'Svi smo uvjereni da je Šaban svoju smrt nekako predosjetio'

U pet nastavaka donosimo vam priče o životu velikog estradnog umjetnika i omiljenog pjevača Šabana Šaulića. U karijeri je napravio sve što se moglo, ostavio iza sebe nebrojene klasike. Uz pjesme 'kralja narodne muzike' se plakalo i slavilo...
 

- Jednostavno ne mogu povjerovati. Ja sam bila u Beču na njegovom nastupu prije samo dva tjedna. Još uvijek je živ svaki dodir i svaka slika, i svaki njegov osmjeh, i svaka riječ... Ja sam sigurna da je on predosjetio svoju smrt. Ja to znam. Vidjela sam mu to tada u očima - priča Ela Sakić, Šabanova unuka, piše telegraf.rs

Ona je, zapravo, unuka Šabanove sestre Sarajke, a Šabana zove 'deda'. Šaban i pet godina starija Sarajka cijeli su život bili izuzetno bliski, a ona je oduvijek prema njemu bila zaštitnički nastrojena. Pomagala je u odgoju i brinula se i o Šabanovo troje djece, a potom i o njegovim unucima.

'Bio je čudan, zabrinula sam se'

- Sada znam da se taj Beč, u koji sam otišla jer sam imala školske praznike nije dogodio slučajno... Ne mogu da zaboravim kad je počeo nastup koliko je sa bine gledao samo u mene i mog brata, sa nekom tugom i sjetom u očima. Čudan je bio u toj mjeri, da sam se, sjećam se, u trenutku zabrinula. Prije nastupa smo se onako lijepo ispričali, i sjećam se kaže mi 'Mršo moja, mršo, tako me je zvao - a, jel ti stoji škola na mjestu? Kažem mu na mjestu je, kako mora. Kaže on - pa dobro, što da radiš. Ajde dođi ovamo da se slikamo ti i ja, neću ovdje pred masom, onda imam onaj moj glupi kez, umjetni.'  I tu sam se nasmijala. Uvijek me znao nasmijati i toliko smo se izgrlili, baš ono - kao da je zadnje. Sjećam se, rekao je "samo da što prije odem da vidim moje" - prisjetila se Ela posljednjeg razgovora sa Šabanom.

- Njegova kći Sanela se čula pet dana prije nesreće sa njim i vodili su jedan jako dugačak razgovor. I ona je sama rekla da je i njoj to bilo jako čudno. Kao da se gasio, iz nepoznatih razloga. Bio je nekako tužan, i kao da se tim razgovorom tada i od nje pozdravio. Bio je to oproštaj. Znao je... predosjetio je. Jednostavno - svi smo uvjereni u to  - priča Ela, drhtavim glasom, uspijevajući nekako zadržati suze, a sjećanja joj samo naviru...

Govorio je. 'Ne treba mi ništa, dobro sam'

- Taj moment me proganja, to kako se ponašao posljednje dva tjedna života. To nas sve proganja. Moja baba je bila za Božić kod njega, i kaže bolio ga je jako stomak, išao je svaki čas u wc. Samo je tako ležao i gledao u nju, i njoj je non stop samo ta slika u glavi. Samo je tako gledao u nju, i baba ga je pitala "je l' ti treba što god", on je rekao - "ne, ne treba mi ništa, ja sam dobro". I to je bilo posljednje što ona zna, kad su se vidjeli za Božić i za slavu - ispričala je Ela plačnim glasom.

I Šabanova polusestra Afa neutješna je. Ispričala je za 24 sata kako je on uvijek bio brižan prema svima

- Duša moja, on je najmlađe dijete našeg zajedničkog oca, kako je samo kada je prohodao trčao za njim. Bila sam curica kada se on rodio, a poslije i moja sestra Sarajka, moja Sara. Učila sam ga prvim koracima, prvim igrama, rastao je brzo, bio je napredno i veselo dijete. Vrlo brzo je imao svoje prijatelje s kojim se družio, počeo je igrati za lokalni nogometni klub Borac i uvijek je pjevušio, taj je dar dobio od svoje majke Ilduze, koju smo svi zvali Ilda, po njoj je moj brat dao ime jednoj od svoje dvije kćeri. Sarajka je svome jednom sinu dala ime po bratu i on se zove Šaban. Moj je brat puno radio, stalno je bio na putu, ali je uvijek za obitelj imao vremena, posebno u nekim posebnim svečanim trenutcima, kao što su obiteljska slavlja ili ženidbe i udaje. Bilo je pjesme do rane zore. Njegova majka i on su znali zapjevati i svi bi utihnuli, tek nakon nekog vremena smo im se u pjesmi pridružili, jer njihovu pjesmu nije valjalo kvariti.

Bio je brižan prema svima nama, volio je svoje roditelje, nas sestre, svoju djecu i unuka, svoje nećake, bratića Hasana Dudića i njegovu obitelj, volio je svoje susjede, kumove, kolege pjevače, sve ljude koji su uvijek bili oko njega, jer on jednostavno nije mogao bez svih nas. Moja Sara je kod njega desetak i više godina, pomagala mu je u podizanju njegove djece Sanele, Ilde i Mihajla, a u zadnje vrijeme i Luke, njegovog unuka. Oboljela sam i sama bih mu pomogla, ali bolesna sam i on to nije tražio od mene - prisjetila se Afa voljenog brata Šabana.