Glavninu postava čine portreti učenika i učenica, studenata i studentica, radnika i radnica, preuzetih iz arhiva i privatnih albuma, obrađenih i koloriziranih pomoću AI alata
u Srpskom kulturnom centru u Preradovićevoj
Povjesničar Mario Šimunković autor je izložbe o zaboravljenoj mladosti hrabrih antifašista
Čitanje članka:
2
min
Povjesničar Mario Šimunković autor je izložbe o mladim antifašistima, stradalima u borbi protiv zla, koja je prošlog tjedna otvorena u Srpskom kulturnom centru u Preradovićevoj. Glavninu postava čine portreti učenika i učenica, studenata i studentica, radnika i radnica, preuzetih iz arhiva i privatnih albuma, obrađenih i koloriziranih pomoću AI alata, pa tako oživljeni zapravo još snažnije svjedoče o toj mladosti koja se borila protiv nacizma. Šimunković je, govoreći o izložbi, istaknuo da nije htio te djevojke i mladiće prikazivati kao povijesne aktere, kako se desetljećima činilo, već obične ljude, s njihovim svakodnevnim životima, snovima, nadanjima... Takvo polazište svakom posjetitelju omogućuje mnogo jaču identifikaciju s njima i njihovom generacijom, doživljaj bliskosti, shvaćanje da su to bili stvarni ljudi čiji su životi prekinuti jer su se suprotstavili najgorim zločinima koje je ljudski rod mogao počiniti.
Dakako, ideja ove izložbe tu ne staje, pa i Šimunković kaže da ne traži svojim postavom samo poistovjećivanje s mladima na razini svakodnevice, nego i podsjetnik da mladost nije pitanje godina, već vrijednosti. Svatko može ostati mlad dok god je otvoreno tolerantan, hrabar, empatičan, dok god vjeruje u bolje i pravednije društvo. Izložba tako odašilje poruku da antifašizam ne treba i ne smije biti puka povijesna činjenica, već trajna vrijednost svakog normalnog i zdravog društva, da to podrazumijeva i aktivan otpor mržnji, rasizmu, homofobiji, svakoj isključivosti.
Među portretima tih ljudi su Josip Vlahović, imao je 25 godina kad je ubijen na Dotrščini. Mira Sperling-Mandl nije doživjela tridesetu, ubijena je u Jasenovcu. Sergije Vuković, zreo i zaneseni student tehnike koji je htio sve znati i sve vidjeti, ubijen je i bačen u jamu Jadovno na Velebitu, Magda Bošković, studentica ekonomsko-komercijalne visoke škole koja je podučavala svoje zadrte roditelje seksualnim problemima mladih, ubijena je u Staroj Gradiški, Ivu Ribara, koji je kao dječak volio svog psa Bobyja, ubili su Nijemci 1943., a Rudolf Posarić, koji je imao čudnu naviku - volio je hodati po kiši, umro je u bolnici štrajkajući glađu... Šimunković nije htio heroiziranje, romantizaciju i sentimentalizaciju, ali ni reduciranje tih ljudi isključivo na žrtve, želio je naći balans između bezbrižnih priča i njihovih smrti, bio mu je to najteži izazov.
Te su smrti ionako predugo bile apstraktne povijesne činjenice, a zapravo su prije svega gubici zbiljskih života: “Tu i jest smisao takvog pristupa. Ako ih svedemo samo na smrt, oduzet ćemo im mladost, a želimo pokazati sve što je tom smrću prekinuto”
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
