Svoj život podredio kazalištu, a tamo je čak upoznao i suprugu

Tata je u bolnicu Merkur došao zbog problema sa srcem. Onda je dobio upalu pluća i visoku temperaturu koju tri tjedna liječnici nisu mogli skinuti, kaže Boris Štefančić (43).

Njegov otac Vlado Štefančić napustio nas je u ponedjeljak u 87. godini. Obitelj je u šoku, puna nevjerice da redatelja više nema. Boris je s tatom imao skladan odnos i ponosi se što mu je bio otac, ali i prijatelj.

- Ni u bolnici nije mirovao. Nije osjećao bolove, a kako je cijeli život posvetio kazalištu i u bolničkoj je postelji, pod temperaturom, smišljao nove projekte i završavao koncert u povodu 70 godina njegove karijere - rekao nam je Štefančić mlađi.

Koncerti ovom velikanu hrvatskog mjuzikla bit će u kazalištu Komedija 6., 7., 8. i 9. studenog.

- Ne znam kako ćemo pjevati vesele pjesme, ali znam da bi Vlado baš to želio. Nadam se da će publika osjetiti naše emocije. Tugu što ga nema i ponos što nas je svemu naučio. Nastupit će svi kolege koje je stvorio - kaže Sandra Bagarić (43).

Štefančić je uvijek puno radio, no žestoki tempo ni u mladosti ga nije sputao u “ganjanju cura”.

– Sve su moje ljubavi bile kazališne. I suprugu Lojziku, koja je radila kao filmska maskerka, upoznao sam kad je počela dolaziti u kazalište - rekao je Štefančić, koji je “Gubec-beg” doveo u Lisinski, a potom i u Komediju. Karlo Metikoš, Ivica Krajač i Josipa Lisac otpjevali su sve uloge i poslali mu ih iz SSSR-a u kojemu su bili na turneji. HNK je to od njih naručio pa su djelo odmah stavili na repertoar i izvjesili na oglasnu ploču.

- Nastala je panika, ansambl je odbacio ‘Gubec-bega’ jer im se nije sviđalo što je u podjeli bila i Josipa Lisac. Pitali su i što je to rock-opera? Što će to u HNK? - prisjetio se Štefančić.

Prije “Gubec-bega”, u svijetu su postojale tek dvije rock opere, “Tommy” i “Jesus Christ Superstar”. Premijera Metikoševa, Krajačeva i Prohaskina “Gubec-bega” bila je u tad dvije godine staroj dvorani “Lisinski”.

Kazališna priča “oca hrvatskog mjuzikla” započela je kad je imao samo pet godina. U kazalište bi ujutro dolazio na probe, a navečer ga posjećivao s roditeljima. Sa sedam je godina, priznaje, neke dijelove “Glembayevih” znao napamet.

U obitelji samo djed Anton nije podržavao Vladinu strast prema teatru i čim je Štefančić počeo amaterski glumiti, djed je sinu i snahi poslao pismo: “Kako možete svom sinu, a mom unuku dopustiti da ode u cirkusante?”.

Nesporazumi s djedom bili su izglađeni kad je ovaj istinski uživao u Vladinoj glumi u predstavi “Zemlji smješka”. Vlado je nerijetko govorio kako su on, pet godina stariji brat Boris i dvije godine mlađa sestra Beba nevoljko odlazili djedu jer je on govorio da su njegovi unuci razmaženi pa ih je, da ih dovede u red, odijevao u seljačku robu. S bratom i sestrom bio je vrlo blizak i često se smijao tome kako mu je brat Boris dao ime.

Neću ga voljeti ako se ne zove Vlado

- Nazvao me po svom najboljem prijatelju Vlatku. Rekao je mami da me neće voljeti ako se neću tako zvati pa su roditelji ime Vlatko skratili u Vlado. Stariji brat je bio zadovoljan - govorio je.

Rođeni su u Vukovaru, no obitelj se brzo preselila u Zagreb u kojem je Vlado s lakoćom našao ekipu i radio manguparije.

U Zagrebačko gradsko kazalište Komedija ušao je 1950. kao glumac, a 19 godina poslije postao je i ravnatelj. I došao do kultne “Jalte” koju je tamo postavio.

– Već se na premijeri osjetilo oduševljenje publike. Znao sam da će predstava dugo živjeti, biti voljena, ali nitko nije mogao predvidjeti koliko. Imala je 537 izvedbi, pa dugu pauzu od 15-ak godina, a nova postava u prvoj ju je godini odigrala više od 100 puta – rekao je. Vladi Štefančiću dan nije bio dovoljan da napravi sve što želi.

Nije ostvario mjuzikl o Matošu

Ujutro bi od osam do devet na radiju snimao dječje priče. U 9.30 bio bi u Komediji, potpisivao račune i sve drugo, da bi se u 10.30 spustio u dvoranu na probe. U 13 sati se vraćao u upravu, radio do 14 sati, potom se otišao relaksirati uz tenis na Šalati. Navečer bi se vratio u kazalište ili igrao predstavu ili bio dežurni na predstavi. Iako je uvijek imao na repertoaru praizvedbu jednog hrvatskog mjuzikla i jednu operetu, godine 1978. ostavio se šefovanja Komedijom. Osjetio je da treba kuću prepustiti mladima.

- Vladin odlazak veliki je gubitak za hrvatski mjuzikl, teatar. Žao mi je da nije uspio realizirati mjuzikl o Matošu, što je silno želio. Pamtit ću ga kao simpatičnog i duhovitog kolegu s kojim sam uvijek bio na ‘vi’ i redatelja mojih mjuzikala - kaže Alfi Kabiljo (81), koji ističe da je Štefančić bio i vrsni zabavljač.

Zajedno su napravili “Jaltu”, “Kralj je gol”, “Dlakav život”, “Tko pjeva zlo ne misli”, a Štefančić je, osim “Jalte”, volio izdvojiti “Dunda Maroja”, “O’Kaj” i “Gubec-bega”. Isticao je kako su u Trstu pljeskom prekinuli predstavu i tražili da Josipa Lisac opet pjeva “Ave Mariju”.