Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
90 komentara

Ženama su oduzeli pravo glasa, jedina uloga im je da su rodilje

Distopijska serija ‘Sluškinjina priča’ na trenutke je mučna za gledanje, ponajviše zbog bezbrojnih dodirnih točaka sa stvarnim svijetom oko nas

Foto: Promo
90 komentara

OCJENA: 4,5/5

Sluškinja koja vam priča je Offred, nekad se zvala June, i ona u stvari nije sluškinja - ona je hodajuća maternica.

Jer u Republici Gilead, ustvari većem dijelu nekadašnjeg SAD-a kojim je zavladala ekstremna vjerska sekta ili partija, žene su supruge, Marte (kuharice i sluškinje), Tetke (čuvarice poretka i one koje obučavaju sluškinje), te sluškinje (Handmaids), one koje rađaju djecu zapovjednicima, odnosno njihovim uglavnom neplodnim suprugama. Drugih uloga za žene u tom svijetu nema.

Ova distopijska serija nastala prema romanu Margaret Atwood duboko je uznemirujuća i na trenutke mučna za gledanje, ponajviše zbog bezbrojnih dodirnih točaka sa stvarnim svijetom oko nas. U flashbackovima u kojima se objašnjava, uvijek na kapaljku, što je bilo ranije (sad) i kako je taj stravični novi poredak nastao, čini nam se kako nas samo trenutak, mali postotak na izborima, jedna mala stepenica dijeli od takvog društva. Istog, sličnog ili nekog goreg od opisanog u “Sluškinjinoj priči”. I upravo to čini seriju toliko stravičnom, napetom, podjednako odbojnom i neodoljivom za gledanje te napeto iščekivanje novog nastavka.

Atmosphere, SXSW Festival, Austin, USA - 13 Mar 2017 | Autor: REX/Shutterstock Foto: REX/Shutterstock Nakon ekološke katastrofe većina žena ostalo je neplodno. Zato okrutnim moćnicima sluškinje rađaju djecu koja su začeta brutalnim silovanjem

Kad je Trump došao na vlast, otvorivši vrata besmislicama, verbalnom nasilju, ponižavanju i neviđenoj količini primitivizma, nazadnosti i netolerancije, u Americi je jedna od najprodavanijih i najčitanijih knjiga postala Orwellova “1984”. Iako ključna knjiga (uz “Životinjsku farmu”) za rastakanje svakog totalitarnog sustava, ona nikad nije doživjela pravu, dobru ekranizaciju. Jednostavno, Orwellova “1984” jest preproročka, preistinita i preduboka da bi mogla biti dovoljno dobro prenesena na ekran. Kao što vjerojatno nikad neće biti na ekran dobro prenesen ni Huxleyjev “Vrli novi svijet” (opet s druge strane mislio sam da nitko neće moći snimiti kako spada “Gospodara prstenova”, pa je Peteru Jacksonu to uspjelo, tako da i za Orwella i Huxleyja ima nade).

Zato je distopija Margaret Atwood bila prava stvar za početak Trumpove ere. Društvo u kojem su žene tek supruge, sluškinje ili surogat majke, s Trumpovim narcističkim i ženomrzačkim ispadima nekako je postalo opipljivo i stvarno. Zato je serija već u najavi postala veliki hit. I opravdala je očekivanja. Već od prve epizode, dok se gledatelj još nije ni snašao, odlična Elisabeth Moss, Offred, odjevena u crvenu pelerinu i bijelu kapicu uvodi nas u svijet Republike Gilead, nastale nakon ekološke katastrofe zbog koje su žene uglavnom postale neplodne, a serija terorističkih napada omogućila je nedefiniranoj vjerskoj sekti da preuzme vlast u većem dijelu SAD-a i uspostavi teokraciju.

Foto: Marko Ercegović Žene su izgubile pravo glasa i pravo na rad, a ako su neposlušne čekaju ih strašne kazne

Elizabeth Moss dodijeljena je obitelji Komandanta (Joseph Fiennes, poznatiji iz filma “Zaljubljeni Shakespeare”) da mu rodi dijete jer njegova supruga to ne može. Sam čin začeća nazvan je ceremonija, preuzet je iz Knjige Postanka, točnije od tuda je preuzeto opravdanje za čin, gdje Rahela svojemu mužu Jakovu nudi sluškinju da je oplodi na njezinim koljenima jer ona ne može imati djece.

Isti čin događa se i ovdje, vrlo je mučan i prilično eksplicitno prikazan (ustvari, riječ je o legaliziranom silovanju). Gotovo me strah otkrivati detalje priče da vam ne pokvarim gledanje i otkrijem radnju. No kako se to otkriva već u prvoj epizodi, Offred je nekad bila June, imala je muža i dijete, bila je urednica u izdavačkoj kući (s tugom se prisjeća knjige o sokolarstvu u 12 tomova što joj je bilo smrtno dosadno i glupo za uređivati, a sad se čini vrhuncem intelektualne zabave), dijete joj je oduzeto, a muž ubijen u pokušaju bijega u Kanadu.

Serijama flashbackova objašnjava se kako je do svega toga došlo, obuka kroz koju su sluškinje prolazile, nasilje i pranje mozga kojima su bile podvrgnute. A daju se naznake i postojanja pokreta otpora koji tinja negdje duboko ispod i daje kakvu-takvu nadu. Iako je država temeljena na vjeri, nije posve jasno o kojoj je točno vjeri riječ, točnije jasno je da je riječ o nekom iskrivljenom obliku kršćanstva, jer oni ruše katoličke crkve, vješaju neke svećenike, uzimaju iz Biblije samo one dijelove koje odgovaraju njihovu viđenju svijeta. No, dobro, to rade i ovi naši Nedrci i drugi gmazovi, tumačeći vjeru samo onako kako njima odgovara, primjerice da djetetu s Downovim sindromom nije mjesto na pričesti.

Ono što mi se čini najjačom i najslabijom stranom serije je čitav niz protokola, običaja, tradicije, uniformi, institucija tog novog svijeta. Taj čvrsti sustav u kojem su čak i pozdravi i molitve potpuno drugačije izgrađen je u svega nekoliko godina od “nestanka” starog svijeta. Čini se naizgled nerealno, no s druge strane, što je stvarno nerealno? Lezbijstvo se kažnjava rezanjem klitorisa, ne rade li to djevojčicama u nekim afričkim zemljama? Ženama nije dopušteno da rade, voze, čitaju? Nisu li to proveli talibani u Afganistanu?

Hej, nije li do unatrag sto godina u cijelom zapadnom svijetu bilo normalno da žene nemaju pravo glasa? Abortusi su zabranjeni i žena je svedena na ulogu majke. Nije li nekoliko tisuća ljudi marširalo u Hrvatskoj zahtijevajući upravo to? Uostalom, nisu li žene općenito slabije plaćene, slabije zastupljene na funkcijama vlasti, žrtve nasilja koje često prolazi nekažnjeno?

Upravo zbog svega toga serija je istinski zastrašujuća, jer nije daleko od zbilje, jer je tek iskrivljeno, groteskno ogledalo stvarnog svijeta. Scena u kojoj ženama ukidaju sve račune (žena ne smije imati račun) i tjeraju ih s posla (žena ne smije raditi) djelovala je tako stvarno, kao da se može dogoditi već sutra. Možda je to najveća strahota koju nam Margaret Atwood govori, samo je tanka linija, korak, nekoliko postotaka glasova, od ovakvog ili goreg svijeta

Naši partneri pišu
Message