Odrastao je uz samohranu majku Vjekoslavu i dvije starije sestre blizanke, učeći o vrijednosti rada. Počeo je zarađivati sa 16 godina
21 GODINA BEZ PJEVAČA
Šerfezi je bio velika zvijezda na estradi, obožavao je Dinamo i tenis: 'Imam samo jednu ljubav'
Čitanje članka:
7
min
Prije 21 godinu hrvatska glazbena scena ostala je siromašnija za jednog od svojih najomiljenijih izvođača. Ivica Šerfezi, kantautor i pjevač zabavne glazbe, preminuo je 29. svibnja 2004. godine, no sjećanje na njegov baršunasti glas, neprolazne hitove i toplu osobnost živi i danas. Bio je "Zlatni dečko" čije su pjesme dirale srca generacija, a njegov život priča je o uspjehu, ljubavi i neizmjernoj strasti prema glazbi i sportu.
Rođen 1. prosinca 1935. u Zagrebu, Ivica Šerfezi odrastao je uz samohranu majku Vjekoslavu i dvije starije sestre blizanke, učeći o vrijednosti rada. Djetinjstvo u Filipovićevoj ulici, nadomak Maksimira, bilo je ispunjeno igrom. "Tri minute do Maksimira trkom. To je bio, a i danas tako mislim, najljepši dio Zagreba," prisjećao se Šerfezi. Tu se rodila njegova ljubav prema sportu - od ribolova i kupanja u maksimirskom jezeru do sanjkanja zimi. Natjecateljski duh razvijao se u igrama s vršnjacima, gdje je shvatio da se "bez borbe ništa ne postiže u životu."
Iako mu je prva sportska ljubav bio nogomet i sanjao je o dresu Dinama, no u tome ga je spriječila njegova visina i ozljede. No, sport je oduvijek bio velika njegova ljubav. Još kao tinejdžer se zaljubio u tenis, igrom slučaja i to dok je radio kao soboslikar. "Nismo živjeli u izobilju. Nas troje smo imali izvrstan tek, a o poderanim cipelama i hlačama da i ne govorim. Trebalo je pomoći majci i kako sam već imao 17 godina, počeo sam zarađivati", ispričao je svojedobno. "Jednog dana sam farbao ogradu teniskog igrališta na Šalati. Bio sam sav uprljan zelenom, kad mi je pristupio prof. Karlo Fridrich i rekao da će zbog mog dobro obavljenog posla sa mnom igrati tenis. Sav sretan, pošao sam za njim. Kad smo završili, Karlek je rekao šest riječi koje su za mene bile presudne: 'Mali, ti bi mogao dobro igrati!'", prisjetio se.
Uskoro je postao trećerangirani tenisač u Hrvatskoj, a kasnije je u Njemačkoj radio i kao teniski trener. Uz tenis, bio je i odličan igrač golfa te predsjednik golf-kluba Bundek, sanjajući o popularizaciji tog sporta u Zagrebu.
Iako je žalio što nije stekao rano formalno glazbeno obrazovanje, Šerfezijev talent bio je neosporan. Počeo je pjevati na plesnjacima, a prvi veći nastup imao je na stadionu NK Dinama uz slavnog Domenica Modugna. U hrvatsku popularnu glazbu, zajedno sa skladateljem Nikicom Kalogjerom i Ivicom Krajačem, unio je potpuno nov i moderan senzibilitet. Bio je prvi koji je u Hrvatskoj snimio prepjev rock'n'roll standarda Jerryja Leibera i Mikea Stollera "Kansas City".
