U to vrijeme, Rezolucije Informbiroa, bilo je dovoljno da te netko optuži, cinkari, prijavi, pa se to dogodilo i mojem ocu. Neoprostivo zlodjelo koje smo napravili sami sebi, prisjetio se Tihi iz 'Otpisanih'
VOJA BRAJOVIĆ, 2. DIO:
Oca su hapsili zbog mišljenja. Bili smo žrtve političkog terora
U nostalgičnim ispovijestima legende showbusinessa za 24sata opisuju kako su preko noći stekli doživotne obožavatelje te stvarali kultne pjesme, serije i filmove.
Otkrivamo kako su živjeli najslavniji glumci, glazbenici, televizijski i radijski voditelji u doba bez realityja, YouTubea, Facebooka i Instagrama.
Istinski influenceri bivših vremena govore o zvjezdanim statusima koji su neusporedivi s današnjima, o filmovima i serijama s hollywoodskim budžetima, o turnejama koje su trajale mjesecima i na kojima su ih pratili milijuni.
U drugom dijelu Voja Brajović, obožavani Tihi iz “Otpisanih”, govori o siromašnom djetinjstvu i usponu na tron!
POGLEDAJTE VIDEO:
S obzirom na kalvariju koju je prošao vaš otac niste imali dvojbi prihvatiti ulogu ili ne?
Nisam, ta je nova država bila proizvod mladih rokera, pokretača nekog novog svijeta. Mladost je krenula raditi novu državu i moj otac je bio dio toga. Imao je 19 godina, prvoborac koji je 1941. krenuo raditi novi svijet. Moj lik je također bio takav, borio se za novi svijet. Nisam imao dvojbi.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:39
Ali tata vam je bio uhićen, prošao je golgotu Golog otoka i Gradiške?
Bio je uhapšen jer u to vrijeme nisu hapsili samo one koji drugačije misle. Hapsili su i one koji misle. Moj otac je mislio svojom glavom, bio je napredan mladi kadar. U to vrijeme, Rezolucije Informbiroa, bilo je dovoljno da te netko optuži, cinkari, prijavi, pa se to dogodilo i mojem ocu. Neoprostivo zlodjelo koje smo napravili sami sebi. Pitanje je kako će se ikad oprati ti zlotvori po Golom otoku, Gradiški, po svim tim logorima... Bilo mu je jako drago da igram Tihog.
Zašto ste ‘Otpisane’ prvi put gledali tek kad su vam djeca porasla?
Ne znam ni zašto sam ih tad gledao. Ne mogu se gledati jer ne mogu popraviti ono što mi se ne sviđa. Nikad se sebi nisam dopadao pa da uživam u tome.
Jeste li Dragana Nikolića, Pavlu Vuisića... poznavali prije ‘Otpisanih’?
S Pavlom sam prije te serije snimao film ‘Šešir profesora Koste Vujića’. Taj njegov odnos prema profesiji nikad neću zaboraviti. Rekao sam da sam primijetio da je veliki profesionalac, a on pita kako. Ja govorim o sceni u kojoj sviram violinu, a on sluša. Nije progovorio ni riječ. Tu scenu je vraćao 15, 16, 17 puta, jer nije bio zadovoljan. Ne znam glumca koji je imao takav odnos prema poslu. Ljudi su mislili da je on neki ruralni čovjek, izvučen Boga pitaj odakle, a bio je veliki profesionalac. To je bilo dvije godine prije ‘Otpisanih’. S Gagom sam se družio i prije.
Hoćete li predstavu ‘Posetilac’, koju ste igrali s Draganom Nikolićem, ponovno igrati s nekim drugim kolegom?
Neka ostane nekoj drugoj generaciji, ja je više nikad neću igrati. Gaga je imao jaku odgovornost prema toj predstavi, prema glumi uopće. Bio je heroj glume, na nevjerojatan je način pobjeđivao tremu koju je imao prije nego što bi stao na scenu. Dolazio je tri sata ranije, imao čitave rituale pripreme.
Koji je značaj Dragana Nikolića i Milene Dravić u vašem životu? I privatnom i profesionalnom?
Kad se sjećate nekih značajnih ljudi, onih koje ste voljeli, shvatite da je njihov odlazak dvostruki gubitak. Ne samo što ste vi njih voljeli, nego su i oni voljeli vas. Kad me podsjete na Milenu i Gagu, osjećam golemu rupu, prazninu, dio mojeg života je nestao. Nema ga. A sjećanja su kao i snovi, sanjate nešto jako ugodno, ali to je ipak samo san. U zbilji više ne postoji.
Pamtite li osjećaj kad ste prvi put stali pred velikana?
Moj profesor dikcije Brana Đorđević napravio je predstavu ‘Obrana Sokratova i smrt’ s Ljubom Tadićem i ansamblom JDP. Ljuba je igrao Sokrata, a mene su pozvali da uskočim u ulogu Minotaura. Bio sam suočen s bardom jugoslavenskoga glumišta. Ljuba je imao 39, a ja 19 godina. Iako je imao nevjerojatnu karizmu, nije bilo straha da će me glumački pojesti. Jednom me sreo na ulici, upitao kamo sam pošao, ja kažem: ‘u Atelje’, a on pita: ‘Jesi ručao?’. Kažem: ‘Nisam’, a on: ‘Ajde da ručaš sa mnom’. To sam upamtio. Pokazivao mi je naklonost, ohrabrenje da ću biti dio kvalitete.
I? Nakon koje uloge ste ušli među velikane?
‘Mrešćenje šarana’ u režiji Dejana Mijača me je rodilo ili uskrsnulo kao glumca. Imao sam i prije dobrih uloga, ali sam se bavio samoupravljanjem. Pet godina sam izbivao sa scene jer sam bio v.d. upravitelja JDP-a. S 32 godine sam došao na to mjesto. Sve sam podredio tome iz vlastite utopije da se promijeni sistem vrijednosti. Došla je ta velika i značajna predstava koja je bila zabranjivana dva puta, a treći put je izvedena u kazalištu Zvezdara.
Moja uloga je skrenula pažnju na to da sam glumac, a ne voštana figura. Igrali smo je i 49 puta u Zagrebu. Toliko je bilo zanimanje za predstavu, oduševljenja, u Zagrebu sam doživio to što se inače dogodi u snovima. Nakon predstave je jedna žena izašla na scenu, kleknula preda me i poljubila mi ruku. Igrao sam izgubljenog čovjeka nakon Informbiroa, bez zuba, jezivog, prvoborca, mladog oficira koji je pao na samo dno.
Ta uloga je imala nešto što je glumcu dar, prilika za transformaciju te bacanje srca i duše publici pod noge. To se rijetko dogodi. Laurence Olivier je govorio da glumac ne može imati više od pet vrhunskih uloga. Ja sam imao sreću da sam imao više od pet značajnih predstava u kojima sam igrao. I sve su bile s dva najznačajnija redatelja u ovom kazališnom svijetu, s Dejanom Mijačem i Slobodanom Vukovskim. Više od deset značajnih naslova. Ne treba zaboraviti ni Egona Savina, Paola Magellija, Slobodana Jovanovića...
Pogledajte i ispovijest Duška Valentića iz našeg serijala 'Put do legende':
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
