Najveći ‘grijeh’ filma ‘Orkanski visovi’ je u scenariju, koji je doslovno iskasapio roman. Fennell ne samo da je odlučila adaptirati isključivo prvu polovicu knjige nego je iz priče izbacila ključne likove i motivacije...
Show
Komentari 4Najveći ‘grijeh’ filma ‘Orkanski visovi’ je u scenariju, koji je doslovno iskasapio roman. Fennell ne samo da je odlučila adaptirati isključivo prvu polovicu knjige nego je iz priče izbacila ključne likove i motivacije...
Nakon višemjesečne buke, beskrajnih intervjua i promotivne kampanje koja je podijelila javnost i prije premijere, u hrvatska kina je 12. veljače stigla nova adaptacija “Orkanskih visova”. Redateljica Emerald Fennell, poznata po vizualno provokativnim i stiliziranim filmovima “Djevojka koja obećava” i “Saltburn”, uhvatila se u koštac s jednim od najmračnijih i najkompleksnijih romana engleske književnosti.
S glumačkom postavom, koju predvode Margot Robbie i Jacob Elordi, očekivanja su bila golema, no konačni je rezultat film koji, unatoč neospornoj vizualnoj raskoši, ostaje zapanjujuće šupalj i tematski plitak, bliži fantaziji tinejdžerice koja je knjigu pročitala na preskokce nego istinskom razumijevanju gotičkog remek-djela Emily Brontë.
Prvo što gledatelja zabljesne je vizualni identitet filma. Fennell, u suradnji s oskarovcem, direktorom fotografije Linusom Sandgrenom, stvara svijet koji je istovremeno hipnotičan i odbojan. Svaki kadar je pomno osmišljena kompozicija, okupana u raskošnim, gotovo nestvarnim bojama koje vrištinu Yorkshirea pretvaraju u nadrealnu pozornicu. I kostimi dvostruke oskarovke Jacqueline Durran ostavljaju snažan dojam. Njezina vizija, kako je otkrila za Vogue, nije bila reprezentacija jednog vremena nego destilacija različitih utjecaja, od Thierryja Muglera i Alexandera McQueena do elizabetanske i viktorijanske mode.
Najveći “grijeh” filma je u scenariju, koji je doslovno iskasapio roman. Fennell ne samo da je odlučila adaptirati isključivo prvu polovicu knjige, što je česta praksa još od holivudske verzije iz 1939., nego je iz priče izbacila ključne likove i motivacije. Najveća žrtva je Hindley Earnshaw, Catherinin brat i glavni Heathcliffov mučitelj. Njegovim brisanjem Fennell oduzima Heathcliffu svaku motivaciju za osvetom, koja je pokretačka snaga cijelog romana. Umjesto toga, njegove nasilne osobine pripisuju se ocu, gospodinu Earnshawu, čime se Heathcliffov lik svodi na neshvaćenog dječaka, a ne na žrtvu sustavnog zlostavljanja koje ga pretvara u čudovište. Umjesto kompleksne sage o osveti, klasi i naslijeđenoj boli, dobili smo pojednostavljenu priču o dvoje zvjezdanih ljubavnika koje razdvajaju okolnosti i loša komunikacija.
Margot Robbie donosi ljudskost i dubinu notorno nestabilnoj Cathy. Njezina izvedba je snažna i slojevita, no ponekad se čini previše profinjenom za divlju i neobuzdanu djevojku s vriština kakvu je Brontë zamislila. Njezina Cathy više djeluje kao razmažena bogatašica koja se žali na uništavanje haljina nego kao neukrotivi duh prirode.
S druge strane, Jacob Elordi, čija je pojava nedvojbeno magnetska, pretvara Heathcliffa u “ukroćenog” i zaljubljenog dječaka. Njegova brutalnost i demonska želja za osvetom, koje su srž lika u romanu, ovdje su svedene na minimum. On je sveden na “prekrasnog tužnog muškarca u valovitim košuljama”. Njihova veza, iako ispunjena strastvenim scenama, ne uspijeva dočarati onu tragičnu neizbježnost i osjećaj da su “dvije duše iskovane u istom ognju”.
Fennell nije prva koja se spotaknula na ovom romanu. Verzija Williama Wylera iz 1939. s Laurenceom Olivierom postavila je predložak pretvarajući gotički horor u tragičnu romansu. Adaptacija Petera Kosminskog iz 1992., s Ralphom Fiennesom i Juliette Binoche, smatra se najvjernijom jer jedina obuhvaća obje generacije, dok je radikalni pristup Andree Arnold iz 2011. bio komercijalni neuspjeh upravo zato što se usudio Heathcliffa prikazati kao tamnoputog i suočiti se s rasnom tematikom.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+