Volim mirne razlaze, ali na ulici okrenem glavu od dvije bivše

Vječni avanturist, spisatelj dosad je bio u 116 zemalja svijeta na svih sedam kontinenata, a uz to je napisao i sedam romana, dvije zbirke kratkih priča te 174 putopisa. Hrvoje Šalković (40) pisanje shvaća vrlo ozbiljno i ističe kako je iznimno ponosan na tu, kako kaže, luđačku disciplinu koju ima dok piše. Nedavno je završio i najnoviji krimi-roman “Valcer protiv Eintrachta”.

Café24: Predstavite nam ukratko vaš novi roman.

Riječ je o dvojici inspektora u lovu na serijskog ubojicu, tipična kriminalistička priča sa svim zakonitostima žanra. Radnja se događa u zimskom, hladnom Zagrebu, ali i vrućem Tajlandu. Iako je bazično riječ o mračnoj priči, ima tu puno ljubavi i topline između redova.

Kao mali stalno je bio u knjižnici i pročitao je tisuću knjiga

Café24: Jeste li se za lik serijskog ubojice služili domaćom crnom kronikom?

Nisam, jer takav opak lik još se nikada nije pojavio na domaćoj kriminalističkoj sceni. Zaista je specifičan, i vrlo suvremen u svojim metodama. Ali neću skrivati da sam koristio znanje jednog mojeg prijatelja, umirovljenog policijskog inspektora. Satima smo razgovarali o mojem romanu, analizirali i trudili se da sve bude autentično, od terminologije, do dijaloga između operativaca.

Café24: Kada ste se zainteresirali za pisanje i kako?

Najvažnije je napraviti dobru bazu i pročitati tisuću knjiga. Nije to neki problem, ako kao klinac vječno visiš u knjižnicama. Počeo sam krajem ‘90-ih kada sam studirao u Londonu. Ležao sam na krevetu podstanarske sobe, dohvatio papir i olovku i napisao prvu kratku priču. Odmah sam je bacio u smeće. Pa sam napisao još dvadeset komada, i sve ih pobacao. Onda sam prestao bacati, vratio se u Zagreb i objavio prvu zbirku priča.

"Kad pišem za mene ne postoji ništa. Nikakve kave i prijatelji"

Café24: Imate li kakve navike dok pišete i kako zapravo pišete?

Pisanje je posao, ono što se narodski kaže - teška šljaka. U tom periodu ustajem oko šest ujutro, doručkujem, popijem kavu, gasim radio, stišavam telefon i krećem s poslom. Radim bez prestanka do ponoći, uz malu pauzu za ručak, ne dulju od pola sata. I tako tjednima, nekada i mjesecima.

Café24: Kad pišete, kako se nosite s emocijama vaših likova? Ima li trenutaka kad stanete, kad ne možete više?

Svi ti likovi, sa svojim karakterima i emocijama mjesecima stanuju u tvojoj glavi. Nekada ih toliko jako osjećaš da se prepadneš. Kao i svaki put, kad sam pisao zadnju stranicu i time se opraštao od ljudi koji su živjeli u meni i koje sam zavolio, rasplakao sam se kao malo dijete.

Café24: Vaša velika strast osim pisanja su i putovanja. Sjećate li se svog prvog?

Sjećam se, kako bih to zaboravio. Bilo je to 1989. kad me starija sestra uzela sa sobom i svojom ekipom. Išli smo autobusom do Amsterdama, spavali u hostelu... Tada sam se navukao na putovanja.

Umorio se od putopisa i sada putuje samo zbog zadovoljstva

Café24: Koja zemlja vas je najviše fascinirala, ako je uopće možete izdvojiti? 

Teško je izdvojiti, sve su zemlje posebne na svoj način. Antarktika nije zemlja nego teritorij i skroz me šokirala, mislio sam da će biti dosadna, a bila je prelijepa i uzbudljiva. Nisam baš tip koji vjeruje u stereotipe, odem u zemlju, pustim je da mi sama ispriča priču pa tek onda slažem dojmove. Jordan je bio prelijep, otišao sam tamo autom iz Zagreba pa prokrstario njime. Iran me fascinirao, nedavno smo ga prijatelj i ja čitavog ‘prejahali’ autobusima.

Café24: Gdje ste posljednje bili, ali i koja je sljedeća destinacija?

Prije nekoliko mjeseci sam bio na Mauricijusu i bilo je prekrasno. Ja sam se umirovio u tom putničkom smislu. Prošle sam godine napisao posljednji putopis i više se ne bavim otkrivanjem novih zemalja niti se više time bavim u javnom smislu. Ima puno novih, nabrijanih klinaca, neka oni sada furaju tu priču, ja sam izašao iz nje. Bit će još putovanja u mom životu, nadam se, ali od sada samo posjećujem prijatelje u zemljama u kojima sam već bio i u kojima mi je bilo lijepo. Na jesen ću sa sestrom kod prijatelja na Dominikanu. Ali nakon dugih 15 godina to više nije posao nego samo privatno zadovoljstvo. Možda stavim koju fotku na društvene mreže i to je sve.

