Inspirativna priča košarkaša Zaboka Antonija Črnjevića oduševila je mnoge. Vratio se na parket nakon raka i problema sa srcem: 'Pravi heroji su liječnici, koji se svaki dan susreću s takvim situacijama poput moje'
VELIKI BORAC IZ ZABOKA
Antonio je dvaput prebolio rak pa opet zaigrao košarku! 'Borio sam se zbog sina Jadrana...'
Čitanje članka:
5
min
Svatko od nas ima idola čiji postupci ili uspjesi nas nadahnjuju i pomažu nam da prebrodimo teške životne situacije. Za neke su izvor inspiracije najveće svjetske zvijezde, no ponekad ne moramo ići dalje od svoje okoline. Dovoljno je da se okrenemo oko sebe i pronađemo uzore u ljudima koji nas svakodnevno okružuju i koji svojim djelima, borbenošću i pristupom inspiriraju i motiviraju druge. Jedan takav primjer pronašli smo u Zaboku.
Pokretanje videa...
00:55
Antonio Črnjević (31) je hrvatski košarkaš ili, bolje rečeno, junačina i heroj koji je u posljednje četiri godine dvaput prebolio rak testisa te imao i problema sa srcem. Nije dopustio da ga sažalijevaju, nije plakao niti pomislio odustati. U glavi mu je bilo samo kako pobijediti bolest, vratiti se na parket i opet zaigrati košarku. Vjerovao je u to i uspio.
- Dijagnosticiran mi je zloćudni rak testisa 2022. godine i kroz nekoliko dana su me podvrgnuli operativnom zahvatu na Rebru. Želim se ovim putem zahvaliti doktorima i svom medicinskom osoblju koje je sudjelovalo u mom liječenju. Skidam im kapu, ja sam prošao svoju borbu u dva mjeseca, a oni se svaki dan susreću s takvim situacijama i ljudima poput mene. Operacija je uspješno prošla, ja sam se nakon dva mjeseca vratio košarci bez ikakvih nuspojava i problema. Redovito sam obavljao kontrole svakih šest mjeseci i bilo je sve u redu, a onda se u ožujku 2025. godine opet pojavilo. Završio sam sezonu pa krenuo s tri ciklusa kemoterapije - priča nam Antonio u dahu.
Najteže je bilo priopćiti dijagnozu bližnjima.
- Vjerujem da je teže bilo mojoj obitelji nego meni. Svi daju neke savjete, trebaš biti pozitivan, ali ja sam oduvijek bio borac, kako u sportu, tako i izvan sporta. Ništa osim pozitivnih ishoda nije mi bilo u glavi. Ja sam postavio stvari tako da imam problem i da za to imam rješenje, a za to je u prvom slučaju bila operacija. To sam prihvatio i odradio. U drugom slučaju sam s onkologinjom porazgovarao, sve mi je bilo jasno, rekao sam: okej, imam neki problem i za taj problem imam rješenje. Tako sam se postavio i tako sam prošao kroz to. Obitelji nije bilo lijepo to čuti niti se s tim nositi, ali zajedno smo to prošli.
Opisao je i kako su izgledali dani kada je morao ići na kemoterapiju.
- Od prvog dana sam bio maksimalno pozitivan. Između ciklusa sam imao 16 dana za oporavak koje sam provodio kod kuće. Bio sam na moru, išao u ribolov. Kad bih se vratio doma nakon pet dana kemoterapije u bolnici, dan do dva ne bih se osjećao dobro, ali nakon toga bi se poboljšalo raspoloženje i nestao bi umor. I ja bih se vratio svojim aktivnostima. Najgore je pasti u depresiju i zatvoriti se u svoja četiri zida. Tijekom liječenja treba nastaviti s normalnim životom.
I u ljeto prošle godine drugi put je uspješno dobio bitku s rakom. Krenuo je s pripremama za ovu sezonu, a onda su se pojavili problemi sa srcem, što je bila nuspojava kemoterapije i liječenja. No, nije ga pokolebalo.
- Noge su mi počele oticati, obavili smo pretrage i pokazale su da bih trebao još prikočiti i posvetiti se više oporavku od kemoterapije. Ljudsko tijelo nije naučeno na to i treba mu neko vrijeme da se oporavi od takvih lijekova. Možda sam prerano krenuo i nisam si dao dovoljno vremena. Pio sam lijekove za srce i kroz neke lagane treninge sam se vratio. Pauzirao sam četiri mjeseca, bila je to još jedna borba koja me dočekala i koju sam riješio. U siječnju sam dobio zeleno svjetlo za povratak na parket i eto me, opet sam tu.
