Mustafa Nadarević napustio nas je prije 3 godine: Glumčinom se nije smatrao, pohvala se sramio

Što je gore zapisano, gdje sam u tom redu, sreća je da ne znam... Stariji nekako lakše prihvaćaju taj odlazak s ovog svijeta, olakšanje im čini nada da će tamo sresti neke prijatelje, ljubavi... I ja se zaluđujem, izmišljam...govorio je Mustafa Nadarević pred kraj.

OBITELJ I KOLEGE ODALI MU POČAST FOTO Kći Mustafe Nadarevića u suzama. Na komemoraciji su se mnogi kolege prisjetili glumca

Velikan hrvatskoga glumišta početkom 2020. saznao je da boluje od karcinoma pluća. Prihvatio je da je i bolest dio života, vjerovao je da se sve, kad prihvatiš s ljubavlju, može pobijediti, pa i zloćudna bolest. Napustio nas je prije tri godine, u 78. godini. Vijest o njegovoj smrti potresla je cijelu regiju.

- Koliko god pjesama sam snimila, nijedna mom tati nije bila ravna gostovanju u ‘Lud, zbunjen, normalan’. To je za njega bio vrhunac mog uspjeha. Dobro... To i upoznavanje Bebe Lončar - napisala je na društvenim mrežama Nina Badrić, a među komentarima bio je i onaj Marijane Mikulić:

- Imam i ja takve doma, kojima je moj nastup u ‘LZN’ vrhunac moje karijere bio.

Ozbiljno počeo raditi tek nakon tridesete

I tri godine kasnije regija žali za njim. Nikad zaboravljen velikan. Gledajući “Glembajeve”, “Velo misto”, “Dugu mračnu noć”..., njegove riječi da je u prvom osnovne glumio Crvenkapicu svakom će izmamiti čeznutljivi osmijeh. Učiteljica ga je, prisjećao se, za tu ulogu izabrala jer je imao dužu kosu i piskutav glas, pa je sličio na djevojčicu. Nakon završetka gimnazije nije puno dvojio; upisao je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, ali nije bio među najboljim studentima. Izvlačio se na talent bez rada, a ozbiljno je počeo raditi tek nakon tridesete.

- Mislim da svi dožive sreću, ali je neki ne znaju prepoznati. Onaj tko prepozna i zagrli je, može uspjeti. Onaj drugi zabrlja, ode u krivo. Kao mladi glumac nisam znao prepoznati sreću, bio sam neozbiljan, neodgovoran - govorio je.

'Puno je emocija bilo u njemu'

Odnos prema životu i poslu promijenila je najstarija kći Nađa, koju je dobio s prvom suprugom Jasnom. Shvatio je da obitelj treba prehraniti pa je mladenačka ludost prerasla u ozbiljan posao. Kad je Nađa imala osam godina, Mustafa i Jasna su se razveli. Novu ljubav našao je u Snježani, s kojom je dobio kćer Nanu i sina Ašu. Pokojni redatelj Božidar Violić još na Akademiji ga je prozvao prvorazrednim glumcem jer se Mujica nije čuo dalje od prvog reda. Bojao se, puno je emocija bilo u njemu, ali nisu išle dalje od prvog reda. Kazališnu karijeru počeo je u Zagrebačkom kazalištu mladih, a 1969. je postao član Drame zagrebačkog HNK. Uz nacionalnu kuću, u kojoj je bio 42 godine i 15 dana, vezale su ga lijepe uspomene. Nešto kao, govorio je, prva ljubav.

- Uvijek sam gordo hodao oko HNK, uzdignutih prsa i glave jer sam bio član tog ansambla. U svakom trenutku mogao sam otići u neko drugo kazalište. Kako je za mene HNK bio kazališni hram, nešto najviše, a u njemu sam napravio prve kazališne korake, ostao je moja velika ljubav. Možda sam zbog inercije ostao u njemu, ali s vremenom postalo mi je zgodno da se tu osjećam kao kod kuće, da znam svaku garderobu, ogledalo, čavao, da starim s čistačicom, scenskim radnikom..., to je neka posebna ljubav - pričao je.

'Nije nalazio uloge po svojoj mjeri'

Odlazak iz HNK, baš kao ni dolazak, nije proslavio. Tiho je ušao u tu najljepšu mu žutu zgradu na svijetu i tiho izašao. Od kazališta se rastao jer više nije nalazio uloge po svojoj mjeri. U karijeri je osvojio sve nagrade koje se mogu osvojiti, a o njima je rekao da tijekom života glumca ili zadovoljavaju taštinu ili su stimulans za budući rad. Njemu su bile motivacija za dalje. Doajen hrvatskoga glumišta nikad sebe nije doživljavao velikanom. Facom. Glumčinom.

- Mene je sram kad me hvale. Sram me komplimenata i mislim da neke stvari ipak preuveličavamo. Nemam osjećaj da sam nešto posebno. Ja svoj posao volim i radim ga najbolje što mogu. Uživam u njemu kao što drugi uživaju u svom poslu, bilo šofera, vodoinstalatera, doktora. Jedino što se kod nas glumaca događa da jedni uspiju više od drugih. To samo znači da imaju više sreće od drugih. U ovom poslu vam sve apsolutno ovisi o sreći, ali važno ju je prepoznati. Ja je prepoznajem u nekim ulogama koje su mi ponudili i koje sam prihvaćao - govorio je Nadarević.

