Pero i Lela: Humor koji su zavoljela i dva znatiželjna psa

'Stilske vježbe', naša najdugovječnija predstava, koja je kao takva 2009. godine ušla i u Guinnessovu knjigu rekorda, 19. siječnja proslavila je 46 godina igranja. Lela Margitić (73) i Pero Kvrgić (87) skromno su, kažu, malim domjenkom proslavili još jednu obljetnicu.

- Pozvali smo sve koji su se 19. siječnja 1968. rodili ili vjenčali da dođu na predstavu i zajedno s nama proslave svoj 46. rođendan. Nakon predstave družili smo se svi zajedno - kaže Lela.

Jubilarce pamte po uglavnom skromnim proslavama. Lela Margitić ne sjeća se kako su proslavili prvih deset godina, a Pero Kvrgić dodaje kako su drugih deset, u teatru ITD, obilježili poprilično raskošno. Jednako tako slavili su i 25, pa 30 godina, a četrdesetu su obilježili u - tramvaju.

-Vozili smo se od Črnomerca do glavne zagrebačke pošte i bilo je silno zabavno - prisjeća se Lela Margitić.

Osim Hrvatske proputovali s “Vježbama” i susjedne zemlje

- Ma, mi smo uvijek bili skromni. Nikad nismo imali velikih zahtjeva - dodaje Pero, koji pamti izvedbu u povodu 30. godišnjice.

- Tada mi je Mani Gotovac prišla i rekla da nas je gledala još kao djevojčica - smije se.

- To nas je dobro zabavilo jer Mani je starija od mene i nikako nije mogla biti djevojčica. No dobro je zvučalo - dodaje Lela.

Njih dvoje odnedavno slave svaku godinu igranja “Stilskih vježbi” jer nakon toliko godina, predstava je to, slažu se, i zaslužila. Igraju je i do osam puta mjesečno, od čega su dvije izvedbe u Zagrebu, a ostale diljem Hrvatske i okolnih zemalja. Ponajviše, ističu, putuju otkako su prešli u Planet Art.

- Dok smo bili u ITD-u, gostovanja su bila rijetka. Igrali smo isključivo u matičnom teatru - kaže Lela.

- Zato danas idemo u inozemstvo, Crnu Goru, Srbiju, Sloveniju, Bosnu - nabraja Pero Kvrgić.

Danas davne 1968. godine Mia Oremović i Pero Kvrgić potpisali su ugovor u ITD-u za deset izvedbi, mada je tada bilo uobičajeno ugovor potpisati na 20. Ako i ne bile odigrane, teatar bi ih platio jer je ugovorom jamčio za njih. Vjeran Zuppa, koji je 1966. postao upravitelj i dramaturg iTD-a, nije htio potpisati 20 izvedbi jer nije vjerovao da će se “Stilske vježbe” održati. Jedna naizgled banalna zgoda iz tramvaja broj 11, pretočena u vrhunsku komediju, prema djelu Raymonda Queneaua, nije mu se činila mogućom uspješnicom.

- Tko zna što bi bilo da nije bilo tako silnog zanimanja publike - kaže Pero Kvrgić.

Prve dvije sezone “Stilskih” odigrao je s Mijom Oremović, a kad su glumici iskrsnuli neki problemi, potražili su zamjenu.

- Redatelj Tomislav Radić došao je k meni doma i ponudio mi ulogu. Moja kći Jelena imala je tada samo tri mjeseca. Sjedila sam kući uz dijete, a Žiro uporno dolazio k meni doma. Tu smo i probali jer nisam htjela izbivati od kuće. Željela sam nahraniti dijete svaki put kad zaplače. Jako me nagovarao, a mene je bilo strah. Jer, gledala sam generalku i bilo mi je fantastično. Žiro je bio uporan i tako uvjerljiv, a i Pero je to podržao, pa sam krenula - prisjeća se Lela.

'Magija nam je pomogla da uđemo u Guinnessovu knjigu rekorda'

Kad je počeo igrati “Stilske”, Perina kći Ana još se nije rodila. Danas je, baš kao i Lelina kći Jelena Miholjević, ugledna glumica. Obje se ponose što su baš njihovi roditelji ušli u Guinnessovu knjigu rekorda.

