Mesarić će zlatni redateljski pir slaviti predstavom 'Jom Kipur': Život bez ovog bi mi bio nikakav

Meni često padne na pamet jedna misao: 'Da nisam prošao na prijemnom na Akademiji 1966. godine, kakav bi bio moj život?' I uvijek samo dolazim do jednog odgovora - Nikakav, rekao nam je redatelj Želimir Mesarić (79) koji će u HNK Osijek predstavom 'Jom Kipur ili pomirenje' proslaviti 50. godina na sceni. 

Zlatni redateljski pir Mesarić će obilježiti 27. listopada, a sada nam je otkrio s kakvim se izazovima susreo pri režiji ove predstave.

- Kada se roman prebacuje u kazalište adaptacijom, dramatizacijom postavljaju se neke druge zahtjevnosti od rada na gotovom dramskom tekstu. Roman je, a pogotovo kako to piše naša Ivana Šojat, pun nekih pomoćnih rukavaca, sjećanja, snova, obitelji glavnih junaka, njihovi međuodnosi. Režija je sada pri realizaciji zahtijevala jedan postupak koji sliči više filmskom scenariji nego na klasičnu dramsku predstavu. Posložiti sve elemente je bio kompliciraniji postupak, ali smatram da će biti atraktivan za publiku - rekao nam je.

Za proslavu obljetnice, kaže nam Želimir, tražio je nekakvu važnu i relevantnu temu.

- I onda sam sa Ivanom Šojat počeo razgovarati o svojim vizijama i idejama. Ivana mi je dala 'Jom Kipur' i kada sam pročitao znao sam da je to to. Osijek je bio najprikladnije mjesto da to napravim i zbog ambijenta i zbog pozicije osječkog HNK i zbog toga što sam tu 1991. i 1992. godine bio ravnatelj Drame - priznao nam je.

Suradnja s osječkim glumcima, bila je, kaže nam kao i uvijek bila puna razumijevanja.

- Ovo je već sedma predstava u Osijeku. Kako dođu nove generacije tako se ja s njima susretnem. Ova nova generacija je drugačija i izuzetna, a s njima surađujem po treći put. Ove glumce dosta dobro poznajem, a i oni mene - to je važno. Ima Osijek i odlučnu klupu, sportskim rječnikom, mladih glumaca koji mislim da garantiraju vrijednu i valjanu budućnost osječke drame.

Rad u kazalištu uvijek je pun izazova, a pitali smo redatelja i kojih:

- To je kao da me pitate kako sam živio ovih 50 godina. Ako je kazalište odraz života onda bi mi bilo lakše da ste me pitali s kojim se izazovom nisam susreo. Bilo je puno izazova. To su usponi i padovi, ali uvijek ostaje entuzijazam jer bez toga smo gotovi.

Prije 50. godina ovaj je zagrebački redatelj započeo s radom u kojega danas stane veliki opus predstava, a prve se sjeća kao da je bilo jučer.

- Bile su zapravo dvije. Radio sam na Dubrovačkim ljetnim igrama Shakespeareove sonete, jednu adaptaciju slobodnog soneta i elemenata iz Shakespeareovog života, a na osnovu toga sam dobio ponudu u Gavelli gdje sam napravio jednu montažu sa pokojnim profesorom Mladenom Kuzmanovićem koja se zvala 'Gartlic Kajkavski'. To je bilo na osnovu Frankopanovih stihova, ljubavne poezije, koje je pisao u zatvoru svojoj ženi Katarini, Krležinih balada i citata iz cijelog korpusa oko kajkavske književnosti. To je bilo 1973. u Gavelli i to mi je bila ulaznica u Gavellu. Naravno da se sjećam te svoje prve profesionalne režije. Radio sam sa jednom grupom glumaca koju su tada angažirali i to je bio naš zajednički star - priznao nam je.

Pitali smo ga i da ponovno može birati zanimanje bi li ponovno završio u kazalištu.

- Meni često padne na pamet jedna misao: 'Da nisam prošao na prijemnom na Akademiji 1966. godine, kakav bi bio moj život?' I uvijek samo dolazim do jednog odgovora - Nikakav. 

Redatelja smo za kraj pitali i na koju je režiju najponosniji.

-  Opet je teško pitanja. Ima niz predstava kada se sada osvrćem nakon 50 godina hoda. Nakon prve režije slijedila je adaptacija romana 'Careva kraljevina' Augusta Cesarca, zatim sam imao jednu splitsku fazu, a zatim i 'Život Amadeusa'.  U Osijeku su mi se dogodile tri predstave koje rado pamtim - 'Pustolov pred vratima', 'Žetveni ples', 'Neprijatelj naroda'. U Varaždinu sam bio jako ponosan na Šenoinu 'Ljubicu'. Teško mi je izdvajati ih kroz vremeplov, ali ih ima s kojima sam bio sretan. Ima i onih koje su bile manje uspješne, ali to je kazalište - živi, živahan.

A razgovarali smo i sa autoricom romana pa kojemu je nastala predstava. Ivana Šojat, kaže nam, da je roman nastao kao rezultat njenog vlastitog prevladavanja ratne traume.

- Kao posljedica razmišljanja, promišljanja o Zlu koje je u srži svih sukoba ikad započetih u ljudskoj civilizaciji. Dugo me već, naime, muči otkuda čovjeku poriv da umjesto u dobrobit i dobro, uvijek nekako uporno ulaže u sredstva smrti, naoružanje. Fascinantna je i ta ljudska težnja za mitologizacijom, za junaštvima na bojnim poljima na kojima uvijek nerazumlje pobjeđuje razum. Jom kipur govori o Domovinskom ratu u njegovoj najkrvavijoj točki – u Vukovaru, o Vukovarskom branitelju koji i nakon Stajićeva uspijeva dokučiti da je oprost jedini lijek protiv ludila i mržnje. Oprost je milost koju onaj koji oprašta ukazuje samome sebi. Oprostom se prekida začarani krug odmazdi koje su do sad svijet činile neprestanom bojišnicom, tempiranom bombom - ispričala nam je.

REDATELJICA 'DVA U JEDAN' Redateljica Olja Đorđević priča nam o predstavi i redateljskom životu: Puno je teže kad si žena!

Glavna inspiracija bila joj je, neopisiva snaga ljudskog duga i uma.

- Skloni smo kalupima, ali i pretvaranju drugih u karikature. Rugamo se, to ruganje nazivamo humorom. Kao da ni ne slutimo koliki jaz kopamo prema drugome, kolike nove konflikte time stvaramo - rekla je.

Kada je čula da će se njezin roman pretočiti u predstavu, osjećala se fantastično.

- Želimir Mesarić majstor je svog zanata, uvijek vrlo delikatan u iscrtavanju psiholoških stanja lica, osjetljiv na najdublje poruke i smisao. A glumačka podjela bolja nije mogla biti. Budući da sam i nazočila nekoliko proba, moram reći da sam zadivljena. Toliko umijeća - ispričala nam je te za kraj dodala da od publike očekuje samo jedno:

- Jedino, ali i najveće i najvažnije čemu se od publike nadam jest prihvaćanje, dopuštenje da zajedno proživimo katarzu koja nam toliko treba.