Café24: Jednom ste rekli da vam se čini da ste čitav svoj život, sve te godine putovali samo da si dokažete da nema boljeg mjesta na planeti od New Yorka. Što vas vezano uz njega najviše fascinira? Koliko ste puta bili ondje?

Ondje sam bio devet puta. I da, to je najbolje mjesto na svijetu što se tiče urbanih sredina. Naravno, da je dobar i Galapagos, i da je dobar Uskršnji otok, dobra je i Patagonija i Aljaska, ali što se tiče velikih gradova, New York je New York. Tu su galerije, knjižare, restorani koji pokrivaju sve regije svijeta, klubovi, parkovi, ali više od svega tu je najjača karizma. U tom gradu hodaš ulicom i u svakom trenutku u želucu imaš osjećaj da će ti se dogoditi čudo.

“Spavao sam po parkovima i podovima željezničkih kolodvora”

Café24: U svom tom lutanju svijetom jeste li se ikad našli u životnoj opasnosti?

Jesam, više puta, ali ne volim pričati o tome jer to baca loše svjetlo na čitava putovanja kao disciplinu. Eto, reći ću samo da mi se na Haitiju rana na nozi toliko zatrovala da mi je stopalo bilo crno. Pričamo o Haitiju nakon potresa, zemlji gladi i užasa u kojoj je u tom trenu vladala epidemija kolere. Nije mi baš bilo svejedno.

Café24: Gdje je bio najgori hostel u kojem ste ikad bili?

Klupe u parkovima, podovi željezničkih kolodvora, bilo je svega. U jednom hostelu u Hong Kongu sam usred noći upalio svjetlo, pridigao se iz kreveta i stavio nogu na crni pod. U sekundi je pod pobijelio, nakon što se tisuću buba i žohara razbježalo na sve strane.

Café24: Koja je najegzotičnija ili najodvratnija stvar koju ste probali jesti?

Kitovo meso na Islandu, ljamu u Peruu, jegulje u Vijetnamu, skakavce u Tajlandu, zebru u Južnoj Africi, aligatora na Floridi, ali sve je bilo ukusno i fino.

Café24: Je li vam se ikad dogodilo da ste se probudili te se na prvu niste mogli sjetiti u kojoj se zemlji nalazite?

Da, puno puta. Sjećam se da mi je jednog jutra zvonio Skype na laptopu, zvali su me starci da vide jesam li živ. Pita me mama gdje sam, a ja se dobrih dvadeset sekundi nisam mogao sjetiti gdje sam, a bio sam u Manausu.

“Mogu se zamisliti da imam djecu, ali u braku jako teško”

Café24: Svih ovih godina sigurno ste imali i neke romanse na putovanjima?

Bilo je i toga. Ali pametan čovjek nikada javno ne priča za koga glasa, koliko zarađuje i s kime ljubuje.

Café24: Kako su tvoje djevojke gledale na tvoja česta izbivanja iz Hrvatske?

Sve su to bivše djevojke, pa eto kako su na to gledale.

Café24: Pijete li kavu s njima?

Samo s jednom. S nekima se samo lijepo pozdravim, ako se sretnemo, a od dvije okrenem glavu na ulici.

Café24: Možete li se uopće zamisliti u braku s djecom?

Mogu se zamisliti s djecom, imam 14-godišnjeg nećaka kojeg obožavam. Volim reći da on nije moj sin, ali je moje dijete. Vidim se s djecom, ali u brak, ne znam... Teško.

Café24: Što vas kod žena odmah na prvu odbije?

To je sigurno plitkoća i ispraznost.

Biblioteka Balkan Noir sve ostavlja bez daha

Hrvatska kriminalistička književnost vraća se na velika vrata zahvaljujući najboljim domaćim piscima poput Hrvoja Šalkovića, Gorana Tribusona, Merite Arslani, ali i književnicima iz regije poput Emira Imamovića Pirkea koji su za novu biblioteku Balkan Noir pripremili trilere koji ostavljaju bez daha. Biblioteku su pokrenula 24sata s najjačim hrvatskim izdavačima: Nakladom Ljevak, Algoritmom, Mozaik knjigom, VBZ-om i Frakturom. Romani će stajati samo 39,90 kuna. Moći će se kupiti na svim kioscima i na mondo.hr. A za najbolji roman godine predviđena je nagrada od 100.000 kuna. Planira se i suradnja s novim i dosad nepoznatim piscima čiji rad bude zadovoljio kriterije.

Roman 'Valcer protiv Eintrachta' Hrvoja Šalkovića možete kupiti na kioscima i na mondo.hr za 39,90 kn.