zna reći da je ne savjetujem o karijeri'

Moja Hana zna često reći: ‘Mama, molim te, nemoj mi davati savjete, ti si do 25 godine počela i završila karijeru. Bavila si se samo s nama, od tebe u vezi karijere i posla ne želim savjet!’. Tvrdoglava sam i ambiciozna u krivom smjeru. Silno sam željela imati obitelj, djecu, brak. Ja sam mama Corleone, sve volim držati pod kontrolom i volim da je sve po mom. Dok su svi odlazili iz kuće - Hana, Martina, Hrvoje, ganjali karijere, ja sam bila u juhicama, knedlicama. Brzo sam i lako zanemarila sebe. Postoje mame koje rade sa strane, za svašta imaju vremena, a ja sam samo mama - govori Ksenija i dodaje da se isto dogodilo prije deset godina kad je postala baka.

- Baka sam full time. Slavim 40 godina karijere vjerojatno zato što mi je muž bio muzičar i nije pustio da se sve do kraja raspadne pa sam se sve te godine održala sa skromnim nastupima. Kad sam mislila da bih se trebala posvetiti nečemu drugome, naći drugu strast, došao je poziv za žiriranje u showu ‘Zvijezde pjevaju’ i život mi se okrenuo naglavačke. Tad sam shvatila koliko mi je to nedostajalo, koliko sam uspjela sačuvati u sebi mladenačke porive od feštanja do ujutro do pjevanja cijelu noć...

Café24: Kakva je Ksenija bila prije 40 godina?

Kad pogledam slike iz tog razdoblja, sjetim se da trebam tu mladu ženu dozvati. Kad čitam intervjue i to što sam tada govorila i mislila, kažem si: ‘Bože, je li to moguće, gdje je samo nestala ta žena?’. Moram je naći, jer ona živi u meni.

Café24: Od koga ste naslijedili talent? 


U mojoj kući se uvijek pjevalo. Kad je moj tata došao do nekog novca, nije kupio auto, jer nije vozio, kao što ne vozim ni ja, nego je kupio pravi, crni koncertni klavir. Rekao je da ćemo se nas tri sestre školovati, pa smo išle u muzičku školu. Rekao je da će ona koja najviše napreduje dobiti taj klavir. 

'Nikada se nisam bavila zakulisnim igrama'

Sestre su imale druge životne puteve, a ja sam završila ‘najdublje’ u glazbi, radila sam i kao profesorica glazbe u osnovnoj školi, ali me život odnio u tako mali stan, u svoje dostojanstveno siromaštvo da sam prodala taj klavir jer sam imala dvoje djece koje je trebalo prehraniti. Prodaja tog klavira je bila kao da mi je umrla draga osoba. To je na neki način bio oproštaj od tate, osvještavanje sa svim vrijednostima koje smo dobili od doma, a to je da nije važno materijalno nego da je važnije naučiti jezike, raditi na sebi, obrazovati se, ići u kazalište. Na usađivanju tih vrijednosti sam jako zahvalna roditeljima.

Café24: Koliko vam je autoritet životnog partnera Hrvoja Hegedušića pomogao, a koliko odmogao u karijeri? 


O tome koliko mi je odmogao razmišljam tek danas kad se odselio iz našeg zajedničkog doma, prije o tome nisam razmišljala. Pomogao mi je mnogo jer je sjajan umjetnik s golemim talentom za glazbu. Kod njega se spojilo to da može napisati neku ‘elitnu’ pjesmu, a zanatski može završiti četiri malo manje uspješne pjesme. Bio je vrhunski ton-majstor i napravio je sve moje ploče s puno truda. Puno mi je pomogao i puno sam od njega naučila.

Café24: Postoji li nešto što ste oduvijek željeli, a niste učinili?

Imam golemu želju za koju se bojim da će ostati neostvarena, a to je da imam svoj bend. Postoji nešto na čemu moram poraditi i izvući to iz sebe. Imam uzajamnu ljubav prema malim bebama do godine dana starosti. Bezbroj puta mi se dogodi da nepoznato dijete silom želi ići k meni, pruža ruke i želi da ga primim u naručje. Radit ću na tome da dio vremena provodim s bolesnim bebama. To još u životu želim napraviti.

