'Zbog prezimena nisam bila čuvana, izlazila sam u Kulušić'

S nestrpljenjem se očekuje premijera “Indijanske priče” u GK Žar ptica redateljice Saše Broz (49). Da spektakl bude tim veći, pobrinula se i fotografkinja Mare Milin, čiji će se glumački portreti u likovima Indijanaca moći razgledati u foajeu kazališta.

- Ideju je inicirao ravnatelj Drago Utješanović pa je u četverogodišnji programski plan uvrstio taj naslov. Do sada se tom gotovo izgubljenom civilizacijom, koja je iza sebe ostavila iznimno bogato naslijeđe, u teatru kod nas nitko nije bavio - kaže Saša Broz.

Dodaje da je svima koji su radili na predstavi bila iznimna čast i provokativno uprizoriti takvu priču. Sve u kazalištu Žar ptica je disalo za ovu predstavu. Ipak, najveći dio ponio je sjajan glumački ansambl. Osim kostima Marite Ćopo koje se moglo vidjeti na fotografijama Mare Milin golem doprinos predstavi dala je i fantastična glazba mog suradnika i prijatelja Borne Šercara, na koju je glumce majstorski uplesala koreografkinja Blaženka Kovač - Carić. Scenu potpisuju Ana Martina Bakić i Ivana Knez a svjetlo Vilim Sever.

- Predstava je nastala prema zbirci narodnih ‘Indijanskih bajki’, a autorica teksta Zinka Kiseljak i ja odabrale smo četiri nama scenski najzanimljivijih i prema njima je nastao autentičan tekst. Pred publiku izlazimo s dinamičnom ali poetičnom predstavom vizualno simbolične estetike i glazbom koja maestralno dočarava ritualni svijet te daleke civilizacije - kaže redateljica.

Indijanci su, dodaje, bili napredna civilizacija te njihova svijest i poštovanje prema Zemlji prelaze okvire današnjeg odnosa čovjeka prema prirodi. Imali su i snažnu potrebu ritualnog odavanja počasti svemu što čini život. Godišnjim dobima, vjetrovima, životinjama, pa i ljudskim vrlinama. Važan im je bio i odgoj djece. Danas kada, umjesto čovjeka, primat polako preuzima tehnologija, a površan način života, brz i konzumeristički, lišen je osnovnih duhovnih okvira, naslijeđe Indijanaca čini se, kaže, daleko je proročanski.

- Indijanci su bili svjesni da sve što je na Zemlji ljudi, biljke i životinje ovise jedini o drugima te da se urušavanjem prirodnog sklada i lanca ruši čitav sistem. Dakako da i danas ima slučajeva kada se ljudi udružuju, toliko ljudskosti nam je ostalo. Od prikupljanja sredstava za liječenje potrebitima do očuvanja naše obale od privatizacije... - kaže redateljica, koja predstavom odaje počast ljudima koji danas žive u rezervatima boreći se da se ne zatre zadnji trag i istina o bogatom naslijeđu koje su ostavili .

“Indijanska priča” se, ističe, ne bavi kaubojima i Indijancima nego na djeci prihvatljiv način pokazuje bogatstvo indijanske kulture, odnos prema prirodi, potrebu za duhovnim izričajem, ekološkom osviještenosti, a sve to kroz predivne atraktivne i poetične priče.
- Nikad se ne smije zaboraviti na genocid nad Indijancima koji je, znamo, bio jedan od najvećih u povijesti - priča Broz.

Znanja o čovjeku i svijetu, običaji i mudrosti brojnih generacija Indijanaca prenosile su se isključivo usmenom predajom. I Saši Broz su jako važni razgovori s prijateljima i starijima. A onda je, šali se, došao mobitel, pa društvene mreže... Žao joj je što mladi danas komuniciraju emotikonima i GIF-ovima.

- Razgovara se vrlo malo. Ako se tehnologija nastavi razvijati ovom brzinom, mislim da ću jednog dana unucima pričati priče o tome kako je nekad davno razgovor bio osnova komunikacije - govori redateljica.

Kao djevojčica je bila ovisna o bajkama, a balet je bio važan dio te priče. U Zagrebu je završila osnovnu i srednju školu, a istodobno je pohađala Školu za klasični balet i ritmiku. Baletno školovanje nastavila je u Rusiji na prestižnome Moskovskom akademskom koreografskom učilištu.

- Bila sam jako društvena i zaigrana, balet mi je donio dozu koncentracije i discipline - kaže Saša.

