Show

Komentari 3

Romina Knežić: 'Tata me naučio što uistinu znači biti hrabar i onda kada je smrti gledao u oči'

Romina Knežić: 'Tata me naučio što uistinu znači biti hrabar i onda kada je smrti gledao u oči'

Voditeljici je početkom godine preminuo otac od ALS-a, amiotrofične lateralne skleroze, bolesti koja zaustavlja voljno upravljanje mišićima. Potrudit će se zato senzibilizirati javnost o ovoj bolesti

Mnogima je jedna od dražih voditeljskih lica na Novoj TV Romina Knežić (39), koja već 13 godina vodi “Dnevnik” Nove TV. Voli posao koji radi, a zavoljela ga je, priča nam, od prvog dana, iako nije ni sanjala da će se jednoga dana njime baviti. U intervjuu nam je otkrila kako joj ljudi stalno prilaze i s njom pričaju o svemu i svačemu, kao da se svaki dan druže. Doduše, i druže se, ali virtualno, pa zato Romini nikad nije teško porazgovarati s njima i drago joj je što imaju povjerenja u nju.

Krajem svibnja Nova TV “napunila” je 20. rođendan pa se prisjetila početka svoje karijere na toj televiziji, ali i onoga što je tome prethodilo. Na jesen Dnevnik Nove TV slavi 15 godina pa je otkrila smiješne situacije koje je imala u prijenosu uživo s kolegom Petrom Perežom (40).

O privatnom životu voditeljica Romina ne govori često, pa se o njemu malo i zna. U prosincu 2008. vjenčala se u opatijskoj vili za odvjetnika Sergeja Šitova (45), a tri godine kasnije postali su roditelji djevojčice Zoye (9). Zbog poslovnih obveza par je živio na tri adrese: u Opatiji, Zagrebu i Moskvi. Razveli su se 2014., i to sporazumno, kako je Romina tad potvrdila medijima. Prije nepune dvije godine sreću je ponovno pronašla uz ravnatelja Zagrebačke filharmonije Mirka Bocha (49). Sada nam je otkrila kako je proživjela online školu, koliko joj je teško bilo tijekom korone, ali je i podijelila s nama tugu zbog gubitka oca.

Kako ste doživjeli potres i koronu? Biste li zbog toga rekli da ova 2020. ne može biti uspješna, sretna?

Čekajte, još nije završila, ali da je izazovna, je. Neizvjesna u svakom pogledu, ne štedi nas. Lako je sada govoriti s odmakom vremena. Snašla nas je nedaća za nedaćom. Ljudi su izgubili svoje domove, centar Zagreba i dalje je ranjen. Trebat će godine da sve dođe na svoje. Neki su izgubili posao, nekima su smanjene plaće. Nije jednostavno sve to psihički izdržati. Ljudi su u Hrvatskoj pokazali koliko su disciplinirani. Bili smo uspješni u borbi s koronom, nadam se da će tako i ostati. Mislim da je onima koji su radili od kuće bilo puno teže poslovati nego nama koji smo dolazili na posao. Svi na okupu, svi nešto traže, a videokonferencije se nižu jedna za drugom. Godina će biti onakva kakvom je napravimo. Na više sile ne možemo utjecati, ali se možemo prilagoditi i uključiti ono svjetlo u mraku koje, ako se u neke ljude uvukao, mora izaći. Možda neki to još ne primjećuju u sebi, ali već smo se promijenili i mijenjat ćemo se koliko god je to potrebno jer instinkt za preživljavanjem je urođen u ljudima.

Hrvatska se sprema za parlamentarne izbore. Na listama su brojna imena s estrade, Ljiljana Nikolovska, Mladen Grdović, Miroslav Škoro... Što mislite o tom trendu glazbenika u politici?

Glumci i pjevači u politici nisu ništa novo. Pokojni Marlon Brando jednom je rekao: ‘Ako je glumac sposoban prodavati dezodoranse, može biti jednako tako koristan i u prodavanju ideja’. Jer kad Hollywood priča, svi slušaju, dok zijevaju kada govori Washington. Ronald Reagan bio je sportski komentator, zatim uspješan glumac, guverner Kalifornije i naposljetku 40. američki predsjednik. Clint Eastwood gradonačelnik je gradića u Kaliforniji. Trenutačni predsjednik Ukrajine, komičar Volodimir Zelenskij, pobijedio je na izborima sa 73 posto glasova. Ima takvih primjera još kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Hrvatska nema Ronalda Reagana, nema Hollywood, ali ima svoj folklor. Korona-kriza razotkriva još više stare, ali i nove slabe točke sustava u zemlji. Ako neće politička volja provesti reforme, to će silom prilika pogurati korona. Reforme su ključne, a politika je ta koja donosi odluke i određuje kako ćemo živjeti. Ako nam je u interesu da bolje živimo, moramo tražiti, zahtijevati i nikad ne odustati glasovati, ma koliko nam se u nekim trenucima čini da nam nema spasa. Moramo se svi uključiti.