Prva ploča, "Ruže su crvene", snimljena u suradnji s Crvenim koraljima, donijela mu je ogroman uspjeh. Uslijedili su hitovi poput "Suze liju plave oči", "Ximeroni", "Mendozino", "Vrati mi srce". U 46 godina dugoj karijeri nanizao je 15 zlatnih ploča i ostvario milijunske naklade. Njegov nadimak "Zlatni dečko", kako je istaknuo glazbeni urednik Siniša Škarica za Telegram, odnosio se na njegovu iznimnu uspješnost u drugoj polovici šezdesetih. Šerfezi je dominirao singlicama s četiri pjesme u trenucima kad je longplejka tek kucala na vrata. Njegov uspjeh čak je uvjetovao da se prag za Zlatnu ploču polovicom 1960-ih podigne s 50 na 100 tisuća prodanih primjeraka. Uz Slavka Perovića, bio je prvak u miješanju meksičkog i grčkog zvuka s domaćim šlagerom, fenomenu poznatom kao "yu-mex", unoseći dašak egzotike u domaći glazbeni izričaj.
Njegova popularnost prelazila je granice tadašnje Jugoslavije, ponekad bivajući i veća no u domovini. Šezdesetih godina bio je velika zvijezda u SSSR-u, gdje je rasprodao više od 150 koncerata, a jedan od njegovih singlova bio je 13. na ljestvici najprodavanijih u SSSR-u u razdoblju od 1974. do 1993. s više od 270.000 prodanih kopija. Njegove pjesme na ruskom jeziku i danas broje stotine tisuća pregleda na YouTubeu. Zanimljivo je da su za njega u inozemstvu ponekad govorili: "To je onaj tenisač koji usput i pjeva." Tijekom boravka u SAD-u upoznao je i legendarnog Deana Martina, koji ga je odveo na svoju probu u NBC-jev holivudski studio, što je za Šerfezija bio nezaboravan doživljaj.
Tereza Kesovija opisala je njegov glas kao "baršunast", dodajući: "Moj baršun - tako vam je on zvao svoj glas." Šerfezi je, poput američkog pjevača Perryja Coma, bio pojam krunera, vrste pjevača koji pjeva tiho, lagano i meko. "Apsolutno je uspio nametnuti svoj stil, a takvog pjevača, koji nije išao u neke ekshibicije visokih tonova ili glasno pjevanje, s rašpom u glasu, nismo imali," analizirao je Miro Ungar. Nije težio vokalnim ekshibicije, već je osvajao spontanošću i "emocionalnom sugestivnošću". "Nastojim uvijek u svoj repertoar uvrstiti jednostavne melodije sa svakodnevnim, ljudskim sadržajem," govorio je Šerfa.
Posebno poglavlje njegove karijere čini dugogodišnja suradnja s Ljupkom Dimitrovskom. Njihovi dueti poput "U dvoje je ljepše", "Malaika" i "Gitarre, gitarre" bili su formula za uspjeh. "Nisam imala brata, pa mi je Šerfa bio kao brat. Bili smo vrlo slični glasovno i karakterno," govorila je Ljupka. Zajedno su osvajali publiku ne samo na domaćim pozornicama, već i u Njemačkoj, gdje su njihovi nasmiješeni likovi na pločama bili prepoznatljiv znak kvalitete.
Šerfezi je bio poznat i po svom smislu za humor i nepredvidljivosti na sceni. Skladatelj Nikica Kalogjera prepričao je anegdotu s gala-koncerta u Palači kulture u Dresdenu pred 4000 ljudi, kada je Šerfezi prekinuo nastup i na pozornicu pozvao sve dežurne vatrogasce, biljetere, garderobijere i električare da s njim pjevaju popularne njemačke dječje pjesme koje je potajno naučio. "Publika je počela pljeskati, pa zatim i sama pjevati. U dvorani je nastao delirij," opisao je Kalogjera, dodavši da je direktor dvorane bio oduševljen i ponudio Šerfeziju seriju nastupa.
“Za mene oduvijek postoji samo jedna ljubav - prema istoj ženi te ljubav prema pjesmi, iskrenoj i nježnoj," govorio je Ivica Šerfezi. Tu jednu ženu, Božicu Martinec, upoznao je dok je njemu bilo 19, a njoj 16 godina. On je tada kao soboslikar bojao ogradu teniskog terena na Šalati, a ona je već bila teniska prvakinja, dvostruka prvakinja Jugoslavije i sedmerostruka prvakinja Hrvatske. Njihova ljubav trajala je 42 godine, sve do njegove smrti. Božica je jednom prilikom otkrila da se nikada nisu posvađali.
