Posljednje dvije godine Nika Marjanović Zulim omiljeno je voditeljsko lice HRT-ova središnjeg ‘Dnevnika’. I, ne, nije tako ozbiljna privatno kao kad je pred kamerama
JULIA ROBERTS S HRT-A
Nika Marjanović Zulim: Trčim za sestru, dugujem joj neopisivo, nitko me nije poznavao kao ona
Čitanje članka:
12
min
Ona je bivša balerina. Neodoljivo podsjeća na Juliju Roberts. S 22 godine srce ju je odvelo u Sarajevo, koje joj je prije 15 godina otvorilo vrata na Prisavlju. Prošla je sito i rešeto u svim informativnim emisijama, a posljednje dvije godine Nika Marjanović Zulim omiljeno je voditeljsko lice središnjeg "Dnevnika". Profesionalna, odmjerena i decentna ispred kamera, a topla i razigrana kad se one ugase. "To su dijametralno suprotne Nike", govori nam kroz smijeh. S privatnim i poslovnim izazovima, kojih je itekako bilo, nosi se s takvom lakoćom da, kad razgovarate s njom, djeluje poput superjunakinje. No ona je, kaže, pobjednica jer tu su sin i nećaci i najbolje prijateljice.
Što vam je bilo najizazovnije u te dvije godine?
Svaki 'Dnevnik' je izazov za sebe! Nekad i onaj, naizgled, najmirniji dan tijekom poslijepodneva postane izazov. Živimo u doba kad svi mi koji radimo u novinarstvu moramo biti u mogućnosti odgovoriti na novu informaciju u najkraćem mogućem roku. S obzirom na geopolitičku situaciju, na superizbornu godinu koja je završila prije dva mjeseca, gotovo da nije bilo 'lakših' dana ili 'sezone kiselih krastavaca'. Ali mi u 'informativi' navikli smo upravo na takav ubrzani tempo, gotovo da ne znamo raditi bez doze adrenalina. Svakoj emisiji pristupam s jednako temeljitom pripremom, i svaka me emisija nečemu nauč
Pamtite li kad ste prvi put vodili središnji "Dnevnik"?
Naravno! Bio je to jedan zimski petak, kraj siječnja 2023. Rekla sam svojima, prije toga sam radila i podnevni i treći 'Dnevnik', nije im bio potpuni šok, ali su bili itekako pozitivno iznenađeni i puni potpore. Imala sam minimalnu tremu, onu produktivnu, cijeli dan sam bila u pripremi i nisam imala niti sekunde premišljanja ili negativnog osjećaja. Sad, s odmakom, vidim koliko sam poradila na dikciji i prezentnosti. Ne mislim da sam bila loš govornik, ali sam bila nešto sporijeg tempa nego sad. Moguće da je to bio dio treme koje nisam bila svjesna.
Tremašica niste, stres sjajno podnosite, a gledatelji vas hvale kao veliko osvježenje. Koliko vam pohvale gledatelja znače? Koliki su vam vjetar u leđa?
Hvala vam lijepa na rečenom! Naravno da mi znači, ja sam u njihovim kućama u 19 sati, ne oni u mojoj. Da imam drukčije povratne informacije, ne bi radila ovo što radim, ne bi imalo smisla. Najdraže su mi pozitivne kritike s početka vođenja središnjeg 'Dnevnika', od kolega, Fonetske službe HRT-a, svakako kolega - radijskih spikera i, naravno, šefice Katarine Periše Čakarun i njezine zamjenice Ankice Posavljak. Pročitala sam i rečeno mi je nekoliko puta da ljude podsjećam na nekadašnje spikerice, posebice doajenku Jasminu Nikić. Što se mene tiče, nema dalje i - hvala!
Prepoznaju li vas na ulici?
Ne smatram se potpuno javnom osobom, imam dojam da me ljudi više pozdrave, onako, instinktivno, ali znaju mi se obratiti s nekim lijepim riječima, primjerice, da im se sviđa moja dikcija, da lijepo radim svoj posao. Statistički gledano, velikom većinom su to žene, i to generacije koje pamte kako se nekad radilo, tako da mi je to, naravno, uvijek drago čuti!
Kako izgleda jedan vaš radni dan? A kako slobodni?
