Stanković se svojim Harleyem uputio u planinsku avanturu

Sedam godina na motoru... Zadnje dvije posebno uživam. Vozim se po planinskim vrhovima Austrije i Italije i ni o čemu ne razmišljam. Vožnja motorom odmor je od svega. Sjednem na Harleya, ubacim u prvu, probleme ostavim u Zagrebu i čini se da je svijet idealno mjesto za život. Ove godine bio sam tako na dva planinska vrha, ljetos na Passo dello Stelvio u Italiji (2757 m), a prije deset dana u Austriji na Grossglockneru (2454 m).

Ljeto, nemirna noć, sredina osmog mjeseca, buđenje u šest sati, kavica s frendom pa put pod noge s našim mašinama koje nas nose dalje i dalje. Odredište su nam talijanske Alpe (točnije, cilj je popeti se na prijevoj Passo dello Stelvio, kultno sastajalište bajkera iz svih dijelova Europe), a da bismo onamo došli, treba proći pet stotina kilometara kroz Sloveniju, Austriju, sjevernu Italiju i nakon osam sati puta skrasiti se u Bolzanu, gradu od sto tisuća stanovnika, administrativnom središtu pokrajine Južni Tirol. Grad je to u kojemu žive većinom Austrijanci i koji je do 1919., tj. do aneksije Italije, bio u sastavu Austro-Ugarske. 

Savjeti dobronamjernih bajkera bili su da odsjednemo negdje drugdje jer je Bolzano navodno prljav i neprivlačan grad. Potpuno krivo! Grad je čist, arhitekturom zanimljiv, dovoljno velik da ne bude dosadan. Smještaj smo unaprijed rezervirali u samome mjestu, hotel s dvije zvjezdice, sobe pristojne i čiste, usluga na razini, noćenje s doručkom 59 eura.

Razočaran je najpoznatijom alpskom cestom u Europi

Nakon kišne noći prognoza obećava i nema druge nego u oblake. Danas se motociklima penjemo na 2757 metara visoku cestu, točnije, najvišu cestu u istočnim Alpama, sagrađenu još početkom 19. stoljeća koja je sa svojih 48 oštrih zavoja pravi izazov za sve vozače, a pogotovo one na dva kotača, motoriste i bicikliste. Do Stelvia od Bolzana nam treba nekih dva sata i nakon što sam se popeo na prijevoj, moram priznati da sam malkice razočaran. Naime, u usporedbi s nekim drugim alpskim cestama Passo dello Stelvio puno je lošija, uža, slabije održavana, s manje vidikovaca i manje sadržaja za razgledavanje, ali iz nekog razloga ovo je najpoznatija alpska cesta u Europi. 

Dobro, ova cesta se, za razliku od austrijskih, ne plaća, ali ostaje dojam da su je Talijani mogli i bolje iskoristiti. Bilo kako bilo, sljedeći dan puta popravio je dojam. Dolomiti. Izbjegavajući autoceste, vozili smo se nekim od najljepših alpskih krajolika s vertikalnim stijenama, strmim liticama i velikom gustoćom uskih, dubokih i dugih dolina. Put nas vodi preko St. Ulricha, Val Gardene, Passo di Sella, Passo Pordoi, Passo di Falzarego do Cortine d’Ampezzo. Divota!

Cesta dobra, krajolici za fototapete, ispijanje kave na dvije tisuće metara nadmorske visine i osjećaj slobode. Premda u biti lažan (da živim u planinama, vjerojatno bi mi brzo to sve dosadilo) i kratkotrajan (jer nema nam druge nego se ubrzo vratiti u zagrebačku svakodnevicu) to je i osjećaj zbog kojeg se odlazi na ovakve puteve.

Zašto baš motorima? Pa zato što pružaju dojam avanture i malog putničkog pothvata jer s automobilom je to sve sigurnije i predvidljivije. Nakon alpskih divota nastavljamo put za Austriju sve do Villacha, gdje noćimo, a sutradan na Villacher alpenstrasse, 16 km dugu planinsku cestu koju vrijedi proći. S 1700 metara visokog vrha Rosstratte vrijedi vidjeti najviše vrhove Italije, Slovenije i Austrije i čijim smo obilaskom započeli zadnji dan našeg puta. Individualna je procjena vrijedi li to zadovoljstvo devet eura koliko plaćaju motociklisti. Meni nije bilo žao. 

