U srijedu je bila u Dubrovniku, bio je Sveti Vlaho. Sjela je s dvije prijateljice u automobil i otišla na procesiju. Nadoknadila je propušteno. Javila se sjajno raspoložena... U Dubrovniku su je neprestano zaustavljali, tražili fotografiju. Tereza Kesovija (82) ipak je “njihova”.

- Bilo je božanstveno, ganuta sam pažnjom tih ljudi. Vidjela sam i neke prijatelje koje dugo nisam - rekla nam je Tereza.

Pokretanje videa...

02:13

Video: 24sata/pixsell

Kako pjeva u sjajnoj pjesmi pokojnog prijatelja Đele Jusića “Dubrovačka zvona”, “Sveti Vlaho skalat će se s trona pa s oltara na Stradun u đir”. Tako je i Tereza, otišla u đir.

- Evo nas u Konavlima, obilazimo mjesta moje mladosti, bude se uspomene - otkrila nam je hrvatska pjevačka diva.

Kako nam je sama rekla u “prijenosu”, uspomene naviru. Bile su na putu prema samostanu sv. Vlaha u Pridvorju. U ratu je tamo bio uništen kip sv. Ante.

- To je moj svetac, tako se i moj otac zvao. Nakon rata išla sam u Bolzano u Južnom Tirolu, tamo je čovjek izrađivao drvene kipove i ja sam naručila novi za samostan sv. Vlaha. Postavili su i mjedenu pločicu tamo da sam ja to donirala. Malo je pocrnjelo s vremenom, pa ćemo malo počistiti to. Stvarno je krasno ovo vrijeme provedeno u Dubrovniku, to je dokaz koliko čovjek u samo jednom danu može dobroga napraviti ako to želi - rekla nam je Tereza.

Otkrila nam je i kako će uskoro u Zagrebu dobiti francusko odlikovanje za doprinos u odnosima u kulturi Hrvatske i Francuske. Za samu predaju Zlatne medalje pričekat će neka bolja vremena, odnosno bolju epidemiološku situaciju, pa da joj se uruči, kako to i priliči, dostojanstveno i pred auditorijem.

- Drago mi je, naravno da mi je drago. Ali ne hvalim se time kao da je ne znam što. Neki sam se dan ulovila kako samu sebe pitam: ‘Pa što ti to znači, kako se osjećaš?’. Odgovor je da se osjećam normalno, kao da sam puno učila za neki ispit i prošla sam ga s dobrom ocjenom - kaže Tereza i u dahu nastavlja:

- Nema razloga živjeti u oblacima. Uvijek mlađim kolegicama govorim, koje su zgodne i pristojne, da takve i ostanu. Da zadrže malo dijete u sebi. Kad kažem da mi je drago zbog nagrade, to je kao kad sam ovdje kao mala dobila od majke haljinu ili vestu, pa sam sva sretna ispitivala sve oko sebe je li lijepa. Ova nagrada mi je ista, dođe mi kao dječja radost. A to dijete u meni je i dalje malo šašavo, i dalje volim čuti dobar vic, družiti se s dragim ljudima i našaliti se.

No kako nam je ispričala, to dijete u njoj se i rasplače. Ponukao ju je na to baš posjet rodnom kraju. Sjetila se i onih vremena koja nisu lijepa.

- Kad smo došli u Cavtat, sjetila sam se kako sam spašena Božjom voljom. Bio je to moj jaki krik, rasplakala sam se kad sam se sjetila. Prolazili smo kraj uvale Tiha, bilo je to 1991. godine. Iz kuće sam uzela samo jednu torbu, što je uopće moglo i stati u nju. Na sebi sam imala bijelu jaknu, sinovu, možda me ona i spasila. Bila sam u konvoju s promatračima, u kombiju između dva tenka, a zlokobne topovske cijevi bile su posvuda, pješadija razularena. Zaustavili su nas, a prljavo strašilo uperilo je prst u mene. Tad je jedan Englez rekao da sam s njima i da me puste. Imala sam i velike naočale jer sam ranije bila na operaciji očiju i valjda me nije prepoznao. Nedugo potom spalili su i moj dom. Kad se sjetim takvih stvari, ono dijete u meni zaplače - opisala je.

Nedavno je naša diva bila i na području stradalom u potresima, u tišini je otišla na Banovinu, o tome ni danas ne želi pričati. Išla je pomoći ljudima, dati nadu, utjehu. Nije se tamo naslikavala, Tereza ih je posjetila bez pompe...

- Treba se nadati boljem, ulijevati ljudima kap po kap hrabrosti, onda će živnuti, osmisliti nešto dobro. Moramo dignuti glavu, iako nije lako u ovoj situaciji, zbog ovog virusa, a na tom području i strašnog potresa - kaže Tereza.

Ovi su joj dani, kad je posjetila rodni kraj, dobro došli. A tamo je sve i počelo. U svojoj je knjizi sve napisala, otkrila kakvo je bilo djetinjstvo. Majka joj je preminula nekoliko dana nakon što ju je rodila.

