Zrinko Ogresta za srpske medije o politici, Vučiću i Tuđmanu: 'Mi to malo drugačije shvaćamo...'

Film „Plavi cvijet“ hrvatskog redatelja Zrinka Ogreste (62) dobitnik je Velike zlatne arene za najbolji film 68. Pulskog filmskog festivala. Ogresta je osvojio Arenu i za režiju, a Zlatnu arenu za najbolju žensku ulogu dobila je Vanja Ćirić protagonistica u njegovom filmu. Ogrestino ostvarenje imalo je regionalnu premijeru i na 28. Festivalu europskog filma Palić u Srbiji, gdje je ganuo mnoge. Za beogradski dnevni list Danas Ogresta je dao intervju.

Kako ste doživjeli premijeru vašeg filma na Paliću zajedno s publikom, pratite li njihove reakcije i je li vam je to važno?

– U prilikama kad zajedno s publikom gledam svoj film osluškujem tišine u publici za vrijeme scena za koje mislim da zaslužuju potpunu tišinu u dvorani. To sam doživio i za vrijeme projekcije na Paliću i to me je ispunilo mirom. Ta tišina u dvorani puno govori, kad nema komešanja, kad su gledatelji prikovani za sjedala i u punoj usredotočenosti na film.

Rekli ste da ste s ovim filmom željeli da se odmaknete od angažiranih tema o pandemiji, izbjeglicama i tako dalje. Zbog čega se iskonske teme koje se tiču porodice ne doživljavaju kao angažirane, zašto ste vi imali dilemu da ćete možda djelovati manje provokativno ako se bavite onim što svakom predstavlja utočište, u kakvom društvu živimo ako imamo strah od pitanja koja nas se najviše tiču?

– Iskonske teme o kakvima govorite a koje su vezane uz obitelj, mogu biti „angažirane“ i danas, ali mi se čini ipak teško a da se ne posegne za općim mjestima kakva strše s naslovnica većine medija, na primjer nasilja u obitelji, zlostavljanja žena, djece, homoseksualnih pojedinaca u obitelji i slično. Zadnji sam koji bih dezavuirao i omalovažio takve probleme, ali su oni jednostavno postali profani mainstream po kojemu jašu i oni koji trebaju i oni koji ne trebaju. Jednostavno, to je danas „in“, nose se takve teme, a populističko-senzacionalistički način na koji im se pristupa samo odmaže u ozbiljnom sagledavanju takvih problema. Čini mi se, naime, da se danas pokušava biti umjetnički intrigantan samo ako se baviš ozbiljnim iščašenjima u ljudima. Ja sam se nastojao vratiti onom uobičajenom, većini od nas bliskom obrascu ponašanja većine ljudi koje krije more toga intrigantnog, uzbudljivog, tužnog, bolnog, smiješnog i lijepog, a što sve danas nerijetko biva gurnuto pod tepih u najezdi brojnih oblika iščašenih ponašanja.

'POMEO' KONKURENCIJU Ogrestin film ‘S one strane’ u Puli je osvojio osam nagrada

U fokusu ovog filma su Mirjana, njena majka i kći. Veoma uvjerljivo ste dočarali dinamiku odnosa između tri žene različitih generacija i morat ću da vam postavim isto pitanje kao i redatelju Kristijanu Pecoldu, je li možda kroz ženske likove lakše govorite o svojim emocijama i stavovima o svijetu?

– Lako moguće. Kao muškarac nedvojbeno u sebi prepoznajem i onu tzv. žensku stranu, naglašeno senzibilnu i ne libim se pustiti joj da se stvaralački maksimalno izrazi i razigra.

Rijetko kada u filmovima s ovih prostora možemo vidjeti motiv konkurencije između žena različitih generacija iz iste obitelji kao u ovom. Zašto vam je bilo važno da o tome progovorite?

– Riječ je o vrlo čestom obrascu ponašanja među ženama u istoj obitelji koji mi je psihološki zanimljiv i umjetnički poticajan. Baveći se time nastojim doseći katarzu tih likova, ali i potaknuti katarzu u svih onih koji to putem moga filma gledaju. Za mene u svakom slučaju uzbudljiv umjetnički ciklus.