U braku su dobili dvije kćeri, Sanju i Ana-Mari, a kasnije su postali i djed i baka četvero unučadi: Nike, Sare, Korine i Borne. Obitelj mu je bila iznad svega. Kad bi se vraćao s višemjesečnih turneja, uvijek bi dolazio dobre volje i svima donosio poklone. Učio je djecu skromnosti i da su svi ljudi jednako vrijedni. Početkom Domovinskog rata, Ivica Šerfezi pridružio se neprofitnoj humanitarnoj organizaciji "Croatian Music Aid", koja je održavala koncerte i prikupljala pomoć. Pjevao je u pjesmi "Moja domovina" i nastupio na istoimenom koncertu povodom međunarodnog priznanja Hrvatske u Lisinskom. Njegova ljubav prema Zagrebu bila je neizmjerna. "Strepim za svoj Zagreb, nije mi svejedno kako će se zvati Dinamo, je li grad u mraku, jesu li ulice čiste i tko je gradonačelnik," govorio je 1994. godine. Bio je veliki navijač Dinama i nije se slagao s promjenom imena kluba u Croatia, smatrajući da se time guši tradicija: "Nitko se ne bi trebao sramiti reći da je pogriješio i vratiti sveto ime." Zanimljivo je da je, unatoč ljubavi prema rodnom gradu, priznavao: "Najteže sam trenutke doživio baš u svom gradu. Odgovorni u zabavnoj muzici otvorili su mi vrata tek kad su vidjeli da sam postao 'zlatni dječak', tek kad su se počele redati moje zlatne ploče. Bio sam komercijalan."
U veljači 2004. godine Ivica Šerfezi saznao je da boluje od raka želuca. S liječenjem je počeo u ožujku, no opaku bolest vješto je skrivao od javnosti. Želio je da ga pamte samo po njegovoj glazbi. Planirao je ljetnu turneju na Jadranu te jesensku turneju po njemačkim gradovima s Ljupkom Dimitrovskom. Nažalost, bolest je bila jača.
Preminuo je nakon dva mjeseca, 29. svibnja 2004., na rođendan svoje supruge Božice. Posljednji koncert održao je samo osam dana prije smrti u Dubrovniku, nastupivši s njemačkom pjevačicom Dagmar Frederic. Njegov odlazak u 69. godini života bio je šok za mnoge. "Bio je tek u 69. godini, izgledao je kao mladić, a vijest o njegovoj smrti glasno je odjeknula. Zbog njegove popularnosti, mladolikosti i sportskog života sve nam je bilo još šokantnije," rekao je Siniša Škarica.
Ivica Šerfezi ostavio je iza sebe neizbrisiv trag. Njegove pjesme poput "Suze liju plave oči" ili "Ruže su crvene" i danas se pjevaju, a njegova filozofija da pjeva za obične ljude, "za onog mog susjeda mesara ili radnika iz treće smjene," ostaje svjedočanstvo njegove skromnosti i povezanosti s publikom. "Govore mi, s dozom podcjenjivanja, da pjevam srcedrapateljne stvari. To mi ne smeta, jer kompliment mi je da ono što radim ima bar neke veze sa srcem, a to znači s ljudima," govorio je iskreno.
Dvadeset godina nakon njegovog odlaska, Ivica Šerfezi i dalje živi kroz svoju glazbu i sjećanja onih koji su ga voljeli i cijenili. Njegova karijera, obilježena profesionalizmom, talentom i nevjerojatnom lakoćom osvajanja publike, ostaje inspiracija. Bio je više od pjevača; bio je simbol jednog vremena, sportaš, domoljub, obiteljski čovjek i, iznad svega, "Zlatni dečko" hrvatske estrade čiji će baršunasti glas zauvijek odzvanjati. Njegova ostavština nije samo u notama i stihovima, već i u toplini, ljudskosti i nepokolebljivoj pristojnosti koju je nesebično dijelio sa svijetom.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
