Show

Komentari 11

Tata funka: Žudio je za životom, a ponašao se autodestruktivno

Tata funka: Žudio je za životom, a ponašao se autodestruktivno

Dino Dvornik se iz Londona, gdje je ‘raduckao’ i upijao glazbu po diskotekama, vratio još uvjereniji da je njegova vizija plesne glazbe, dakle funka, ono pravo

“It’s better to burn out than to fade away” Neil Young “Hey Hey, My My (Into The Black)”.

POGLEDAJTE VIDEO:

 

“...Iako Dina (a ne Dinu!) baš nikad nije zanimao opus Neila Younga i trubadura sklonijih tekstu nego ritmu, zacijelo bi upravo znameniti Youngovi stihovi, za kojima je, by the way, posegnuo i Cobain, bili najbolji epitaf hrvatskom kralju funka. Jer Dinova glazbena ostavština, sa svim njezinim usponima i sunovratima, ali i privatni i estradni život, koji su se trajno preplitali brišući sustavno granice između privatnog i javnog, ispovijedali su golemu energiju i, što je paradoksalno za autodestruktivno ponašanje, golemu žudnju za životom. Životu punim plućima tako drsko drugačijim od prosjeka i eruptivnoj glazbi u kojoj je, bez obzira na razmjere nadahnuća, u osnovi uvijek bio furiozni ritam i strast, doista ništa nije bolje pristajalo od youngovske poruke da je ‘bolje sagorjeti nego izblijediti’...”. Citat posuđen iz teksta koji sam objavio kao in memoriam nakon vijesti o Dinovoj smrti, uvjeren sam, i danas “drži vodu”.

Jer čak i kad mu nije išlo, kad je, umjesto u studiju i na sceni, energiju trošio istjerujući vlastite demone i krpajući život razderan ovisničkim krizama, Dino je ostajao svoj, izbjegavajući kompromise koji bi mu zauvijek uzeli ritam i gurnuli ga u humpa-cumpajuću estradnu maticu.

Možda je baš zato bio jedan od rijetkih koji su, bez opasnosti da ih proguta vrtlog, mogli uskakati i u sumnjive glazbene kolaboracije i na pozornice petparačkih festivala. Dina sam prvi put čuo početkom osamdesetih u tadašnjoj “fronti” na Gripama zapazivši – i u novinama pohvalivši – soul/rhythm & blues vokal tadašnjeg pjevača inače prilično dešperatnog benda Hidrant.

Kineski zid, bend koji su nazvali po uobičajenom kolokvijalnom imenu za spinutski “položeni neboder” arhitekta Frane Gotovca, u kojem su živjeli braća Dean i Dino, osnivaju 1983. Bila je to skupina šestero (mladih no solidnih) instrumentalista s frontmenom i pjevačem Dinom. Grupa, kojoj osebujnost osiguravaju i bejzbolske uniforme kluba Nada, u kojem su Dino i Dean trenirali, svira u splitskim klubovima te iste godine u studiju Nenada Vilovića snima album za Suzy. Eponimni prvijenac bio je, u vrijeme apsolutne dominacije novovalnih utjecaja, refleksija punka i hard rocka, anakronizam; projekt okrenut funku bendova Kool & The Gang i Earth Wind & Fire te utjecajima Jamesa Browna.

Album prepun klišeja i citata dao je nekoliko radiofoničnih brojeva, poput “Priđi malo bliže”, “Ja vidim sve” (koju je kasnije često izvodio Dino) ili “Zaboli me glava”, no nije ostvario značajniji uspjeh mada je “ušao” u splitske diskoteke. Toga se prisjeća i Hrepa: “...Tih su se dana već dogodili neki iskoraci na našoj splitskoj sceni, premda im ja osobno nisam prisustvovao. U to sam vrijeme počeo subotom navečer izlaziti (...) u novi disko klub cigaretnog imena Milde Sorte, koji se nalazio u sklopu hotela Split na Trsteniku, ne bih li u gomili mladih plesačica pronašao kakvu srodnu dušu. Jedan od glavnih hitova na podiju bila je pjesma ‘Ja vidim sve’, s prve i jedine ploče tada aktualne splitske grupe Kineski zid, pionira (...) funk zvuka u ovom dijelu Europe. (...) Doduše, neke sam članove benda poznavao iz nekih prijašnjih grupa – gitarista Ivu Jagnjića Jaru iz Spectruma, bubnjara Darka Stanojkovskog iz Divljeg palca i Hladne točke, klavijaturista Darka Aljinovića iz prvog razreda srednje škole, saksofonista Tea Čipčića i trubača Ivicu Lozića iz đira, no najveća nepoznanica su mi bili upravo ključni igrači benda (a istovremeno i ragbi kluba Nada), braća Dean (basist) i Dino (pjevač) Dvornik, misteriozni sinovi slavnog Borisa Dvornika...”.

Osam godina nakon objavljivanja prvijenca Kineskog zida, prema svom tinejdžerskom bendu bio je kritičan i sam Dino. U intervjuu iz 1991. ovako mi je sažeo svoje ocjene o Zidu:

“To ti je isto kao grupa Ruž danas u Beogradu. Ne može dečko od 18 godina napraviti da ga sluša cijela Juga, treba ti iskustva, moraš nešto naučiti... Ono što je stvarno bilo OK kod Kineskog zida je temperament. Južnjački ritam. A to je opet nešto što fali svim ovim funky grupama iz Zagreba i Beograda”.

Kineski zid se nakon nekoliko godina svirke zbog neuspjeha i razmirica oko daljnjeg djelovanja razilazi, Dean odlazi u Ameriku a Dino u London.