Nakon toga lokalnom cestom preko graničnog prijelaza Korensko sedlo ulazimo u Sloveniju, kroz Kranjsku goru penjemo se prema Vršiču, najvišem cestovnom prijevoju u Sloveniji, s kojeg se pruža prekrasan pogled na Triglav. Planina je to o kojoj smo toliko slušali u školi, a koju osobno nikada nisam vidio. Kava, spuštanje s planine, ulazak na autocestu... Zagreb je sve izvjesniji. Ono o čemu sam sanjao cijele godine sada je prošlost, ali tko zna, mislim si, možda do kraja godine još negdje pobjegnem. I prilika se ipak ukazala 28. listopada. Rijetki idu na Grossglockner na jedan dan, još rjeđi na ovako visok datum.

Vožnja vidikovcima koji redom vape za Nikonom ili Canonom

Ni ja nisam krenuo na Grossglockner nego u Istru, međutim, put me odveo u drugom smjeru. Ponedjeljak mi je obično neradni dan, pa sam ga s još tri motorista odlučio iskoristiti za možda zadnji motoizlet ove godine. U cijelom planu napravio sam jednu veliku grešku, a ta je da sam na put krenuo s nepoznatim ljudima. Dogovorili smo se na internetu i ne poznajući se dobro na prvom stajanju u Rijeci posvađali smo se tako da sam se odvojio, promijenio trasu puta i bogme se isplatilo. Umjesto u Istru, krenuo sam preko Ljubljane prema Austriji, a krajnji cilj je bila visoka alpska cesta koja vodi do Grossglocknera, najvišeg vrha Austrije na 3798 m.! 

Dobro, neću doći baš na sam Gross, ali hoću na 2500 metara nadmorske visine, gdje su oči već bolesne od boja, gdje očni živac već opasno trpi od blještavila i pogleda koji puca na sve strane. A da bi se motorom išlo na visoku alpsku cestu, treba se dobro odjenuti, platiti ulaznicu od 17 eura, natankati spremnik gorivom, uzeti slobodan dan i to je to. Pred tobom je 48 km prekrasne planinske ceste, svakih 500 metara vidikovci koji vape za Nikonom ili Canonom. U stvari, vožnja motorom je specifičan sport teško objašnjiv većem dijelu populacije. Ono što je objašnjivo stane u informaciju da je Hochalpenstrase sagrađena 1935. godine, da se gradila pet godina, da se nalazi u srcu Nacionalnog parka Visoke Ture, gdje na jednome mjestu možete osjetiti tri klimatska područja, vidjeti livade, šume, pašnjake, stijene, led itd. 

Potom, nakon 36 velikih zavoja i nebrojeno malih na kraju puta doći u podnožje Grossglocknera, parkirati svojeg Harleya, popeti se na drugi kat finoga restorana, naručiti kavu s mlijekom, nalaktiti se i, gledajući u vječni ledenjak, razmišljati (a o čemu drugome) nego o smislu života ili, ako baš hoćete, o umjetnim sisama Aleks Grdić jer sve to na kraju krajeva dođe na isto.

Ushit ostaje i dok se motori polako povlače u garaže

Što još nisam rekao? Pa to da sam tog 28. listopada oko podneva bio jedini motorist na Grossglockneru! U motorističkom raju (u ljetnoj sezoni tu zna biti i više tisuća motociklista) zateći se kao jedini motorist doista je poseban osjećaj. Razlog je visok datum i loše vrijeme, ali meni je opet nekako imponiralo što sam bio jedini tamo (dva dana nakon toga cesta je zbog snijega zatvorena i bit će tako sve do svibnja).

 Nisam još rekao da je na cilju puta temperatura bila 4 C, da je osjećaj pijenja kave u Heiligenblutu neprocjenjiv i da sam sve skupa u jednom danu prešao oko 800 kilometara bez vidljivih znakova umora. Unatoč tvrdnjama iskusnih motorista da se chopperom ne ide na duga putovanja, moja iskustva su suprotna i vjerujem da bi svojim Harley Street Bobom mogao dohvatiti i udaljenije destinacije.

Gotovo je, nema više, kraj godine. Motori se pomalo povlače u garaže. O novim putovanjima nekom drugom prilikom, s nekih drugih destinacija, nadam se s istim ushitom.