Café24: Pripremate recital s Verom Zimom. O kakvu je projektu riječ?

Zove se ‘Nismo sve Karenjine’. Žene smo u 60. godini, jako smo bliske. Imale smo različite životne puteve i izbore. Sad smo se našle s puno ljubavi, entuzijazma i puno toga želimo reći. Napravile smo program u kojem ističemo da nam je teško živjeti u vremenu kad su ljudi zaboravili na riječi čežnja, slutnja, žudnja, sram. Za takav profil publike smo osmislili program. Možda je malo ‘ženskast’, ali u njemu se šalimo na sve što nam se dogodilo ili se tek treba dogoditi. Obično se mladi ljudi idu prazniti na rave partyje, a ovo je za napuniti dušu. U godinama smo da smo morale napraviti program da imamo gdje navečer izlaziti.

Café24: Dugo ste na sceni, no bježite od intervjua i fotografiranja. Zašto?

Zato što vjerujem kao Indijanci da svako fotografiranje oduzima komadić duše. Ovaj put pričam jer sam na životnoj i karijernoj prekretnici i mislim da će nekome dobro doći iskustvo koje je iskreno ispričano.

Café24: Hoćete li iskreno odgovoriti, što se dogodilo s vašim brakom nakon 39 godina?

Prije braka smo bili tri godine skupa, što je 42 godine provedene zajedno. No zadnje dvije godine su bile povuci-potegni i vrlo mučne. O njemu i njegovoj prijateljici ne želim govoriti jer oni to sami sasvim dobro čine. A i naša divna djeca i unuci ne zaslužuju takav kontekst.

'Povremeno bih se zaljubila u Al Pacina, Richarda Gerea..'

Café24: Rekli ste kako je i s Hrvojeve i vaše strane bilo zaljubljivanja u druge u braku?

Drago mi je što me to pitate. Stojim iza toga što sam rekla, ali ta je izjava pogrešno tumačena u svibnju kad su svi mediji objavili da se Hrvoje i ja rastajemo bez ijedne moje izjave. Tada je to protumačeno da smo imali otvoreni brak. Novinarka je čak napisala da sam imala dugogodišnju ljubavnu vezu pa sam tako od uzorne bake, majke i domaćice odjednom postala žena s burnom prošlošću. Meni se to na prvi moment dopalo (smijeh). Nismo imali otvoreni brak. Zaljubljivali smo se izvan braka jer je monogamija nemoguća. Bilo bi glupo da od 17 do 57 živim s čovjekom, rodim djecu i da se recimo povremeno ne zaljubim u Al Pacina, Richarda Gerea... Nisam nigdje rekla da smo zaljubljivanja realizirali.

Café24: Je li vas netko od prijatelja razočarao nakon što se saznalo da se razvodite?

Nitko nije zasad, jer je to još friška situacija. Imam starinski mobitel koji ne zadržava puno poruka pa si spremam samo one najvažnije. Spremila sam poruke prijatelja i prijateljica koje su počele stizati kad su doznali što se događa. To nisu samo poruke podrške nego poruke pune ljubavi, iskrenih osjećaja. Nisam to očekivala, a s druge strane su se javljali i neki s kojima sam tijekom godina izgubila kontakt, glazbenici, mlađi kolege, prijateljice iz gimnazije... Pola od tih prijateljica su s estrade: Gabi, Radojka, Tereza, Jasna Zlokić, Severina, Kondža... Sve one bile su mi utjeha i snaga. Mislim da je ljubav kao takva najvažnija i da ne mora biti samo između muškarca i žene. U pravim prijateljstvima ima toliko ljubavi da je to čudo. Budimo realni, strastvene ljubavne stvari se s vremenom potroše, izblijede, ali kad imaš prijateljicu koju voliš i s kojom ste skupa toliko toga prošli, to je čarobno! Uvijek imamo potrebu povjeravati se, bez obzira na godine. To što smo u starijoj dobi ne znači da nećemo razmjenjivati tajne. Svaka žena bi trebala imati svoje tajne.