Krajem siječnja zaigrao je u porazu od Splita, što mu je bila prva utakmica nakon osam mjeseci. Bile su to emotivne scene u dvorani u Zaboku, teško je bilo zadržati suze dok se Antonio na parketu pojavio sa šestomjesečnim sinom Jadranom.
- Dok sam čekao njegovo rođenje, istovremeno sam se i liječio. U toj borbi za zdravlje sve misli bile su usmjerene i na njega. To mi je bio glavni motiv da opet pobijedim bolest. I eto nas, uljepšao nam je život i sretno s njim provodim dane. Ima šest mjeseci i užitak mi je biti s njim, raste kao gljiva, ha-ha.
Protivnički igrači mu prilaze i odaju počast. Ovaj veliki borac mnogima je postao inspiracija.
- Svi su puni podrške, a ja se ovim putem zahvaljujem apsolutno svima koji su mi poslali poruku ili me nazvali. Mnogi mi se dive jer sam se nakon svega uspio vratiti na parket, a ovo mi je čak 17. sezona u prvoj hrvatskoj ligi, cijelu karijeru sam u Zaboku. Ipak, ne smatram da sam napravio neko čudo. To što sam prošao jedno je iskustvo koje ne želim poželjeti nikome, ali ako se netko nađe u toj situaciji, nadam se da će kroz moju priču pronaći inspiraciju i vidjeti da se može. Moj cilj je bio izlječenje i povratak na parket, druge opcije nije bilo.
Dok je mirovao zbog problema sa srcem, upisao je trenersku školu.
- Svi me sad pitaju je li ovo kraj igračke karijere, ali nije on još niti blizu. Prošao sam i ozljede, bolesti, liječenja i opet sam tu. Dok god tijelo može podnositi ove napore, ja ću igrati. Sad se osjećam dobro i ne pomišljam na kraj.
A često se voli prisjetiti početaka. S Hrvatskom je osvojio kadetsko i juniorsko zlato 2010. i 2012. godine. Suigrači su mu bili Dario Šarić i Mario Hezonja.
- Dvaput smo bili prvaci Europe, to je neopisiv osjećaj. Predstavljati svoju zemlju i vratiti se doma sa zlatom oko vrata. Smatram da u tim godinama nismo niti bili svjesni što smo postigli, a svakako je to bila jedna divna generacija i predivno se sjetiti tih dana. Bili smo prava klapa, bio je pravi štimung i imali smo vođu u Dariju Šariću. Već je tada radio razliku i odskakao. Ne treba zanemariti niti sve druge dečke koji su dali doprinos. Neki od njih i danas igraju na vrhunskoj razini, neki su spletom okolnosti daleko od košarke. To je njihov odabir i svatko od nas je svoj put birao. A ja sam 17 godina u istom klubu, ha-ha. Sve medalje su doma na zidu i često, s vremena na vrijeme, s ponosom pogledam i prisjetim se svega - prisjeća se Antonio.
Želja mu je, kao i mnogim navijačima, da se naša košarka vrati tamo gdje je nekada pripadala.
- Mislim da nam nedostaje taj jedan klik, da osvojimo medalju i da se stvari zakotrljaju u pozitivnijem smjeru. Imamo odličnu generaciju. Kad pogledamo karijere tih igrača i gdje igraju, s punim pravom se imamo čemu nadati. Čuo sam da je Šarić doma u Šibeniku. Sigurno da se nakon toliko odricanja zaželio svog doma. Želim mu da se dobro odmori i vrati na parket pa predvodi našu reprezentaciju do uspjeha.
Njegov Zabok igra jednu od najboljih sezona u povijesti. Bori se za četvrto mjesto u regularnom dijelu prvenstva, što bi bio najbolji plasman kluba.
- Jednom smo bili peti, nadam se da ćemo sada nadmašiti taj rezultat. Želim da dečki osvijeste koji rezultat nam se nudi. Meni je ovo već 17. sezona u Zaboku, prošao sam sve i svašta, ali ne žalim što se nikada nisam okušao negdje drugdje. Ovo je ipak moj klub - zaključio je Antonio za kraj.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
