Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
84 komentara

Predsjednik Tuđman skrivao se u publici pa s nama pio žestice

U predstavi 'Spika na spiku' Svrtan i Kühn igrali su Tita i Tuđmana. Šušak je u kazalištu rekao: ‘Predsjednik bi doša, al’ da ga nitko ne prepozna’. Predsjednik je potajno došao u kazalište s obitelji i osiguranjem

Foto: Privatna arhiva
84 komentara

Legendarna predstava “Spika na spiku” igrala je impresivnih 277 puta u dvije godine, a prva njezina sezona postavila je nove rekorde gledanosti nakon što su dva glumca odigrala 208 izvedbi u osam mjeseci – u to vrijeme glumili su svakog dana, nekad po dvije izvedbe.

Taj kazališni hit, koji se glumcima i producentu mogao činiti kao dobitak na lutriji, zaživio je, ironično, na petak 13., u studenom 1992. Od početka je bila zamišljena kao mala, pokretna i kabaretska predstava, zbog čega je bila smještena u predvorje Jazavca – danas Kerempuha – odnosno na njegovu noćnu pozornicu.

IZA KULISA: BRANKO GAVELLA Volio je bridž, sudio nogometnu utakmicu i družio se s Krležom

Priča te predstave počinje malo prije, kad je njezin primarni autor Boris Svrtan poželio pokrenuti vlastiti kazališni projekt. Nakon što je završio zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti, slabo je dobivao uloge i shvatio je da će sam morati nešto poduzeti. Kad je godinama nakon “Spike” uz još puno glumačkih utakmica u nogama postao profesor na Akademiji, prenosio je studentima lekciju koju si je tad sam demonstrirao: ne možeš visjeti za šankom kazališne kavane i čekati da ti uloge dođu – moraš se sam izboriti, uzeti bilježnicu i stvoriti nešto vlastito. Svrtan ističe da je svaka generacija imala svoju glumačku pobunu u želji za kazališnim prostorom: bilo je tu Studentsko eksperimentalno kazalište (SEK), pa Akter, Pozdravi, a danas je to trešnjevački KunstTeatar.

Prije nego što je uključio drugoga glumca, zamišljao je ono što će postati “Spika” kao monodramu, ali u šest mjeseci tijekom kojih je nastajao tekst, došla mu je ideja parafraziranja i parodiranja tada popularne televizijske emisije “Slika na sliku”. Odlučio je preuzeti njezin format intervjua i shvatio da će za potrebe njegove zamisli biti idealno utjeloviti s nekim kolegom voditelje Denisa Latina i Dubravka Merlića, koji bi mogli naizmjence primati u goste razne zanimljive stvarne ličnosti. Među njima bilo je poznatih iz svijeta kulture i medija, ali najviše su do izražaja došla lica iz podneblja koja su u najvećoj mjeri obilježila devedesete na ovim prostorima: to su, dakako, politika i rat.

Foto: Privatna arhiva

Vođen Shakespeareovom mišlju da je cijeli svijet pozornica, Svrtan je prepoznao tadašnje lidere i vojskovođe kao karaktere suvremene comedie dell arte, u kojoj svatko ima svojih pet minuta da odgovori na pitanje: ‘Što nam imaš reći?’. Izrazio mi je mišljenje kako političari najviše utječu na stvarnost, a uz to su najviše odvojeni od nje. Čini mu se kao da su u oblacima, a zamisao iza ‘Spike’ bila je bušiti te oblake i spuštati političare na zemlju, odnosno pred publiku.

