Mora se reći da je ekranizacija ‘Sto godina samoće’ gotovo pa unaprijed na propast osuđen čin, no autori su napravili vrlo dobru seriju
BINDŽAJ I STRIMAJ
Pogledali smo seriju 'Sto godina samoće': Stvarno je vrlo tanka nit dijelila seriju od propasti
Čitanje članka:
2
min
OCJENA: 8/10
(Netflix)
Mnogo će se godina kasnije, pred streljačkim vodom, pukovnik Buendía sjetiti tog davnog poslijepodneva kada ga je otac poveo da upozna led. Tom rečenicom počinje jedan od najboljih romana 20. stoljeća - “Sto godina samoće” Gabriela Garcíje Márqueza. Sličnom, gotovo istom, rečenicom počinje i serija nastala prema tom romanu uz krupni kadar lica Aureliana Buendíje (Claudio Cataño). I tu treba, ako je to moguće, pokušati prestati uspoređivati roman i pokušati uživati u seriji. Iako je to, naravno, nemoguće.
Ono što odmah upada u oči jesu predivne slike u seriji - svaki je kadar ispunjen nepojmljivom ljepotom krajolika, interijera, glumaca, ljepotom koja je gotovo na rubu kiča. Druga stvar koja upada u oči jest ljepota glumaca - u seriji gotovo da i nema ružnog lica (ili tijela), pa čak i oni koji bi trebali biti ružni, lijepi su na svoj, ružan način. Ljepota slike i ljepota svake glumice i glumca seriji daje pomalo sapuničarski ton, čini je naizgled izvještačenom, nestvarnom, umjetnom.
Iako se netko možda neće složiti sa mnom, mislim da su producenti, redatelji i scenaristi postupili ispravno, mislim da je ta ljepota glumaca i ljepota slike seriju istovremeno i udaljila i približila romanu jer je jednostavno nemoguće ne uspoređivati je s romanom. Istovremeno ju je učinila stvarnijom i nestvarnijom, baš onako kako je fantastična povijest Maconda u romanu istovremeno stvarna i fantastična. Serija vjerno prati radnju “Sto godina samoće”, rekao bih, na jedini mogući način kako je to moguće.
Ritam serije je istovremeno i brz i spor. Autori su pažljivo slijedili samu radnju romana, prateći njegovu osnovnu narativnu liniju i birajući koje će detalje i rukavce (a njih je u romanu gotovo bezbroj, pa bi svaka stranica, uz malo mašte, mogla biti jedna epizoda) prikazati, a koje će prepustiti mašti čitatelja. Istovremeno prilično su jasno uspjeli okarakterizirati likove kroz radnju, iako ni to, uspoređujući seriju s romanom, nije bilo nimalo lako.
Onima koji nisu čitali “Sto godina samoće” (odmah uzmite knjigu u ruke, izdana je u Hrvatskoj u tko zna koliko izdanja, a mislim da je zadnje izašlo 2017.), sve će biti jasno (ili nejasno na način kako to i roman zahtijeva), a ljubiteljima romana ništa neće smetati. Mora se reći da je ekranizacija “Sto godina samoće” gotovo pa unaprijed na propast osuđen čin. Autori su se uhvatili riječi “gotovo” i neustrašivo, jer je stvarno tanka nit dijelila seriju od propasti, napravili vrlo dobru seriju. Gledajući je, treba se prepustiti užitku slike i fantastičnog svijeta Maconda, a ono što je također dobra stvar jest to da će serija one koji roman nisu pročitali potaknuti da ga pročitaju, a one koji su ga čitali, navest će da ga ponovno uzmu u ruke.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