Krajem svibnja Nova TV “napunila” je 20 godina, a na jesen se slavi 15. rođendan Dnevnika Nove TV. Pamtite li svoje početke u eteru, kako je to izgledalo?

Kada bih bar mogla, kao vremenski putnik, posjetiti adresu svojih dvadesetih godina i malo dulje tamo ostati. Prekratki spoj me je katapultirao već u četrdesete. Brzo je prošao taj pijesak kroz ruke. Nisam znala osvijestiti niti jedan trenutak. Čvrsto vjerujem da sada i ubuduće neće biti tako. Volim posao koji radim, a zavoljela sam ga od prvog dana. Susret s eterom bio je na nekoj drugoj televiziji, u vrijeme dok sam studirala u Italiji. TG di confine, pogranične vijesti. Tako se zvao moj prvi televizijski format posvećen manjinama - hrvatskoj, talijanskoj i slovenskoj. Kao početnik nisam, srećom bila u sredini gdje sam morala starijim kolegama kuhati kave. Nisu dopustili da gubim vrijeme i bili su voljni pomoći i učiti me. Iako se najbolje uči na svojoj koži i vlastitu iskustvu.

Bilo je, doduše, nekih koji nisu htjeli pomoći, znali su se čak i narugati ako nešto nije bilo dobro napravljeno. Uvijek sam se pitala imaju li ti ljudi svoju djecu i jesu li svjesni da će biti presretni ako njihovu djecu jednoga dana netko nečemu pouči. Nikad nisam shvaćala takav mentalni sklop pojedinaca - držati sve za sebe i ne otkrivati svoje tajne zanata - kao da čuvaju svu pamet ovoga svijeta. Istina - naposljetku, i od njih se nešto nauči. Trinaest godina s gledateljima velika je čast. Jednom mi je jedna baka pisala da njezina trogodišnja unučica voli gledati ‘Dnevnik’ Nove TV. Danas ta djevojčica ima 16 godina i još nas voli pratiti. Stvorila se neka veza između nas i gledatelja i to je za mene ključ našeg uspjeha.

S Petrom Perežom vodite emisiju već godinama. Sjećate li se nekih smiješnih situacija sa snimanja, pogrešaka...?

Mi idemo uživo. Bilo je situacija, naravno, i za plakati i za smijati se. Bolje spominjati ove druge. Jednom mi se ispod stola zapetljala noga među kablovima, baš pred kraj ‘Dnevnika’. Petar je taman pozdravljao gledatelje, a ja, da se čim prije otpetljam, naglo sam povukla kabel Petrove slušalice, a s njime i Petra.

Koliko vas često zaustavljaju ljudi na ulici i ispituju, misleći kako imate informaciju više?

Ljudi nemaju problem prići, umirovljenici posebno. Popričamo mi pomalo o svemu, imaju potrebu reći što je dobro, a što nije, kako se živjelo prije, a kako danas, što ih muči i kako se osjećaju. Poput nekih poznanika i susjeda pozdravimo se i izmijenimo dojmove, ponekad i popijemo kavu. Lijepo je da imaju povjerenje.

Kako volite provoditi slobodno vrijeme?

Tempo za sve koji rade je urnebesan. Sve se odvija prebrzo, mora se brzo reagirati, brzo stići na cilj, brzo komunicirati. Kada se govori na telefon, i to mora biti brzo jer je već netko drugi na liniji. Sve je u znaku odmah i sada. Slobodno vrijeme je prostor u kojem vozim u leru i radim stvari koje me čine sretnom. Nisu to nikakvi spektakli, ali meni život znače. Uzeti neku knjigu u ruke i pročitati par stranica. Otići na Dolac, kupiti cvijeće. Živjeti onako korak po korak...

Početkom godine preminuo vam je otac. Kako se s time nosite, koje stvari vas uvijek podsjećaju na njega?