Nakon završetka poslijediplomskog studija u Moskvi i ozbiljne povrede stopala morala je prekinuti karijeru i vratiti se u Hrvatsku. Prekid baletne karijere bio je njezin prvi ozbiljan problem s kojim se suočila. Mnogo toga se, priča, tad srušilo, ali otvorilo je mjesta novom umjetničkom izazovu. U Zagrebu je upisala smjer kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kad je shvatila da zauvijek mora odustati od baletne karijere, nije se povjerila - nikome.

- Dugo sam skrivala od obitelji da ću morati odustati od baleta. Sve sam prolazila sama sa sobom i sada mislim da je tako bilo i najbolje. Cijelo djetinjstvo bila sam usmjerena samo na jedan cilj, a to je da budem primabalerina. Ozljeda je došla kao šok i trebalo je vremena da preispitam svoje želje, što i kako dalje. Sve što volim u teatru nekako je objedinjeno upravo u onome čime se danas bavim. Sretna sam - priča Saša.

Višegodišnja je suradnica HRT-a kao redateljica sinkronizacije animiranih filmova i redateljica na posebnim projektima. Četiri puta je režirala dodjelu Nagrade hrvatskoga glumišta. Režirala je i otvorenje 50. festivala igranog filma u Puli. U pulskom INK-u dvije je sezone bila ravnateljica, a dokazala se i kao ravnateljica opere HNK I. pl. Zajca u Rijeci. Glumci jako vole s njom raditi jer kažu da je iznimno profesionalna i zna što hoće. Hvale je kao ugodnu suradnicu, redateljicu koja nikad ne povisuje glas.

Plemenskog mudraca Iagooa u predstavi igra Sašin bivši suprug Ranko Zidarić (53). Malo je parova koji su ostali u tako korektnim odnosima, da surađuju u raznim poslovnim projektima.

- Ne postoji recept, to ovisi o osobi, a možda i o okolnostima i razlozima rastave. O Ranku sve najbolje kao ocu, osobi i izuzetnom glumcu - kaže Saša. Njihova kći Sara danas je ugledna mlada slikarica. Saši nije na pamet palo reći kćeri: “Ne idi na Akademiju, to nije siguran kruh!”. Redateljica se pita što je uopće danas siguran kruh.

- Sara je imala sreću da smo svi u obitelji podržavali razvijanje njezine ljubavi i talenta prema slikarstvu. Mislim da je puno konstruktivnije i bolje pomoći joj da se što lakše etablira i osamostali u svijetu umjetnosti nego da razmišlja o ‘sigurnom kruhu’. Sara je vrlo svestrana umjetnica, zanima je i scenografija, a za ‘Indijansku priču’ napravila je svoj prvi kazališni plakat - ponosno će Saša. Njihov odnos majka - kći odavno je prerastao u odnos dviju prijateljica. Njih dvije su, priča, sve prošle zajedno.

- Sve moje prijateljice i prijatelji doživljavaju Saru kao prijateljicu, ona je svugdje omiljena u društvu. Ima suptilnu karizmu i dobrotu koja se rijetko susreće. Saru sam pustila da bude svoja i, eto, isplatilo se. Njoj su sve one krasne ljudske osobine rođenjem bile upisane i ja sam od kćeri mogla puno toga naučiti. To je neprocjenjiva sreća i bogatstvo - kaže Saša.

Njezina objava na društvenim mrežama “da bi djed sam skinuo ploču da vidi ovakvu Rvacku” naišla je na bezbroj pozitivnih komentara. O ljudima koji se srame slavne prošlosti i njezina djeda Josipa Broza Tita, Saša, kaže, uopće ne razmišlja.
No prezime Broz danas nosi ponosnije nego ikad. Zbog prezimena nije bila zakinuta za mladenačke ludosti niti se na nju “posebno pazilo”.

- Izlazila sam kao i svi drugi. Kava ispred Zvečke, a navečer Kavkaz, Saloon, Kulušić ili Jabuka - prisjeća se.

Djeda pamti kao zabavnoga, duhovitog i brižnog. Roditelji joj nisu bili presretni jer se htjela profesionalno baviti baletom. Podržali su je upravo zahvaljujući djedu.

- Kad mi nešto nije bilo po volji, znala sam mu se povjeravati. Kad sam već krenula u školu, najčešće smo razgovarali o knjigama koje sam čitala. Naravno, bilo je i dovoljno vremena za igru kad bismo bili sami - rekla je Saša.