Miljenko Jergović: Tri uloge Rade Šerbedžije

Godine 1970, kada Zvonimir Berković snima svoj drugi film, naslova "Povratak na mjesto nesreće", Ani Karić je dvadeset i devet, Šerbedžiji su dvadeset i četiri. Film će premijerno biti prikazan u zimska nedoba, februara 1971, i neće dosegnuti slavu Berkovićeva prvijenca "Rondo". Razlog tome nije nužno taj što je ovo slabiji film. Ono što publiku odbija jest što je "Povratak na mjesto nesreće" po mnogo čemu isti film. Njegova se radnja zbiva izvan stvarnosti u kakvoj je, prema vlastitome doživljaju, živjela većina građana. I što je još važnije, zbiva se izvan stvarnosti kakvu su stilizirali domaći književni i filmski pripovjedači toga doba. Crni talas na svojim je vrhuncima, sam Tito se gnjevi na predstavu po Mihailovićevom romanu "Kad su cvetale tikve", Slobodan Novak osvaja Ninovu nagradu za "Mirise, zlato i tamjan". Između snažne alegorije i verizma i neorealizma gradskih periferija nastaju najupečatljivije pripovijesti cjelokupne jugoslavenske epohe, a Berković snima Zagreb, tih, malen i miran, mjesečev srednjedalmatinski pejsaž, kroz koji je tek prošla magistrala, i mladog karizmatičnog Šerbedžiju, čijoj muškoj ljepoti neće biti premca u toj našoj odavno dovršenoj povijesti, za upravljačem savršeno dizajniranog i za film odabranog Mercedesovog kupea.