INTERVJU Tereza Kesovija: Dvije mame dale su mi puno suza i ljubavi

- Ta priča strašna je stigma koja je ostala na mom srcu. Nekoliko dana nakon što me rodila, moja je majka preminula. U Dubrovniku davne 1938. godine nije bilo efikasnih lijekova protiv sepse i trovanja, pa je moju obitelj zadesila tragedija. Zapravo, nikad poslije nisam saznala što se uistinu dogodilo s mojom majkom i koja je bolest uzrokovala njezinu smrt, sve je ostalo na pretpostavkama - ispričala je jednom prilikom.

Otac se opet oženio. Ima lijepe uspomene, otkrila je prije nekoliko godina.

- Otac se godinu nakon mamine smrti ponovno oženio. Nije se mogao sam brinuti o bratu i meni, morao je raditi da nas prehrani, a baka je bila prestara da se brine o nama. Našao je sreću u mladoj udovici, krasnoj ženi koju život nije mazio. Bila je deset godina starija od mog oca, svjedočila sam predivnom bračnom odnosu. Za cijelog života nisam ih čula da su jedno drugome dobacili ružnu riječ - rekla je Tereza, koja je pomajku smatrala majkom.

- Ta ljubav koju je svakodnevno poklanjala bratu i meni, jer svoje djece nije mogla imati, bila je daleko iznad očekivanog. Moj brat je bio njezino sunce, a ja sam znala ljubomorno pitati što sam ja, a ona bi mi odgovorila: ‘Ti si moj mjesec’. Nježno se brinula o nama. Kad je moj brat poginuo u prometnoj nesreći 1974. godine na zagorskoj magistrali, moja mama je jednostavno prestala željeti živjeti jer njezino sunce je otišlo, a bez sunca se ne može živjeti.

Kako je priznala, tragedija ju je odredila za cijeli život. No dodala je, dijete je čudesna biljka.

- Ono raste, niču novi listovi, ali nekako sve ostaje u korijenu. Kad taknete u taj korijen, onda sve izbije na vidjelo. Naravno da me to odredilo. I istinito je kad se kaže: ‘Ono što te ne uništi, učini te jačim’. To je netko pametno rekao - rekla je Tereza.

Odrasla je u Dubrovniku s ocem Antunom, maćehom Jelom i bratom Perom. Bili su siromašni, ali se pjevačica rado sjeća tog perioda. Kad je imala sedam godina, postala je članica zbora radiopostaje Dubrovnik te je na taj način zavoljela glazbu. Žarko je željela pohađati glazbenu školu, a uz to je pohađala i strukovnu školu, koju je napustila nakon mjesec dana jer je mrzila matematiku. Srednju glazbenu školu je završila, a svirala je flautu. Taj je instrument bio vrlo skup, pa je njezin otac prodao svinju da bi joj ga kupio. Kasnije je u Zagrebu upisala Glazbenu akademiju i diplomirala na odsjeku za flautu. U Ljubljani je 1958. pobijedila na natjecanju na kojem su sudjelovali mladi glazbenici iz cijele Jugoslavije.

Tad je satima vježbala na flauti i bila je uplašena jer je prvi put u životu napustila Dubrovnik. Prvi veći nastup imala je 1961. na zagrebačkom Varijeteu, a 1965. počela je nastupati i u Francuskoj, gdje je punila nekoliko puta i slavnu parišku Olympiju. Među najsretnije trenutke karijere stavlja čestitke Charlieja Chaplina za izvedbu skladbe “Ovo je moja pjesma” iz filma “Kontesa iz Hong Konga”. Tereza je nastupala i na Eurosongu, gdje je predstavljala Monako. Princeza Grace Kelly željela je tada da ih predstavlja upravo naša Tereza.

- To je ona, ona je pobjednica i gotovo, kazala je. Poslije sam je došla pozdraviti i onda mi je rekla: ‘Od danas sam ja vaš prijatelj, ako me ikad zatrebate, molim vas, javite mi se’ - ispričala je Kesovija.

Pjevačica iza sebe ima dva braka i razvoda. Prvi je s pjevačem Mirom Ungarom (83), kojeg smatra dobrim čovjekom, a drugi je s Ronaldom Lopatnyjem, za kojega kaže kako je osvetoljubiv. Tvrdi da je ona glumila muškarca u braku i da su njeni muževi bili zbrinuti. Sina Alana rodila je 1963. godine.

S unukom Milom u sjajnim je odnosima, kaže da je više doživljava kao prijateljicu. Ispričala je prije nekoliko godina i anegdotu...

- Na koncertu usred livade, na nasipu sa ‘svojom’ punk grupom otpjevala sam ‘My Way’ u njihovu aranžmanu. Bila sam sva u zihericama, imala sam irokezu i lajbek koji sam dobila od pravog pankera. Tako namaškarana hrabro sam otpjevala svoju dionicu u lagi koja uopće nije moja. Moja Mila bila je ondje s društvom i neki dečko ju je pitao: ‘Kaj to nije tvoja baka na stejdžu?’. Ona mu nije vjerovala, ali kad je došla k meni, pitala me zabezeknuto: ‘Baka, pa kaj tu radiš?’ To je bio šok za sve, ali pozitivan jer su joj rekli da ima super baku.

DANAS JE PREMIJERA Dokumentarni film o Kesoviji: 'Prepun je ljubavi i sjećanja...'

O Terezi je snimljen i dokumentarni film “To sam ja”.

- Moja baka Tere ‘roka’ kao Bruce Springsteen - rekla je tad.