Odrastanje, kako nam je jednom rekla, pamti i po neimaštini tijekom Drugoga svjetskog rata. Imala je 14 godina kada je davala instrukcije iz matematike, fizike i kemije te tako pomagala mami da prežive
ODLAZAK LEGENDARNE NOVINARKE
Milka nekad davala instrukcije da pomogne mami, atletika joj je bila odmor, trčala je i bosa...
Moja najbolja životna investicija je, zapravo, sport, često je u intervjuima isticala legenda hrvatskog novinarstva koja nas je napustila u 93. godini. Milka Babović, rođena u Skopju 27. listopada 1928., često se u djetinjstvu selila jer joj je otac bio časnik. Školu je pohađala u Sarajevu, živjela je u Rumi i Beogradu, a 1948. godine seli se u Zagreb, u kojem ostaje do kraja života. Pokušaj na studiju tehničke kemije nije uspio, ali završila je pedagošku akademiju s naglascima na tjelesni odgoj, hrvatski i njemački jezik.
- Bila su to teška vremena i mnogima je bilo teško, ali i u tim teškim danima danas nalazim dobitke - iskustva koja su bila vrijedna u kasnijem životu. U Nevesinje, hercegovački gradić, donijeli su me kao djetešce jedva nešto starije od godine dana. Prvo čega se sjećam iz tog vremena, a mislim da sam bila navršila tri, velik je park oko zgrade, riđa kobila Zorka i njezino ždrijebe... Bila je blaga i strpljiva, a mi djeca provlačili smo se između njezinih nogu, ispod trbuha... Kad joj je bilo dosta, blago bi nas glavom gurnula i otkotrljala po mekanoj travi dalje od sebe. Nekoliko ožiljaka na glavi su svjedočanstva da sam sama znala braniti svoje mjesto među dječacima. Moju majku je to dovodilo do očaja, no ni savjeti ni kazne nisu pomagale - ispričala nam je prije nekoliko godina u velikom životnom intervjuu.
Iz Nevesinja se s obitelji preselila u Sarajevo, grad u kojem je napravila prve plesne korake, sretno odrastala, ali i ostala bez oca, slomljenog srca.
- Da, i to 1934. godine. U nižoj gimnaziji u Sarajevu, još prije Drugoga svjetskog rata, djevojčica koja je učila plesati kredom nam je narisala korake valcera po kojima smo se mi onda učili kretati. Sarajevo i danas volim jer odrastanje u tom gradu je bilo prekrasno sve do travnja 1941. kada su Nijemci okupirali grad i kad je otac kao oficir odveden u ratno zarobljeništvo. Do dana današnjih vidim tu sliku i uvijek se rastužim. Oprostili smo se dan ranije. A sljedećeg jutra iz dvorišta kroz ogradu vidjela sam oca u koloni zarobljenih časnika - upravo su ih pod stražom vodili obilaznim putem do kolodvora na ukrcaj. Potrčala sam i pozvala ga... on se okrenuo, nasmiješio mi se i mahnuo mi... Zaplakala sam. Stražar je viknuo na mene ... i oni su zamaknuli u sljedeću ulicu. To je najtužniji dan moga djetinjstva, bila sam silno vezana uz oca... - emotivno se prisjetila s knedlom u grlu. A gdje su korijeni Milke Babović. Svugdje pomalo, govorila je.
- Zato se svugdje osjećam dobro. Otac mi je bio Crnogorac, a majka srijemska Njemica koja je odrasla u Francuskoj. Moj je djed, Crnogorac, ratovao s Turcima pod Skadrom, a djed po majci je bio austrougarski oficir koji je službovao u Zagrebu. Svega je tu bilo - rekla je za Glas Istre i dodala:
- Svašta smo kao obitelj prošli i jedino što ne volim to su nacionalisti. Otvorena sam prema svima. Nisam niti jedne narodnosti.
Odrastanje, kako nam je jednom rekla, pamti i po neimaštini tijekom Drugoga svjetskog rata. Bilo joj je samo 14 godina kada je davala instrukcije iz matematike, fizike i kemije te tako pomagala mami da prežive. Zauvijek je pamtila tu tihu radost i ponos kad si je od ušteđena novca kupila svilu za dva kombinezona i dva para gaćica koje joj je majka sašila. Kao 16-godišnjakinja okusila je medicinu. I to ju je dovelo do sporta. Do voljene atletike.
- Javila sam se u improviziranu bolnicu da njegujem ranjenike sa srijemskog fronta. Kraj rata sam dočekala u Rumi, gradiću u Sremi, gdje su živjeli majčini roditelji. Nakon mature otišla sam i na radnu akciju i sve je nekako bilo radno. Tada sam se počela baviti sportom. Mama je znala organizirati utrke, a nagrada nam je bila batak ili zabatak - prisjetila se Milka.
U rujnu 1945. raspisano je, rekla nam je, prvenstvo Jugoslavije u atletici, prvo nakon rata. U Rumi na sajmištu bilo je prvenstvo Srijema, staze su bile iscrtane krečom, a oni trčali bosi. Milka je pobijedila i kao prvakinja Srijema ušla u reprezentaciju Vojvodine.
- U poslijeratnom poletu i u našoj gimnaziji je bilo sportski živo. Na prvenstvu Srema u Sremskoj Mitrovici u ljetu 1945. pobijedila sam na 100 metara, a već u rujnu iste godine nastupala u reprezentaciji Vojvodine u Zagrebu na prvom poslijeratnom prvenstvu Jugoslavije. Trčala sam bosa i tek tada na startu finala prvi put obula sprinterice. Umirala sam od straha da ću si onim grozno opasnim čavlima razderati listove. Bila sam četvrta ili peta. Atletika mi je bila odmor, razonoda, ali i privilegija izborena radom i
rezultatima da sam putovala Europom u vrijeme kada to nije mogao sebi priuštiti svatko. Bila sam član Akademskog atletskog društva Mladost i tamo sam naučila da '...kad kreneš sa starta, nema odustajanja, ne moraš pobijediti, ali moraš proći ciljem, pa makar i četveronoške' - u jednom dahu nam je ispričala.
U Zagreb je došla te 1948. godine. Nije imala niti 20 godina. Bio je to, kako nam je rekla, deseti grad u kojem je trebala početi novi život.
- Sjećam se dolaska u metropolu, ali sada kada se prisjećam, svjesna sam da je to sjećanje 'podosta na moju ruku'. Došla sam u Zagreb u kolovozu 1948. Ne sjećam se ni vlaka, ni puta, ni kolodvora, niti je li me netko dočekao ili nije. Ali se sjećam da me se dojmila čistoća grada. Treba dodati i ovo - majka je već bila u Zagrebu, odlučila je, s obzirom na to da je otac umro u zarobljeništvu u Njemačkoj, preseliti se u Zagreb jer je u njemu bio dio njezine najbliže rodbine. Nisam bila došljak - beskućnik - rekla nam je.
Tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća Milka je bila u europskom vrhu sprintašica. Bivša atletičarka proglašena je najboljom sportašicom Jugoslavije 1953. i 1955. godine te najboljom hrvatskom sportašicom po izboru Sportskih novosti 1952., 1953. i 1955. godine. Trofej Mladosti zasluženo je osvojila šest puta. Dvostruka je svjetska studentska prvakinja na 80 metara s preponama (1953. i 1957.), sedam puta prvakinja Jugoslavije na 80 metara s preponama, peta na prvenstvu Europe u Bernu 1954...
To su samo neki od njezinih rekorda koje malo tko zna i koji su ostali u sjeni njezine uspješne novinarske karijere.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