- ‘Stilske’ ne bi mogle opstati tako dugo da u njoj nema nečeg magičnog. Ulazak u Guinnessa silno ju je popularizirao. Ljudi nevjerojatno uvažavaju tu činjenicu i dolaze je gledati. Čini mi se da je tako cijeli život. I mi na pozornici vidimo to poštovanje publike - kaže Lela.

- Tome se stvarno nismo nadali, predstave su išle iz godine u godinu i nismo se ni okrenuli, a već je iza nas bilo 43, 44 godine igranja - govori Pero.

Prisjeća se i anegdote kad su jednom igrali u Kastvu na trgu pred 600 gledatelja. Pero je govorio tekst, a pred njim se, na otvorenome, pojavio jedan pas. I sjeo.

- Pas gleda u mene, ozbiljno, ja sam se zbunio, ali i nastavio dalje. Govorio sam malo psu, malo gledateljima. Pas gleda, a publika ga je primijetila pa se počela smijati. Pas se okrenuo prema publici, a ovi još jače u smijeh. Trajalo je to nekoliko minuta, a onda je pas otišao. Odahnuo sam, mislio sam da nastavljamo dalje, no pas se nakon dvije minute vratio s drugim psom.

Doveo je i prijatelja. Oba su sjela, ali nisu gledala u nas nego u publiku. Zato sam tu izvedbu nazvao ‘Predstava za dva glumca i dva psa’ - priča Pero.

Nisu rock bend da bi vjerna publika putovala za njima

Lela Margitić pamti izvedbu u kojoj je nakratko sišla s pozornice. U jednoj sceni, naime, čita novinsku kritiku. Tekst joj je bio zalijepljen u novine, no jednom su ih promijenili, donijeli joj ‘friške’ novine.

- Tada nije bilo kompjutora, pisalo se na mašinama, a ova je imala slabiju vrpcu i otisak je bio loš. Uzela sam, dakle, te nove novine i, kako mi je dioptrija porasla, nisam ništa vidjela. No zapanjila me činjenica da nemam pojma kako tekst počinje, što zapravo piše, iako sam taj tekst pročitala barem dvije tisuće puta. Ispričala sam se publici, izašla, uzela svoje naočale i vratila se na pozornicu. Ni danas ne znam taj tekst. To je čudno, ako glumac nešto ne mora naučiti na pamet, onda to ni ne nauči - iskrena je Lela.

Iako je predstava kultna, ovi bardovi hrvatskoga glumišta nisu imali obožavatelje koji su ih pratili iz grada u grad.

- Nismo mi rock bend - smije se Lela.

- Imamo normalnu publiku, od kojih su nas mnogi gledali i po nekoliko puta - kaže Pero. Svaki put se oboje obraduju mladim ljudima koji ih nerijetko dočekaju ispred garderobe. Rado im daju autograme i slikaju se s njima. Pero ističe kako je to predstava za mlade ljude, a igrajući je za tu publiku, i njih dvoje se pomlađuju. Lela ne pamti koliko je cvijeća dobila u 46 godina.

- Znam da je bilo poprilično. Nekada je bilo uobičajeno da se za svaku premijeru ili neku važnu prigodu daruje cvijeće, pa i ja pamtim goleme, prekrasne bukete.

Ni cvijeće ni vino od obožavatelja nikad nisu ostavili u garderobi

Tada je to bilo pristojno. Danas je to drukčije, vrlo često to cvijeće ne donesu na pozornicu, ne uruče ga glumicama na kraju predstave. To nije lijepo jer uvrijede i ljude koji donesu buket i očekuju da bude uručen na sceni. No puno toga iz bontona kojeg smo se mi držali više nema - pomirljivo će Lela. Pero pak umjesto cvijeća redovito dobije fino vino. Raduje se, kaže, svakoj pažnji od publike i nikad se nije dogodilo da butelja ostane u garderobi.

- Moja supruga Nevenka i ja rado popijemo čašu finog vina nakon ručka - kaže.