Lustig je svjedočio holokaustu: 'Nisam mrzio, s tim osjećajem ne bih mogao dalje živjeti...'

O majci u logoru nisam razmišljao. Završio sam s time kad sam je zadnji put vidio ošišanu. Barem sam mislio da je to bila ona. Vidio sam da su je odvodili u grupi žena. Rečeno nam je da su otišle kroz dimnjak... 'Onaj dim tamo što vidite, to su vaši bližnji'. Od tog trenutka nisam imao vremena razmišljati. Mislio sam na sebe, kako ću preživjeti, govorio je Branko Lustig za naš tjednik Express.

KREŠIMIR DOLENČIĆ: 'Užasnulo me kad mi je Branko Lustig rekao da što je stariji, to su mu sjećanja na logor svježija'

Dvostruki oskarovac i proslavljeni producent napustio nas je 14. studenoga 2019. U 52 godine filmske karijere, kao producent, menadžer produkcije i pomoćnik redatelja, radio je na više od 120 filmova u Hrvatskoj i SAD-u. Na impresivnom popisu njegovih djela uz 'Schindlerovu listu' i 'Gladijatora' su i 'Hannibal', 'Peacemaker', 'Saint', 'Black Hawk Down', 'Kingdom of Heaven'...

Tijekom Drugoga svjetskog rata kao dijete bio je dvije godine zatočen u Auschwitzu i Bergen-Belsenu. Većina članova njegove obitelji je nestala u koncentracijskim logorima diljem Europe, uključujući njegovu baku koja je ubijena u plinskoj komori, dok je njegov otac 1945. ubijen u Čakovcu. Lustigova majka preživjela je holokaust pa se s njom našao nakon rata. Ponovni susret s majkom opisivao je filmskim, kao da ga je osmislio Federico Fellini.

- To je bilo u jednom bloku u Bergen-Belsenu, jako puno partizanki je bilo. Sve te žene, zamaramljene, jer su bile bez kose, u nekim čudnim haljinama, čudnim kombinacijama - sve su one napravile jedan špalir. Ja sam prolazio kroz taj špalir, da bi na kraju špalira našao svoju mamu, koja je plakala, naravno. I to je bilo to - govorio je.

Na dan kad je bio oslobođen imao je samo 30 kilograma. Iskustva iz logora ugradio je u 'Schindlerovu listu'. Preživio je zahvaljujući majci koja je rekla nacistima da ima 16 godina, a imao je samo 10. Sve mlađe nacisti su slali direktno u plinske komore. Starije od 16 tjerali su na ropski rad, a Branko je završio u rudniku.

- Nevjerojatno je da netko može proći kroz sve to i ostati normalan. Na mene to nije ostavilo nikakvog utjecaja, nisam imao noćne more niti sam imao PTSP - pričao je Lustig za Express i dodao da je odlučio da će, dok je živ, svijet podsjećati na užase koji su Židovi prolazili u najstrašnijim logorima.

- Imao sam nesreću da sam bio među najmanjima. Prije vješanja poredali bi nas po veličini, a ja sam, eto, uvijek morao stajati u prvom redu. Svi koji su umirali s omčom oko vrata, prije no što bi im izmaknuli stolac, vikali su na židovskom: 'Nemojte nas zaboraviti, kažite svijetu kako smo umirali!'. Već tad sam znao da ću ispuniti njihovu posljednju želju - govorio je. Svako buđenje značilo je još jednu priliku da pronađe hranu i da izbjegne posao koliko je mogao. Da se spasi, jer s 12 godina nosio je teške vreće s cementom i ciglama.

LEGENDARNI HRVATSKI OSKAROVAC Branko Lustig danas bi slavio 89. rođendan: 'Dalek je put od Auschwitza do ove pozornice...'

- Krao sam gdje sam stigao. Uvukao bih se i kraj čovjeka koji je umirao te mu uzeo šnitu kruha. Njemu više nije trebala, a meni je to značilo još jedan dan života - pričao je. Mnogo toga bilo mu je u magli, nije se sjećao je li u logorima išta sanjao. Nije bio siguran ni je li bio u baraci 24 ili 17. Znao je samo da nije bio u baraci 11 jer je ondje bio Gestapo.

- Sigurno nam nije bilo ugodno kad bi nas polegli gole na stolove i batinali gumenim palicama. To su stvari koje nastojite zaboraviti - pojašnjavao je. Iz jednih takvih batina spasilo ga je jaukanje na hrvatskom. Jedan od čuvara u logoru razumio je jezik, i sam je bio dolazio kod njegova oca Mirka, glavnoga konobara u Caféu osječkog hotela Central. To poznanstvo spasilo je Branku život. Nakon oslobođenja imao je smrznutu nogu i još neizliječen tifus. Od tog iscrpljenog i oboljelog dječaka postao je producentski mogul koji se družio s najslavnijim holivudskim glumcima. I o njima je bio pričao dogodovštine. Temperamentnog Russella Crowea, primjerice, pripitomio je kao mačića.