Tri vodeća ženska lika u ovom filmu stalno zvocaju i uvijek zaborave nešto što bi trebale reći uz konstataciju da to vjerojatno onda i nije važno. Što nam to stalno promiče u užurbanoj svakodnevici i da li je stvarno nebitno ako smo zaboravili?

– Nedvojbeno je da je upravo to što nam stalno promiče, a što nerijetko znamo okarakterizirati kao manje važno, zapravo ono najvažnije, ključno za naše odnose s najbližima. To su trenuci u kojima bismo trebali na trenutak stati na loptu u svojim životima, okrenuti se prema svojim najbližima, pogledati ih u oči i pokazati im koliko ih volimo, koliko su nam važni. Možda mislimo kako to svaki dan potvrđujemo svojom brigom i odricanjima za najbliže, ali jednako je važan upravo taj emotivni, izravan trenutak kad je čista emocija lišena svega pragmatičnoga jedini sadržaj koji razmjenjujemo s najbližim.

Mirjana nosi plavu haljinu na proslavi dvadesetogodišnjice rada i dobiva plavi cvijet… Zašto ste odlučili po njemu nazvati film?

– Nastojao sam da naslov donese nešto poetično i lijepo, a da istovremeno ne bude označen osobitom simbolikom, jednostavno da prirodno iznikne iz tkiva filma.

'PLAVI CVIJET' Novi film Zrinka Ogreste je u glavnom programu 43. po redu Moskovskog filmskog festivala

Koproducent filma je glumac Lazar Ristovski koji je podržao aktualnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Jeste li to znali, razmišljate li o tome kada birate suradnike?

– Da, znao sam. Kad su politička stajališta u pitanju svatko od nas radi vlastite izbore i za njih ima vlastite razloge. Htjeli smo demokraciju i imamo je, barem je mi u Hrvatskoj živimo u popriličnoj mjeri. Ako dopustimo da nam nečiji osobni politički izbor kreira odnos prema toj osobi to onda više govori o nama samima nego o toj osobi. Svjedoči o našoj skučenosti, nesposobnosti prihvaćanja onoga što pojam demokracije i slobodnog mišljenja uopće predstavlja.

Vaša izjava „Kad god ste u dilemi, poslušajte što je govorio predsjednik Tuđman“ je mnoge zbunila. Da li ste kad ste to rekli mislili na politički pragmatizam ili se slažete s cijelom ideologijom Franje Tuđmana?

– Kad govorite o ideologiji Franje Tuđmana, lako bismo mogli upasti u različito tumačenje i razumijevanje te složenice. Nedvojbeno je da je mi u Hrvatskoj, ili barem veliki dio nas u Hrvatskoj, shvaća i razumije drugačije od većine ljudi u Srbiji. Za mene ona predstavlja državnu samostalnost, potpunu ravnopravnost sviju neovisno o bilo kojoj odrednici, nacionalnoj, rasnoj, klasnoj, rodnoj, otvorenost prema susjedima i zreo i čist odnos prema vlastitoj povijesti, prema svemu svijetlom u njoj, ali i prema svakoj mrlji iz te povijesti.

Koliko je u Hrvatskoj važno kojoj političkoj struji pripadaju umjetnici?

– Politički afiniteti pojedinih stvaralaca u Hrvatskoj ni po čemu ne utječu na njihovu mogućnost rada ili dostupnost javnog financiranja njihovih djela. Područje filma za to je najbolji primjer, filmove stvaraju autori svih mogućih političkih opredjeljenja. Za punu procjenu neke osobe za mene postoji isključivo, ponavljam, isključivo i samo jedan kriterij – je li zrela ili nije. Da bi netko bio zreo morao bi bezuvjetno biti sposoban ući u tuđe cipele. Baš poput redatelja koji određen sadržaj mora moći doživjeti i percipirati iz pozicije svakog od likova u svom filmu, tako i zrela osoba mora nastojati situacije, događaje, pa i ljude vidjeti i doživjeti i iz njihovih pozicija. Jedino se tako stvaraju mostovi prema drugima i drugačijima. I onda kad se naši svjetonazori, politička i druga stajališta razlikuju od onih u drugih. Za mene je beskrajno važno da znam tko sam, ali i da drugi to znaju. Čini mi se kako je upravo ta činjenica jedna od ključnih u mom dugom i rijetko lijepom suodnosu s brojnim srpskim kolegama, ali prijateljima i prijateljicama iz Srbije.