Kad radim središnji 'Dnevnik', dolazim oko podneva. Prolazim sadržaj s bek urednikom, zatim imamo kolegij u 14 sati sa šeficom Katarinom Perišom Čakarun i urednicima redakcija, nakon toga pišem najave, grafike koje prate najave, kontaktiram kolege novinare na terenu koji se uključuju u 'Dnevnik' da prođemo pitanja... Oko 16 sati pišem i čitam radijske i televizijske foršpane, odlazim u šminku i garderobu i oko 18 sati, pred 'Dnevnik', prolazim najave s fonetičarima. Ljudi izvan branše često se iznenade da treba toliko pripreme, ali ako imate 30-ak i više najava koje se (činjenično) mijenjaju tijekom dana, ovise o početku priloga ili kontekstu onog što će novinari govoriti u javljanju, da najave moraju biti atraktivne, s posljednjim informacijama, da sve - u emitiranju - mora teći kao po traci, ima tu posla... E, sad. Nakon središnjeg 'Dnevnika' posao ne staje. Kad se vratim u redakciju iz studija - oko 20:10 - pišem i čitam foršpane za treći 'Dnevnik', a zatim i najave... Preko tjedna taj kasni 'Dnevnik' ide oko 22:40, vikendom i kasnije (nekad i tek oko ponoći), tako da smjena završava tek nakon te odjavne role. Ne samo meni nego i mojim kolegama Marti Šimić Mrzlečki i Đurici Drobcu. Naravno, ovakvih šihti od po 12, 13 sati nemamo pet dana u tjednu, ali često radimo u omjeru 4-3, a naš posao, naravno, ne pita ni petke ni svetka... Uz središnji 'Dnevnik' radim i kao bek urednica 'Dnevnika' u podne i 'Vijesti' u 17. Tad sam isključivo u funkciji urednika, na kolegijima sam, komuniciram s novinarima, voditeljem, preslušavam izjave, montiram, potpisujem, pazim na trajanja i u režiji sam. Obožavam i taj segment posla, iako zna biti izuzetno stresan. U toj ulozi sam 'glas iz režije' mojim dragim kolegama Kristini Bojić, Igoru Dunaju i Damiru Smrtiću koji su voditelji i urednici tih formata.
Pamtite li neke anegdote iza kamera u posljednje vrijeme (ili možda na početku kad ste došli u Dnevnik) koja vas je izbacila malo iz cipela, nasmijala...?
Bilo je raznih situacija... Evo, na pamet mi dolazi situacija kad je, gostujući u 'Dnevniku', Peđi Grbinu, koji je iz pulskog studija gostovao uz protukandidata Filipa Zoričića - pukla veza u slušalici, pa su posuđivali slušalice, odnosno gotovo zagrljeni odgovarali na pitanja. Nisam tad bila u studiju, razgovor je vodila kolegica Zrinka Grancarić, ali je divan prikaz kako tehnika može kako udaljiti, tako i zbližiti.
A kako reagirate na nepredviđene situacije tijekom emisije uživo?
Kad se kolegica u javljanju s terena srušila usred rečenice, nastao je muk, išla je izjava tijekom koje sam zamolila realizatora da mi kaže vidi li kako je. Rekao je da vidi da se diže i da može hodati, da se očito onesvijestila i tad sam gledateljima rekla da je kolegici očito pozlilo, ali koliko doznajem, da je dobro.
Mislim da je to bilo u najmanju ruku korektno jer je prijeći preko toga krajnje neljudski.
Što vam je najizazovnije u vođenju uživo? Kako održavate smirenost i koncentraciju, čak i kad su vijesti teške ili emocionalne?
Nije mi uvijek lako, koliko god smo naviknuti svi na loše vijesti. Nerijetko budem pred plač, jedna od meni najtežih situacija je bila nakon reportaže o presađivanju organa, gdje je govorila žena koja je donirala organe sina jedinca koji je preminuo prije 20. godine, nakon čega joj je preminuo i suprug. Žena je s toliko snage, ljubavi i dostojanstva govorila, a kad je rekla da ima jednu želju, upoznati djevojčicu u Njemačkoj koja je dobila srce od sina, bilo mi je jako teško nastaviti s idućom najavom. Međutim. Ja sam tu da prenesem vijesti. A nakon 'Dnevnika' ću otplakati.
Pred kamerama ste ozbiljni, a kakva je Nika privatno, kad se kamere ugase?