'Nitko ne napusti dom dok nema treće osobe'

Café24: Kakvi ste kad se naljutite?

Ne psujem, ne vičem, samo šutim. Povučem se. Inače puno dajem, ali kad potonem zbog nečega, onda se zatvaram u sobicu i treba mi vrijeme da se ‘napunim’.

Café24: Imate li kakvih poroka, u čemu si date oduška osim u glazbi? 


Najviše si dam oduška u kuhanju! Ono mi je zanimacija više od 40 godina. Razlikuje se od svakodnevnog kuhanja do stvaranja nečeg maštovitog i kreativnoga kad ti dolaze unuci ili prijatelji. Znam da dobro kuham jer to činim s puno strasti. Kad s tržnice ili iz trgovine doneseš neku namirnicu u kuhinju, kad je poštuješ i daš joj ljubav i priuštiš strast, onda izlaze samo sretna jela.

Café24: Kako se danas osjećate, mogu li supružnici nakon razvoda ostati prijatelji?

To ne znam iz vlastitog iskustva jer je prerano, ali mislim da ne mogu. Ako te netko ne voli i ne misli da si draga, dobra, pametna i lijepa - zašto biste ga htjeli za prijatelja? Kad čitam o drugima koji se rastaju, svi kažu nije razlog treća osoba, ostat ćemo prijatelji. Koliko znam, nitko ne napusti dom dok nema treće osobe, a i ta prijateljstva poslije su vrlo upitna. Za mene je prijateljstvo odnos između dvoje ljudi koji se vole, razumiju, odani su i navijaju jedan za drugog!

Café24: Kakav odnos imate s kćerima?

Danas puno bolji! Mislim da sam bila posesivna i zahtjevna, stroga mama. Moje je da danas svoje unuke pazim, mazim i uživam u njima. Hana i Martina su odrasle žene, svaka ima svoju obitelj. Veliki sam protivnik one rečenice ‘ja sam s kćeri prijateljica’. Bože sačuvaj, pa ona ima svoje, ja svoje prijateljice. Ja ću uvijek biti mama. U ovoj situaciji koja nam se dogodila procirkulirao je između nas sveopći sestrinski odnos. One na mene i Hrvoja odavno gledaju kao na odrasle osobe s imenom i prezimenom, a ne kao na tatu, mamu, dedu i baku. Sigurno je da imaju svoje mišljenje o nama i svemu što se događa.

Café24: Po čemu podsjećaju na vas, a po čemu na svog tatu?

Kad ih gledam, vidim da su vesele i duhovite. Mislim da su od mene naslijedile to što su odlične majke. Pružaju silnu brigu i požrtvovnost i život drže čvrsto i u svojim rukama, znaju što žele. Jedna je profesorica na fakultetu, druga je glumica u varaždinskom kazalištu i imaju vremena za sve. Na neki način im se divim. Na tatu imaju glazbene talente jer su obje izrazito muzikalne. Hana ima hegedušićevsku crtu. Kad je gledam s koliko žara i volje radi, uživam. Martine smo se svi bojali jer je bila teška tinejdžerica. Markirala je u školi, u Londonu je čuvala djecu, a potom nosila dreadlockse i probušila jezik, to je za mamu Corleone bio šok.

Ona se udajom i rađanjem te radom sa studentima na fakultetu pretvorila u konzervativniju osobu nego što je itko očekivao.

Café24: Utječu li djeca na vaše izbore?

Meni su djeca utjecala na cijeli život, a kamoli na emotivne izbore.

Café24: Jeste li razmazili unuke?

Ovo ljeto smo prvi put bili bez dede i kad su svi četvero na okupu, morala je biti određena strogost, red i mir. Mislim da djeca vole znati svoje granice. Jesam stroga, ali im ugađam. Vodim ih u kazalište i kino.