Zanimljiva je pozadina njegova odabira Dražena Kühna kao partnera u tako važnom projektu. Pogotovo jer je tad bio mladić, od Svrtana bi se možda očekivalo da će pozvati najboljeg prijatelja s Akademije, ali Kühn i on su ranije zajedno igrali samo u jednoj predstavi, “Pišem ti pismo da skupa više nismo” Fadila Hadžića. Tamo ga je upoznao kao iznimno talentiranoga glumca, ali to je vrijedilo i za druge kolege – Svrtanu je trebao savršeni Tuđman. I našao ga je u jednom kafiću, kamo je došao popiti kavu i zatekao Kühna s travaricom. Kad ga je pitao želi li još jednu, ovaj se počeo nećkati uz izdužen i kiseo izraz lica, upravo onakav po kakvom pamtimo prvog hrvatskog predsjednika. Kad mu je izložio svoju zamisao, Kühn isprva nije bio siguran može li to, ali Svrtan ga je uvjeravao da on Tuđmana neće glumiti nego će on Tuđman biti. I zaista, svojim talentom i vještinom kojom je utjelovio predsjednika i sve ostale Kühn je nadmašio očekivanja na temelju kojih ga je Svrtan pozvao.

- Govoreći o svojem odabiru, prenio mi je lekciju svojeg mentora Koste Spaića, koji ga je naučio da dobar odabir glumaca nije samo pola nego 80-90 posto posla.

Ubrzo nakon premijere, predstava je dobila glas kao nešto što se apsolutno mora pogledati, pa kad bi se otvorila prodaja za sljedeći mjesec, ulaznice bi planule isti dan. Malo koja predstava – tad i danas – ekonomski je isplativa toliko da bi samo ulaznice mogle uzdržavati kazalište, ali “Spika” nije bila skupa za postavljanje na pozornicu, a blagajna Jazavca se pouzdano punila rasprodanim predstavama. To je i bilo Svrtanovo polazišno obećanje kad je tvrdio producentu da će predstavu odigrati barem 100 puta, što bi bio pristojan i isplativ vijek – a oni su ga umalo utrostručili.

Ubrzo su glumce počeli oblijetati razni estradni menadžeri, ali ostali su složni u odluci da se drže producenta koji im je omogućio ostvarenje njihove ideje, Duška Ljuštine.

Foto: Privatna arhiva

Svrtan ga je tad poštovao poznajući njegovo rukovođenje čuvenim projektom imena Kazalište Pozorište Gledališće Teatar (KPGT), čije je zaštitno umjetničko lice bio Ljubiša Ristić.

Čim je “Spika” počela igrati, ispred Jazavca su se pojavili tipovi koje se prije nije viđalo oko kazališta: bili su to preprodavači ulaznica, koji bi dizali cijenu i na 100 maraka. Predstava nije inspirirala kriminal samo u tom slučaju: puno prije profesionalne snimke koju je sa svojom producentskom kućom izradio Hrvoje Hribar, na popularnom buvljaku imena Hrelić pojavila se piratska snimka. Naime, snimatelji s televizije došli su na generalnu probu uz obećanje da će snimiti par dijelova za prilog, a otišli su s predstave nakon što su je poskrivećki snimili cijelu, prekrivši crveno svjetlo na kameri.

Ubrzo nakon golemog uspjeha u Zagrebu predstava je krenula putem koji joj je od početka bio predviđen – na gostovanja. Svrtan i Kühn nasmijavali su publiku u Engleskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, a planirala se turneja čak i po Australiji. Većinom su igrali u Europi za publiku koja razumije njihov jezik, a tad je takvih zbog izbjeglištva bilo mnogo. Pa i kad bi se na predstavi našli stranci, mogli su je pratiti i bez titlova jer “Spika” je imala naglašeni vizualni izričaj i komiku, pa su oni koji su pratili vijesti sa zaraćenog Balkana lako mogli prepoznati ličnosti koje su oponašali.

GAVELLINE TAJNE Grubijan mekog srca: Tri puta se ženio, dvaput s istom ženom

Kako to biva na putovanjima, a osobito onim kazališnim, njihove turneje bile su prepune anegdota, koje pamte i nakon 30 godina. Tako je Svrtan u Berlinu za pisoarom čuo dvojac kako razgovara: “A tko nam to večeras piva?”, pitao je jedan i dobio odgovor “Neka špika…”. Uslijedio je komentar “A Boga ti, uvijek nam dovedu neke nepoznate!”.