'Sram me samog sebe gledati'

Tijekom života igrao je u više od 150 kazališnih predstava i glumio u 60-ak filmova i televizijskih serija. Nikad nije bio zadovoljan kako je napravio ulogu. Ona koju bi s ponosom istaknuo, govorio je, ne postoji.

- Sram me samog sebe gledati. Puno svojih filmova nisam vidio iz srama. Kad se gledam, vidim unutarnje nezadovoljstvo, gledam se drukčije nego drugi, a zbog mnogo toga nisam zadovoljan. Tek na nekoliko mjesta dotaknuo sam glumu. Na filmu mi je to uspjelo u dijelu scene ‘Glembajevih’ u kojoj priznajem ocu da sam bio s njegovom drugom ženom. Možda kod Gorana Markovića u filmu ‘Već viđeno’. Ostalo je tek u pogledu, suzi ili jednom pokretu. To nije moja lažna skromnost, to je istina - pričao je.

Kad je prvi put posjetio Cannes, sve mu je bilo glamurozno, ali ne i fascinantno. Svako malo na ulici su se okupili ljudi oko nekih limuzina. Michael Jackson pojavio se na prozoru hotela, svjetina je urlala. Mujica nije bio od velike buke i gužve, svjetske zvijezde nije poželio upoznati. Divio se samo Anthonyju Hopkinsu.

- Njegove me izvedbe intrigiraju, njega poštujem i vrlo je zanimljiv za promatranje, što je čest slučaj s ‘uvrnutim’ glumcima - rekao je.

Zvučna imena raznih crvenih tepiha prokomentirao je: “Dovoljno sam star da ne pamtim imena ni koja mi trebaju, a kamoli da se opterećujem drugima”. Imao je pozivnice za zabavu Claudije Schiffer, koja je te godine debitirala kao glumica u filmu “Blackout”. Nije bio za to da njegova ekipa ide na taj party.

- Što će ona meni i što ću ja njoj? Zaljubiti se? Aaa, ne, ne! - govorio je. Na filmu je zaigrao početkom osamdesetih. Projekti “Otac na službenom putu”, “Glembajevi”, “Kuduz”, “Gluvi barut”, “Prosjaci i sinovi”, “Puška za uspavljivanje”, “Ničija zemlja”, “Gori vatra”, “Nafaka”, “Kiklop”, “Večernja zvona”... redali su se jedan za drugim. Kao redatelj je debitirao 1992. s predstavom “Let iznad kukavičjega gnijezda”, a nakon toga postavio je nekoliko velikih predstava - “Balkanski špijun”, “Zabune”, “Hasanaginica”. Euforija oko njega počela je već s likom Duje i serijom “Velo misto”. Meni je svejedno kako će me pamtiti - kao Izeta iz “Lud, zbunjen, normalan” ili kao Španca iz “Duge bračne noći”, bit će mi jedino drago ako se ijedan mladi glumac ili glumica u svojoj glumi nasloni na posao koji sam ja prije radio. Ja ću biti sretan ako sam mu otvorio neki mali put i pokazao kojim smjerom bi trebalo ići u glumi - rekao je u jednom od malobrojnih intervjua.

'Smatrao da je ljubav pokretač svega'

Ponos, dignitet glumačke profesije, bili su mu jako važni. U toj mjeri da je prekidao predstave ako je čuo žamor, zvonjavu mobitela...

- Mi glumci smo se davali, izgarali, ostavljali dio sebe na pozornici i želio sam da barem to poštuju. Bilo je to vrijeme kad su na nas bacali novčiće, gađali nas praćkama, bacali su s balkona avione od papira... pa tko bi to dopustio? Ja nisam. Prekidao sam, nije mi bilo teško. To je bilo vrijeme borbe za svoj kruh, svoj posao... Vrijeme kad ih se trebalo odgajati, naučiti ih kako se ponaša u teatru. Vrijeme u kojem su izumili pametne telefone, a oko nas same strahote - govorio je.

Smatrao je da je ljubav pokretač svega, da nema ničeg ljepšeg na ovome svijetu od ljubavi. I nije ljubav, odmah je istaknuo, samo ljubljenje, grljenje, seks...

- Toliko je predivnih pjesama napisano o ljubavi, ali se previše koristi na mjestima gdje ne treba pa gubi vrijednost, težinu. Ima ljudi koji je nisu nikad doživjeli, a i onih koji je vazda doživljavaju jer znaju ljubiti - rekao je.

O odlasku ljubavi svog života, supruge Slavice Radović Nadarević, malo je govorio. Njihova je 20-godišnja ljubavna priča prekinuta karcinomom i njezinim odlaskom. Bio je s njom do zadnjeg trenutka, a onda je Mujici stao svijet. Godinama kasnije, u jednom od rijetkih intervjua, rekao je:

- Ima puno ljudi koji pate zbog rastanaka i kad partner ne umre, kamoli kad ode. Svatko ima svoju patnju, a ja svoju volim držati za sebe.

Zadnje riječi koje je izgovorio s pozornice voljenog HNK bile su iz Hasanaginice. Rečenice “Pa zar ljubav gine čim se javi” i “Ne daj Bože što čovjek podnijet može”, što je sam nadopisao.