Dijametralno suprotna. Govorim 300 na sat, u školi su mi znali govoriti 'jesi ti njegov odvjetnik' i 'može li tri minute da nešto ne govoriš', školski primjer ADD-a, ne sjedim ni minute, uvijek se nešto čupa i sadi, kuha i peče. I uživam u tome. Ali to sam ja privatno. Da vodim drugu emisiju, više lifestyle, vjerojatno bi me ljudi bolje 'ubrali'. Ovako smatram da nema prostora za to da moj karakter preuzme više nego što je to sad.
Tijekom 15 godina na HRT-u vodili ste brojne emisije - koja vam je ostala najviše u sjećanju i zašto?
Svih se jednako rado sjetim, a najviše je nepredvidivih situacija bilo tijekom Studija 4, našeg news kanala u koji sam bila uključena od početaka, a radila sam baš u studiju u vrijeme korone i potresa, kad smo znali imati po deset gostiju na dan. Upoznali smo jako puno medicinskih djelatnika i seizmologa, mogu vam reći. Bilo je izazovno, ne pridonositi panici, raditi razborito i profesionalno, a opet sa srcem i žarom. Nikad neću zaboraviti kad sam bila desetak sati u studiju tijekom petrinjskog potresa 29. prosinca 2020. Sjedaš u studio a da ne znaš razmjere štete, u naletu adrenalina kao nikad, ali i straha za sve ljude pogođene tom strahotom i, naravno, kolege koji su bili na terenu. Nikad neću zaboraviti prvu sliku koju smo uspjeli dobiti uživo iz Petrinje, bilo je to oslobađanje oca i djeteta iz automobila na koji se urušio dio zgrade. U tom trenutku, najiskrenije, mislila sam da čitavoga grada nema i da će biti strašno puno poginulih... Ne mogu to nikad zaboraviti.
Tko je najviše utjecao na vaš profesionalni razvoj?
Otac, životnom školom koja je, u biti, bila i profesionalna. Zatim prva šefica u 'Dobro jutro, Hrvatska' Daria Marjanović koja me pozvala da dođem honorarno raditi na HRT, kao i profesorica s fakulteta Tena Perišin, koja me kasnije pitala hoću li doći raditi u Informativni program na vijesti, a naravno i sadašnja šefica Informativnog medijskog servisa Katarina Periša Čakarun, koja mi je pružila ovu priliku. Osim oca, sve redom žene. Hvala im. S druge strane, učim i dalje - i dobro i loše, od svih s kojima radim. Sve pokušavam shvatiti kao poduku.
Postoji li trenutak u karijeri koji smatrate prekretnicom?
Vjerujem da je ta nemila situacija s potresom bila odskočna daska jer su se, s obzirom na višesatno izvještavanje, zainteresirali i mediji. Naravno, dobila sam pohvale i unutar kuće, pa sam s 4. prešla na 1. program, a onda za nekoliko godina i u središnji 'Dnevnik'. S druge strane, jako sam puno radila i iza kamere, i kao šef deska, i kao izvršna urednica Studija 4, prije toga kao novinarka, tako da sam uvijek bila sigurna u svoj rad, gdje god da bi me stavili.
U profesionalno novinarstvo zakoračili ste na četvrtoj godini studija kad vas je život odveo u Sarajevo. Pomislite li ikad što bi bilo da ste ostali u tom gradu graditi karijeru?
U Sarajevo me odvelo srce, u Zagreb me vratila glava (smijeh). Odnosno, bila je to mladenačka 'prva ljubav' zbog koje sam promijenila grad i državu i tako sam u Sarajevu, eto, na Federalnoj televiziji napravila prve novinarske korake. Bile su mi 22. Pamtim tih godinu i nešto života kao jako lijepo razdoblje koje mi je u formativnim godinama donijelo jako puno iskustva. Ljubav je pukla, ali za svojom odlukom, nijednom, pa ni tom, ne žalim.
Obitelj vas je podržavala na tom putu?
Je, ali su mi, Bogu hvala, uvjetovali da se vratim završiti fakultet u Zagreb. Inače bih ondje polagala jako puno razlika, ne bi mi fakultet vrijedio ovdje, ako bi se i kad vratila. Bili su razumniji od mene i tako sam opet imala neku sigurnost. Kad sam se vratila - upravo me Sarajevo i ta priča spojila s urednicom Darijom Marjanović, koja je inače Sarajka, a na novinarstvu nam je držala kolegij Televizije - vježbe i onda me tražila neke reportaže. Nakon što je vidjela moju priču o bosanskim piramidama - završi ja u redakciji na Prisavlju!