Dean je prije odlaska u Ameriku debitirao 1986. na Zagrebfestu skladbom “Ključ”, solidnom easy-listening laganicom s diskretnim jazzy aranžmanom. U SAD-u, gdje svira bas, ostaje do 1993., a nakon povratka ozbiljnije kreće sa samostalnom karijerom, najprije objavivši singl “Drži me čvrsto”, kao najavu prvijenca, a onda i album “Back To The Reality”. U recenziji albuma (u Slobodnoj Dalmaciji) tad sam zapisao: “Dean Dvornik je vrstan glazbenik (basist) i pristojno talentiran skladatelj, no mjesto frontmena (pjevača) mora prepustiti nekom drugome”. Danas mi se čini da sam bio malo prestrog, no u svoju obranu mogu kazati da je Deanov prvijenac bio objavljen taman kad i album “Samo reci ne”; projekt prigodnog Anti-drugs benda, odnosno različitih (splitskih) izvođača, u kojem je Dean vodio glavnu riječ. I kao autor glazbe veoma dobre “Samo reci ne” (za koju je tekst napisao Boris Hrepić Hrepa) te basist i sasvim solidan pjevač. Na albumu se, naravno, našla i Dinova “Afrika”, što je ljestvicu u ocjeni rada Dvornikovih postavilo veoma visoko. Mnogo više sreće Dean je imao na zadarskom festivalu 1995., na kojem je izveo svoju “Samo za nju” - veliki hit i najbolju skladbu u ukupnom opusu.

A Dino se iz Londona - gdje je “raduckao” i upijao glazbu po diskotekama - vratio još uvjereniji da je njegova vizija plesne glazbe, dakle funka - “ono pravo”. Zato 1988. debitira na Zagrebačkom festivalu skladbom “Tebi pripadam” i dobiva nagradu stručnog žirija za najbolju skladbu te kao novo glazbeno ime. Ohrabren, ponovno ulazi u studio kod Nenada Vilovića i uz pomoć starih prijatelja Lukyja i Gibe te tekstopisca Gorana Kralja - snima materijal koji će se 1989. naći na njegovom prvijencu “Ti si mi u mislima”. Album je na prvu kliknuo zahvaljujući i današnjemu megahitu “Zašto praviš slona od mene”.

Tekst za Dinovu pjesmu napisao je Gibonni. Suradnja metalca Gibe s funk-manijakom Dinom Dvornikom nije, doduše, 1989. rezultirala nekom novom žanrovskom vrstom ni hrvatskom inačicom funk-metala, a la Red Hot Chili Peppers, no zaslužna je za jedan od najvećih, ali i najboljih hitova s kraja osamdesetih. Gibo i danas rado priča o nastanku te neobične kolaboracije.

- Naletio sam na Dina slučajno, na kantunu kod kioska gdje sam kupovao cigarete... Javili smo se jedan drugome, progovorili par uobičajenih riječi kad je Dino, onako po svoju, bubnuo: ‘Ajmo ča kod mene napisat hit!’. Iz čistog zezanja otišli smo k njemu, smijali se kao idioti i ja sam na komadu karte napisao tekst koji je postao ‘Zašto praviš slona od mene’. Dino se oduševio njime i rekao da će ga staviti na album koji sprema. Bilo mi je to super, ali sam ga zamolio da me ne potpiše jer svi su me tada doživljavali kao zadrtog metalca kojemu zato nije mjesto na plesnom funk-albumu.

Dino ga je poslušao i na albumu je kao autor teksta potpisan Goran Kralj, tekstopisac gotovo svih brojeva na albumu. Album je, naravno, svima oglasio da funk za Dina nije bio ni tinejdžerska “infekcija” ni pomodna trendovska “fora” nego čista i nepatvorena strast.

Dinov novi album “Kreativni nered”, objavljen godinu kasnije, bio je za čistu peticu. Naslov albuma bio je sjajno pogođen, a do danas je ostao i najkraći opis ukupne Dinove karijere, dok su glavni brojevi, poput fascinantnog “Udri jače, manijače”, plod suradnje s Rambom Amadeusom, zacijelo u samom vrhu hrvatske pjesmarice devedesetih. Materijal su snimali u studijima “Lisinski” u Zagrebu i, naravno, kod Vilovića u Splitu. Kao tekstopisac ponovno se javlja Gibonni, ali i Rambo Amadeus te novinar i neslužbeni Dinov “savjetnik” Ozren Kanceljak. U studiju su gostovali i Neno Belan i Dragan Lukić Luky. Nakon objavljivanja albuma Dino je krenuo na uspješnu promotivnu turneju s članovima sastava Jet Set iz Zadra (pojačanog omiškim saksofonistom Mladenom Baučem, koji je Dinu postao nešto kao Clarence Clemons Springsteenu, te splitskim gitaristom Bojanom Beladovićem) odradivši prvi koncert u Domu sportova u Zagrebu.

Bio je to pravi uzlet jer Dino je početkom devedesetih doista zavladao u diskotekama države na rubu raspada, u Beogradu je - kako je sam tvrdio, “otišlo” 70 posto prodanih primjeraka albuma te zaključio kako ga politika “ne je*e” te da kani “nastupati svuda gdje je dobra organizacija”. Ipak, promo turneja “Kreativnog nereda” pri samom je kraju naprasno prekinuta zbog rata, koji je bitno utjecao i na Dinovu karijeru.

Zapravo, danas se sa sigurnošću može kazati da bi, da nije bilo rata, njegova karijera s uporištem na plesnom podiju baš svake diskoteke bivše države, krenula nezaustavljivom uzlaznom putanjom. No ako su krvave godine i drastično kresanje nekadašnjeg tržišta Dinu uskratili goleme naklade i rasprodane turneje, posve sigurno nisu utjecale na kreativnost, koja se tih godina rasplamsala i dala nam vječnu “Afriku”.

Najčitaniji članci