Zbog rata je pobjegao u Kanadu pa ga prepoznali u svijetu filma

Robert Knežević (52) iz Slavonskog Broda bio je jako mlad, imao je svega 21 godinu kada je zajedno sa svojom obitelji u vihoru rata koji je bjesnio na prostorima biše zajedničke države, Jugoslavije, morao preko mora u daleku Kanadu. Nikada nije sanjao o toj zemlji, vidio ju je jedino u filmovima, volio je svoj poziv konobara, uživao je u svom poslu i druženju s ljudima. Još manje je mogao vjerovati da će jednog dana raditi u filmskoj industriji. 

- Majka, moja dva brata i ja smo prvo došli u Montreal, gdje smo bili neko vrijeme, ali smo se onda zbog hladnoće odlučili preseliti sa istoka na zapad Kanade, u Vancouver. Blaga klima i ljepota koju smo zatekli odmah nas je uzela, znali smo da će tu biti naš novi dom. Nisam bio najbolji s engleskim jezikom, pa sam zahvaljujući dobrim ljudima iz moga kraja gdje sam živio prije rata, Bosanskog Broda, a to je obitelj Katinić koja je u Kanadi radila s drvetom počeo sam to raditi. Na kraju sam se usavršio i počeo sam graditi kuće od drveta, koje su bile jako lijepe. Sasvim slučajno, jedna od kuća koju sam izgradio zapela je za oko jednoj filmskoj ekipi koja je trebala snimati film. Pitali su tko je radio kuću i upoznali smo se. Bili su oduševljeni i jedan od vodećih ljudi ekipe pitao me je da li bi ponekada za njih odradio nešto takvo za potrebe filma. Pristao sam i malo pomalo ušao sam u svijet filma. Kako je vrijeme odmicalo, postao sam vodeći u izradi scenografije, a bilo nas je na desetine. Gradili smo cijele gradove, bolje rečeno pročelja, jer iza nije bilo ništa. Kada bi se snimio film sve bi to izgledalo kao pravi grad iz doba Westerna, sa salonima i drugim pratećim objektima. Jedan od najzahtjevnijih projekata bila je izgradnja aviona Boeing u prirodnoj veličini. Za potrebe filma morao sam uraditi svu unutrašnjost kao u pravom avionu - priča Robert.

Filmska industrija je u to vrijeme, a i danas snimala na desetine filmova upravo na području Vancouver kojeg još zovu i sjeverni Hollywood, uglavnom zbog povoljne klime, blagih zima, tako da se moglo snimati tijekom cijele godine.

I onda je došao film Willard američki horor iz 2003. godine, čiji je scenarist i redatelj Glen Morgan, a u glavnim ulogama su Crispin Glover , R. Lee Ermey i Laura Elena Harring. Producenti ga nisu naplatili kao remake, već su ga odlučili predstaviti kao preradu tema iz originala snimljenog 1971. godine, s jačim fokusom na neizvjesnost.

Willard Stiles (Crispin Glover ) društveni je nesretnik koji se brine za svoju bolesnu i krhku, ali verbalno nasilnu majku Henriettu ( Jackie Burroughs ) u zapuštenoj staroj vili koja je također dom kolonije štakora. Willard se pred svojim suradnicima neprestano ponižava od strane svog okrutnog šefa Franka Martina ( R. Lee Ermey ), opakog čovjeka koji je preuzeo kontrolu nad tvrtkom od Willardovog oca nakon njegove smrti samoubojstvom i čiji je profesionalni interes za Willarda proteže se na osobni financijski. Suradnica, Cathryn ( Laura Elena Harring), suosjeća s neobičnim Willardom. Cathryn postaje Willardova prijateljica i ljubavni interes.

Willard brzo postane opsjednut svojim prijateljstvom s bijelim štakorom kojeg imenuje Sokrat. Willard tada počinje trenirati i sprijateljiti se s ostalim štakorima, uključujući i vrlo velikog, kojeg imenuje Ben. Ben počinje zauzimati poziciju "vodstva" među ostalim štakorima, dok Sokrat ostaje Willardov miljenik. Nakon što dovoljno utreniran štakore, Willard ih odvodi do Martinove kuće, gdje im naređuje da pojedu gume na Martinovom Mercedes-Benzu.

- Možete misliti u jednom trenutku na setu smo imali 2000 gladnih štakora, trebalo se nositi s njima. Moj kolega, inače Talijan, i ja ostali smo dovršiti neke poslove oko pripreme Mercedesa. Izradili smo original kotače koji su bili izrađeni od mješavine kreme od lješnjaka i kakaa s još nekim supstancijama koje su to sve povezivale da izgleda kao prave gume na kotačima. Bilo je vrijeme pauze ostali članovi naše ekipe otišli su na pauzu. Talijan je bio pod Mercedesom i slučajno je nogom pritisnuo jedan ventil koji je otpustio dizalicu kojoj je inače bio zadatak da naglo spusti na pod auto kada štakori pojedu kotače. Počeo je zapomagati, automobil ga je prignječio. Zvao sam u pomoć, ali mome prijatelju je bilo sve gore, znao sam da bi mogao tragično završiti. Uzeo sam za zadnji kraj Mercedesa i počeo ga dizati. Ne znam kako sam došao do snage, samo znam kada su dotrčali drugi da nam pomognu da sam Mercedes odvojio od tla i oni su moga kolegu izvukli vani. Mercedesa sam ispustio iz ruku i pao na tlo. Probudio sam se u bolnici, gdje su mi liječnici rekli da su mi iskočila četiri diska u kičmi. Čudili su se kako mi nisu presjekli kičmenu moždinu, što bi me svakako ubilo. Ostao sam invalid, ali pokretan. S time je moja filmska karijera okončana, ali zahvalan sam Bogu da nisam ostao prikovan za invalidska kolica ili postelju - kaže Robert Knežević, pun dojmova iz vremena kada je radio za filmsku industriju. Unatoč tome, što je bio u prilici da se druži s brojnim glumicama i glumcima da sudjeluje u opremanju scene u oko 200 filmova priznao je da još uvijek voli svoj konobarski posao kao i dva Broda na Savi.