Vaš tata Nenad Marjanović Zulim bio je cijenjeni glazbeni novinar. Koliko je on utjecao na vaš izbor karijere? Koji su vam se njegovi savjeti urezali zauvijek u sjećanje?
Više sam s njim razgovarala o upisivanju režije na Akademiji dramske umjetnosti, na što mi je samo dao knjigu 'Povijest filmske umjetnosti' Georgesa Sadoula, što je u rekordnom roku izmijenilo moje afinitete. Knjiga je, naravno, fantastična, ali sam shvatila koliko je tu predznanja potrebno da bi te možda jednog dana i sreća pomazila i prepoznala kao talent. Kad sam upisivala novinarstvo, naravno, bio mi je podrška, pa i kad sam išla u Sarajevo, imala sam neke snove ići i u drugom smjeru, preko bare, ali, eto, završila sam na kraju ponovno pod istim krovom s tatom. Savjete mi je davao rijetko, više su bili filozofske naravi, da vjerujem instinktu i da budem na strani slabijeg. Zvuči, možda, isprazno, 'američko-filmski', ali on je bio daleko više od toga i mislio je svaku riječ koju mi je u tom smislu izgovorio.
Ima li neki trenutak, razgovor ili zajednička uspomena s tatom koja vam se najčešće vraća u mislima?
Bio je najinteligentnija, najčitanija i najduhovitija osoba koju poznajem, sklona i podmuklim forama, pa je tako mene i prijateljicu Sandru uvjerio da se životinja varan u biti kaže gvaran. Iz samo njemu poznatih razloga. Što smo draga moja Sandra i ja godinama (pre)dugo kasnije govorile. Eto, dan-danas ne mogu vidjeti varana a da ne čujem 'g'. Hvala, tata. Osim toga, gledali smo skupa nebrojeno puno dokumentaraca, pričali o knjigama, zbog njega sam 18 puta počela čitati Uliksa, (da ne kažem Guliksa), budem i 19., uskoro. Jer je njemu Joyce bio najdraži ikad. Žao mi je da mu ne mogu reći što mislim o Joyceovu hrvatskom pandanu - Kamovu, kojeg obožavam, i koji me fascinira, i koji je nepravedno zapostavljen u mainstreamu. Da zaključim - sve priče o glazbi, povijesti, paralelama o životnim vrijednostima, znam od njega. Hvala, tata, sad stvarno.
Jeste li ikad poželjeli odustati od ovog posla, pronaći nešto "smirenije"?
Naravno, svatko normalan je. Ali, eto nas.
Osim što jako podsjećate na Juliju Roberts, pa nismo puno dvojili koga ćete rekreirati za naslovnicu Cafea, odabrali smo glumicu u malo drukčijem, plesnom svjetlu. Vi ste skoro završili u baletnom svijetu? Bilo je tu sanjarenja i oko glume?
Hvala vam lijepa, ogroman kompliment. Znaju mi ljudi reći, iako ima puno više djevojaka i žena koje joj sliče, pa da ne zvučim pretenciozno, ali nisam luda odbiti takav kompliment (smijeh). Ja sam vam, u glavi, i dalje u baletnom svijetu. Ali taj svijet drugi ne vide. Šalu na stranu, jednostavno sam izrasla, došla sam do neke granice, stala na špice i zauvijek morala reći zbogom. Plačem i dalje svaki put na 'pas de deux' iz 'Orašara' (ne samo zato što je u molu), čak ni ne brišem suze. To je moja velika ljubav, bila i ostala.
Je li vam žao što niste postali balerina? Koliko dugo ste plesali?
Vjerujem da se stječe dojam da mi je jako žao. Plesala sam klasični plus moderni (gdje sam mislila, pogrešno, da će visina biti manja zapreka) sedam godina.
No sportske aktivnosti su vam bitne, kao i biti u prirodi. Prošle godine počeli ste trčati sestri, radijskoj novinarki Ivi Matić, u čast koja je preminula prošle godine.