- U Londonu smo snimali film tek deset dana. U noći mi je zazvonio telefon i Crowe je galamio da će me zadaviti. Ljutio se jer njegovom osobnom garderobijeru nisam dao višu dnevnicu. Htio sam odustati od filma i otići, no Spielberg me nije pustio. Na kraju mi je Russell poslao pismo isprike, napisao je da mu je žao i da je svemu kumovao alkohol. Danas smo najbolji prijatelji. Kod kuće imam čitavu seriju šilt kapa i majica u raznim bojama sa znakom zeca od ragbi kluba iz Australije kojem je on predsjednik. Uvijek kad je u L.A.-u, idemo na ručak i jako se volimo - pričao je Lustig.

A s Georgeom Clooneyem 1996. je prekinuo svaku komunikaciju radi njegovih prohtjeva. Dok su snimali film, Lustig je dobio telefonsku liniju za potrebe organizacije posla, no Clooney je zahtijevao da je se provede i u njegovu kućicu. Posvađali su se tako da mu je Clooney dobacio: 'Je.. se, Hrvatu', a Lustig mu uzvratio: 'Je.. se ti'.

LUSTIG PREMINUO LANI Urna na čuvanju: 'Moj Branko još čeka da ga pokopamo...'

Diplomirao je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1955. Od 400 prijavljenih bio je među 11 kandidata koji su primljeni. Kao student se uzdržavao recitirajući. Iste godine počeo je karijeru u Jadran filmu. Angažirao se na gotovo svim inozemnim filmskim produkcijama na području bivše zemlje. Bio je upravitelj lokacije, asistent režije, asistent produkcije i producent, a u nekoliko je filmova odigrao i manje uloge.

- Moja prva uloga bila je u 'Kozari', igrao sam Nijemca kojeg je oslijepila bomba. Tražio je nekog da ga izvede s Kozare i nikog nije našao. Ne vjerujem da je Bulajić to tako zamislio, ali sad to izgleda nekako proročanski - govorio je. U SAD se preselio 1988. i radio kao producent. Uz dva Oscara dobio je i Emmy za mini-seriju 'Drug Wars: The Camarena Story'. Kad je došao u Hollywood, bio je svjestan da treba raditi filmove o holokaustu. Tako je stvarao seriju 'War and Remembrance', koja je jedna od najboljih serija ikad snimljenih o strahotama nacizma. Spielbergu se odlučio javiti potkraj 80-ih, kad je drugi put došao u Ameriku. Došao je u njegov ured, ali nije išlo dalje od njegove tajnice. Rekla mu je neka ostavi broj telefona pa će mu se javiti ako ga budu trebali. Javili su se nakon dvije i pol godine. Nazvao ga je njegov direktor Jerry Mullen i na ručku mu je dao scenarij za 'Schindlerovu listu'. Pozvali su ga i na razgovor sa Spielbergom, uz napomenu da redatelj za njega ima samo pet minuta. Razgovarali su sat i pol, a sljedeći dan Lustig je već imao ured, dobio je ugovor i počeo raditi kao producent. Spielberg se te 2019. emotivnom porukom oprostio od Lustiga.

- Srce mi se slomilo kad sam čuo da nas je Branko napustio. Moje su misli uz njegovu obitelj i prijatelje. Kad smo prvi put razgovarali o 'Schindlerovoj listi', pričao je o tome kako njegove nagrade nisu bitne. U jednom trenutku zavrnuo je rukav i pokazao mi tetovirani broj iz Auschwitza. Poljubio sam taj broj. Ostao sam bez teksta, tu je i krenulo naše prijateljstvo koje je trajalo puna tri desetljeća - rekao je Spielberg.

Usprkos holivudskim uspjesima Lustig je do kraja vjeran regiji iz koje je potekao pa se nakon više od 20 godina života u Los Angelesu vratio u Hrvatsku. Na dan njegova odlaska, u njegovu omiljenom kafiću Charlieju, podno njegova stana u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici, na njemu najdražem stolu stajao je Lustigov šešir. Kao svjedok holokausta bio je neumoran u širenju istine o stradanju Židova, u promociji ljudskih vrijednosti i tolerancije. Smatrao je dostojnim svakog tko je prenosio istinu. Isticao je kako je i druga generacija holokausta, direktni potomci preživjelih, među tim prenositeljima.

- Nakon što je vidjela film 'Obilježeni', kći Sara je na zapešće utetovirala broj, kakav su i meni tetovirali kad su me doveli u Auschwitz. Mislim da ona to nije trebala napraviti i kad sam je pitao zašto je to učinila, rekla mi je: 'Da se ne zaboravi'. Ne mogu si svi utetovirati brojeve, ali se nadam da će poruka i nakon nas ostati. Nisam mrzio. Ne bih mogao živjeti da sam mrzio. Dan oslobađanja shvatio sam kao nastavak života, dan kad sam dobio priliku još živjeti - govorio je.