U Zürichu su pak dobili ekscentričnog menadžera u crvenom odijelu, s kojim su svjedočili pravom raspadu sistema: prvo ih nije znao dovesti do dvorane, a kad su je najzad pronašli, publika nije došla jer nigdje nije bilo razglašeno da predstava igra. Kad su stigli do svojeg smještaja, bilo im je neobično da ništa u toj četvrti ne radi i pomislili su da su došli na praznik, a sve je postalo jasno kad su navečer obrti proradili, prijateljice noći su izašle na ulicu i shvatili su da su smješteni u četvrt crvenih svjetiljki.

Osim zabave, dobili su ponešto hvale – u Londonu je tadašnja savjetnica Pape za međunarodne odnose komentirala da “Spika” spada u sam vrh svojeg žanra, a u glavnom gradu Britanije se imala prilike nagledati satire. Njezin komentar bio je samo jedan u nizu sličnih i mladim umjetnicima je dao itekakav vjetar u leđa za daljnje pothvate.

Foto: Privatna arhiva

Ipak, od kruženja svijetom puno su im više značila gostovanja unutar zemlje. Bilo je to ono najteže, ratno vrijeme.

Svrtan i Kühn su imali potrebu pomoći zemlji u krizi i to su činili unošenjem smijeha u vrijeme kad se plakalo puno više nego inače. Radeći svoj posao, nisu ratovali, ali to ne znači da su bili daleko od opasnosti – izvodili bi za stanovnike u područjima opće opasnosti, a i za vojnike, pa se znalo dogoditi da im zgrade u koje su bili smješteni prelijeću granate.

Svakako najlegendarnija izvedba “Spike” bila je ona koju je posjetio sam Franjo Tuđman. Praktično i sigurnosno gledano, njegov dolazak jamčio je nemali izazov. Sve je počelo kad je ministar Šušak stigao u kazalište i rekao “Predsjednik bi doša, al’ da ga nitko ne prepozna”. Svrtan je, ne znajući što drugo reći, predložio sunčane naočale i periku, a na kraju se posjet ostvario tako da se devet ulaznica naručilo na neko nepoznato prezime iz Ureda predsjednika. Tuđman je stigao s obitelji i tjelohraniteljima te su diskretno sjeli u deveti red. Kad je čovjek iz osmog shvatio ispred koga sjedi, cijelu predstavu je gledao pognute glave, na što mu je Tuđman govorio da se slobodno uspravi, a njegov odgovor bio je “Ne, ne, doći ću drugi put.”

Poslije predstave uslijedilo je druženje s predsjednikom do tri ujutro u Jazavčevu salonu imena Molière. Svrtan kaže da se Tuđmanu posebno svidio prikaz fiktivnog susreta njega i Tita, koji mu u tom dijelu govori da se ne treba držati kao da je prvi na tome mjestu i da vladati Hrvatima nije toliko zabavno koliko on možda zamišlja.

Uz to je Tuđman istaknuo da je predstava učeno i ljudski prikazala njegov vlastiti stav, da suvremene Hrvatske ne bi bilo bez Josipa Broza. Svrtan mu je tom prilikom prepričao raspravu sa svojim ocem, koji je, za razliku od njega, glasao za Tuđmana, ili kako ga je on zvao, “svojeg Zagorca”. Tuđman je odgovorio da je Svrtanov otac od njega očito zreliji, mudriji i povijesno iskusniji. Ipak, kad je Svrtan krenuo točiti žestoko, nanovo je pridobio naklonost predsjednika. Rekao mu je da je tim susretom upoznao drukčijeg čovjeka od javne slike koja ga je pratila, a posebno ističe da je Tuđman pokazivao veći entuzijazam za teatar od svih koji su kasnije vršili njegovu funkciju.

POGLEDAJTE NOVU EPIZODU SERIJALA 'ZENZACIJA':

Naši partneri pišu
Message