To mi znači upravo to da radim nešto što je moja sestra voljela, s njezinom djecom, mojim nećacima, mojom prijateljicom Majom, koja to radi iz istih razloga kao i ja, i u sve to, zasad još neuspješno, pokušavam regrutirati sina. Al' ti što zadnji padnu, idu najdalje. Svi aspekti tog tipa utrka (barem na kraće duljine, do deset kilometara) su pozitivni. Od zajedničkog treniranja, planiranja, adrenalina, podrške, osjećaja kad prođeš cilj. Ima tu puno više emocija, s obzirom na motiv, nego što ih se može ovdje napisati. I ne treba.
Kako se nosite s izazovima i gubicima - gdje i u čemu pronalazite snagu?
Ne znam kako se nosim, ne mogu to ocijeniti, a možda i bolje. Evo, humorom, možda. Trčanjem sigurno. Pečenjem kolača, jamačno. Djeca su mi (sin i nećaci) zdrava, odgovorna i empatična, imam najbolje prijateljice na svijetu, ja sam pobjednik.
Nama djelujete kao superjunakinja. Uz sve životne i poslovne izazove uz vas je vaš "mali" čovjek, sin Mak. Zadnji put kad smo razgovarali, rekli ste mi da ponekad zadaće provjeravate telefonski. Skriva li vam još mobitel da ne vidite da vas zovu s posla? Kako uspijevate balansirati privatno i poslovno?
Hvala vam. Superjunakinja nisam, odnosno, da jesam, ne bih vam smjela reći, ali ako djelujem kao da jesam, vjerojatno, opet, nisam. Ili, jesam? Što se tiče unakrsnog ispitivanja djeteta - zadaće su nekako demode jer - pubertet, pa telefonski češće vršim prozivku i poziv na prijavak nego ispitivanje (smijeh). A i nemam zašto, to je sad na jesen već sedmaš koji prolazi s odličnim uspjehom uz glazbenu i džudo. I hrpu prijatelja, što je najbitnije.
Kako najviše volite provoditi slobodno vrijeme sa sinom? Ima li Mak neki poseban interes, hobije ili talente koje njegujete zajedno?
Makov interes su, Bogu hvala, prijatelji i druženje. Ja lovim ove pauze između, praćene ručkom i večerom, a forsiram, primjerice, planinarenje, na koje se rado odaziva. Uživam svaku sekundu s njim i radujem se sad našem ljetu, kao i svake godine, u Starom Gradu na Hvaru. Nadam se i da ćemo ponovno zajedno na kampiranje. To nam je bilo predivno iskustvo.
Čemu vas je naučio Mak?
Tomu koliko je moguće voljeti, tomu da se ne odgaja dijete nego čovjek, primjerom, ne riječima, tomu da se ljubav, trud i odricanje vraćaju na najljepši mogući način.
Što vas najviše ispunjava u ulozi majke?
Sve.
Kad danas pogledate na svoj život - između posla, majčinstva, sjećanja na sestru i tatu - u čemu pronalazite najviše smisla?
U svemu. Posao je tu da preživim, volim ga i radit ću ga dok god ja i nadređeni misle da radim dobro. Majčinstvo je apsolutni prioritet i najljepši osjećaj. Kad god je bilo teško balansirati, balansiralo se nauštrb sna ili privatnog života, nikad nauštrb djeteta. Makar se, eto, primjerice, čuli telefonom, ako radim do kasno, sto puta i makar čula 'Mama, nijedna mama od dečkiju ne zove tol'ko kao ti!' mnogo puta - čuli bismo se i ja bih bila tu. Sjećanje na sestru zvuči i dalje neprihvatljivo jer je ona meni, u glavi, i dalje tu među živima. Nitko me nije poznavao bolje od nje, a ona je mene naučila da se sve događa uz Božju ljubav. Dugujem joj neopisivo i živim i volim (i) za nju.
Ima li mjesta za ljubav u vašem životu? Je li vam teško nekome ponovno otvoriti srce?
Nisam sigurna, teško. Jest. (haiku suvremene žene).
Kako najbolje punite baterije? I gdje? Čeka li vas uskoro godišnji odmor?
Na Sljemenu, na Hvaru, s djetetom, nećacima i prijateljima. I kad mi netko od navedenih pohvali kolač. Nebitno je li iskren (smijeh). Čeka me godišnji, a tek ja njega.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