Moj otac bolovao je od ALS-a, amiotrofične lateralne skleroze, bolesti koja zaustavlja voljno upravljanje mišićima. Živčane stanice mozga i kralješničke moždine propadaju progresivno kroz vrijeme. Kod njega je ta agonija trajala tri i pol godine. Bio je sportaš, vodio zdrav život, a onda u jednome trenutku život više nije bio isti. Ništa nisam znala tada o toj bolesti, nikada nisam čula za ALS. Ubio me je trenutak kada su liječnici rekli da ne postoji lijek za ovu bolest i da se mama i ja samo moramo držati. Nisam im vjerovala. Iz nekog prkosa nadala sam se da će se dogoditi nešto što će promijeniti stvari. Ništa se nije dogodilo. Njemu je bilo najteže, biti zarobljen u svome tijelu, a svega biti svjestan. Bio je veliki borac. Prošlih mjeseci javilo mi se puno ljudi kojima netko u obitelji boluje od ALS-a, pisali su mi što prolaze i kako se nose sa svime.

Toliko ljudi pati. Voljela bih, kada vrijeme bude to dopustilo, više se angažirati i senzibilizirati javnost o ovoj bolesti, ali i što obitelji prolaze, kako se snalaze i psihički čeliče. Kada je čovjek u sličnim situacijama, potrebna je podrška, mada kada se bolest uvuče, ostanete sami. I tada je važno znati kako se osloniti na sebe, mijenjati stvari sebi u korist. Drugim riječima, biti optimističan i držati glavu uvijek iznad površine vode. Tate više nema, ali iza njega ostao je jedan cijeli čovjek. Ja. Ugradio je u mene sve što je najbolje znao i mogao i na tome mu hvala. Svojim primjerom pokazao je što uistinu znači biti hrabar i u trenutku kada je smrti gledao u oči.

Jeste li kao mala sanjali o tome da budete ispred malih ekrana i kad ste postali svjesni da je novinarstvo nešto čime se želite baviti?

Nisam ni sanjala da ću se jednoga dana baviti ovim poslom. Uvijek sam imala interes za prirodne znanosti i onda me jedan događaj, sasvim slučajan (a ništa u životu nije slučajno), izbacio iz kolosijeka pa sam se u inat tomu odlučila se za profesiju koja će ispravljati nepravde ljudi. Osjetljiva sam na sve, kada su ljudi i njihovi životi u pitanju.

Što je za vas ljubav?

Ljubav je za mene početak i kraj svega, pojam bez definicije.

Koje ćete vrijednosti nastojati usaditi vašoj kćeri?

Da život prihvaća kao najveći i najljepši dar.

Koliko vas majčinstvo ispunjava u životu?

Biti majka najljepši je posao na svijetu, a ljubav prema djetetu je bezuvjetna.

Kći Zoya ima devet godina. Kako joj se svidjela online škola i kako ste je vi izdržali?

I ova čudna školska godina je iza nas. Pratila se ‘Škola na Trećem’ i trudili smo se da budemo normalni u svemu što nas je snašlo.

Kako ne bi bila sama, tijekom pandemije korona virusa, iz Opatije je k vama u Zagreb stigla vaša majka. Sada ponovno raste broj oboljelih. Koliko vam je teško što ste razdvojene ili će majka ponovno doći k vama?

Mama spada u rizičnu skupinu zbog visokoga tlaka pa smo vrijeme karantene provele zajedno. Brzo nakon toga vratila se svojoj kući i vrtu i evo sada pokušava uhvatiti korak s ovom novom svakodnevicom i životom koji je ispred nje, mada je uvijek tu kada je zatrebam. Bez obzira na to što raste broj zaraženih, mjesta panici ne smije biti. Uvijek ću pomoći svojoj obitelji i napraviti za nju sve što treba.

Nedavno ste napravili profil na Instagramu. Tko vas je potaknuo na to i kako vam se sviđa ta platforma?

Sretan ti rođendan - kaže moj prijatelj Miro - i dobro došla u klub četrdesetih. Ja sam ti u njemu već pet godina i moram priznati, nije loše. Nego, kad ćeš otvoriti Instagram, pazi svi ga imaju!? Na to me nagovarala i moja draga kolegica Ivana, kaže ona meni: ‘Pa sada je zaista vrijeme da ga i ti otvoriš’. Poslušala sam ih. Objavljujem neke detalje koje uočim u ovoj slobodi kretanja, nakon karantene. Ispišem neku misao koja mi prođe kroz glavu. Ništa spektakularno, iako je spektakularna njegova moć u promidžbi proizvoda, jedan od najboljih alata digitalnog marketinga.

Najčitaniji članci