Café24: Jako volite druženja uz pjesmu i vino. S kim se najviše družite i opuštate?

Imam sjajno mlado društvo koje sam naslijedila iz showa ‘Zvijezde pjevaju’. Oni su me primili ravnopravno, to me pomladi. Imam društva koja me prate kroz život, ali puno više mogu ‘noćariti’ od njih, pa zato rado izlazim s mladima. Baš volim zalumpati, ali sam sad u godinama da tri dana poslije lumpanja drhtim pod dekicom. Muškarci u mojim godinama postanu malo beskorisni, suvišni, ne znaju kud bi sa sobom, a mi imamo potrebu stalno se družiti, učiti, udruživati, pomagati, a pogotovo u kasnim godinama kad prestane hormonalna konkurencija kod žena. Ljuta sam što se ženama u mojim godinama stalno nude kreme, preparati za pomlađivanje. Čemu? Sjajno kaže Arsen Dedić: ‘Najgore su mi žene koje su stale pred rajske dveri, a žele biti bezobrazno mlađe od svojih kćeri’.

Café24: Što je za vas ljubav?


Sve! Ja sam tip ovisnika. Ovisna sam o cigaretama, jelu i piću, ljudima, svojim stvarima, glazbi, umjetnosti, moru... Pročitala sam knjigu Miguela de Ruiza, koji kaže da u vezi uvijek onaj koji više voli postane ovisnik, a onaj koji manje voli postane diler. Ovisnik stalno ide kod dilera i to ne prestaje ni kad mu lošu robu prodaje.

Café24: Jeste li bili ovisni o Hrvoju?


Jesam. Svaka je ljubav ovisnost.

Café24: Nedostaje li vam sad?


Na prvi pogled, čini se, nedostaje puno toga, ali u toliko vremena zajedničkog života zapravo postaje navika i sad sve to treba mijenjati. Prije me svakog jutra čekala skuhana kava, a sad je skuham sama. Nemam s tim problema. Dapače, ova samoća koju sad živim je zdrava i normalna, za razliku od one prije kad kao nisam bila sama.

Café24: Što vam je danas najvažnije u životu? 


Ljubav i strast u svemu što radim. Najvažnije je iskoristiti dan koji je pred tobom najbolje što možeš. Cijelog života mi je važno prijateljstvo, a sad mi je postalo najvažnije. U mojoj kući su se svi vječito okupljali i uživam u tome. Zapamtim što tko voli jesti, pa mu to drugi put skuham, volim ugađati. Glupo je ostarjeti a da ne postaneš mudriji pa sam preko svojih muka, briga, knjiga duhovnosti shvatila da je važno biti sućutan. Ako ne voliš sebe, ne možeš biti dobar ni drugima. Sram me to reći i neka ljudi ne misle da sam bedasta, ali to sam shvatila s 50 godina. Sada se ponovno učim biti Ksenija Erker. Imam svoje godine, kilograme, svjetonazor i krećem dalje. Nikad me nije niti neće napustiti znatiželja.

Café24: Koji vam je bio najtužniji period?


Dosta se dobro i brzo dižem iz tih tužnih stvari. Prvi i najveći šok mi je bila smrt oca. I nije me spasilo što sam imala 33 godine i dvoje djece. To je bila situacija kroz koju čovjek nauči odraditi sve ostalo što ga čeka u životu. Tuga je dio života, ali svatko je mora odraditi. Ona ima svoje vrijeme trajanja.

Café24: S kojim mislima se budite, a s kakvim idete na spavanje?

Volim budna sanjati i volim zaozbiljno spavati. Idem spavati kad raščistim glavu. Ne gledam vijesti prije spavanja da mi ne ostanu ružne slike u glavi i uvijek se nastojim sjetiti mentalnih slika koje me opuštaju koje pokupim tijekom ljeta, a to je najčešće more. Uvijek prije spavanja zahvalim na današnjem danu i mislim si kako će mi sutra biti bar jednako dobro.