U nekim dijelovima Rusije je kao u Srbiji, a u Anadoliji kao u Bosni. Edin Terzić se šokirao kad plaća nije sjela na vrijeme, a ja nisam paničario. Saudijska liga je među top 10 na svijetu, uživam raditi ovdje
VELIKA ISPOVIJEST
Bilić: Kad si rođen u bivšoj Jugi, spreman si na sve. A ponosan sam na ono što je rekao Wenger
Bivši hrvatski nogometni reprezentativac i izbornik Slaven Bilić (55) ovo je ljeto preuzeo saudijskog prvoligaša Al Fateh, s kojim ostvaruje solidne rezultate. U velikoj ispovijesti za portal Coaches' Voice naziva "Osjećam se kao kod kuće" objavljenoj u nedjelju govorio je o razlikama vođenja klubova u Rusiji, Turskoj, Engleskoj i Saudijskoj Arabiji, postignućima koje je ostvario i izazovima s kojima se susretao.
POGLEDAJTE VIDEO: Slaven Bilić na treningu Hajduka
Pokretanje videa...
00:18
Bilićevo pismo prenosimo u cijelosti:
Volim nove kulture.
Dobra stvar kad si rođen u bivšoj Jugoslaviji je što si spreman na sve. Kao kad sam otišao voditi Lokomotiv u Rusiju. Moskva je nevjerojatan grad, ali ljudi iz kluba su nam govorili: "Pričekajte da odete u Vladikavkaz ili Samaru". Nakon nekoliko tjedana igrali smo u tim gradovima i bilo je u redu jer je bilo slično Srbiji.
Kad sam vodio Bešiktaš, Istanbul je bio fantastičan grad, ali ljudi su govorili: "Čekaj da odeš u Anadoliju". Onda smo otišli tamo i bilo je kao ono što smo vidjeli u Bosni.
Kad sam bio u Kini, a sad u Saudijskoj Arabiji, lokalni ljudi su mi govorili: "Treneri iz bivše Jugoslavije odmah se slože s našim mentalitetom. Ali kad netko dođe iz Engleske ili Njemačke, ponekad se šokira da je sve drugačije. Previše razlika".
Na primjer, ako mi je plaća kasnila u Turskoj, nisam bio iznenađen. Dok sam igrao u Splitu, normalno je da je plaća malo kasnila. Nije bilo panike, samo: "Dobro, doći će".
Kad si odrastao naviknut na takve situacije, spreman si se nositi sa situacijama koje nisu idealne
Kada sam otišao u Bešiktaš, za pomoćnika sam uzeo Nikolu Jurčevića i Edina Terzića, koji je sada trener Borussije Dortmund. Edin je Hrvat, ali je rođen i odrastao u Njemačkoj.
Tad je Edin bio trener juniorske momčadi Dortmunda i skautirao protivnike za prvi tim. Želio sam jednog od onih momaka koji je trener, ali i analitičar, pa sam se obratio sportskom direktoru Dortmunda Michaelu Zorcu. Zorc je rekao: "Imamo velike planove za Edina, ali ću ti ga posuditi na nekoliko godina".
Ispostavilo se da je prošlo pet godina, ali Edin se ipak vratio u Dortmund 2018. U svakom slučaju, on je briljantan momak, on je kao moj mlađi brat, pridružio mi se u Turskoj. Rečeno nam je da će nam dati automobile kad stignemo u Istanbul. Ali automobili nisu stigli odmah. Tada plaća nije dolazila odmah.
Moji suradnici iz Hrvatske samo su slegnuli ramenima i rekli: "Ah, uvijek ista priča". Ali Edin je rekao: "Što je ovo? Gdje je plaća?". U Njemačkoj plaća uvijek dolazi na vrijeme.
Navijači su cijenili što smo napravili jer dvije godine nismo imali stadion
Rekao sam: "U redu je, samo se opusti i čekaj". Naravno, plaća je isplaćena. Malo je kasnila, ali je stigla. Kad se naviknete na te stvari, spremni ste se nositi sa situacijama koje nisu idealne.
Jako sam volio Tursku i turski narod. Daju ti sve, daju ti srce. Istanbul je grad u kojem imate toliko toga, sjajno vrijeme, sjajne ljude, sjajnu povijest. A Bešiktaš je briljantan klub.
Istanbulski klubovi Bešiktaš, Fenerbahče i Galatasaray nisu samo nogometni klubovi. Oni su način života. Oni su države. Kad su rezultati dobri, to je super. Kad izgubite, nije tako sjajno. Ali bilo nam je dobro. U redu, kad s Bešiktašem završiš treći dvije sezone zaredom, to nije veliki uspjeh. Ali navijači su cijenili ono što smo napravili jer dvije godine nismo imali stadion.
Klub je gradio novi stadion pa smo dosta domaćih utakmica morali igrati u Ankari, koja je udaljena sat vremena leta, ili na Olimpijskom stadionu. Bilo je to jako teško vrijeme i oni su to cijenili. U Europi smo dobro prošli, što je bilo dobro za klub. To mi je također pomoglo da dobijem šansu otići u Premier ligu.
Bila je to povijesna noć: prvi put da je Liverpool izgubio na penale u Europi
Rijetko kad turske momčadi pobjeđuju klubove iz Engleske, ali mi smo u tome uspjeli. Počeli smo s ispadanjem od Arsenala u play-offu Lige prvaka. U Istanbulu je bilo 0-0, a u Londonu izgubili 1-0 golom Alexisa Sáncheza.
Nakon te utakmice Arsène Wenger mi je rekao: "Chapeau! Igrao sam protiv turskih klubova na dvije utakmice puno puta, ali ovo je prvi put da turski klub nije pukao u 180 minuta. Svaka čast". Bio sam ponosan zbog toga.
Zbog poraza od Arsenala ispali smo u grupnu fazu Europske lige, gdje smo igrali s Tottenhamom. Remizirali smo na White Hart Laneu, ali smo ga pobijedili u Istanbulu i bili prvi u skupini.
U nokaut fazi igrali smo s Liverpoolom, koji je također ispao iz Lige prvaka. Došli su s jakom momčadi, uključujući Raheema Sterlinga, Daniela Sturridgea i Marija Balotellija u napadu. Pobijedili smo ih na penale. Bila je to povijesna večer: prvi put da je Liverpool izgubio na penale u Europi, uz 63.000 gledatelja koji su to vidjeli.
Godine 2015. to mi je pomoglo da dobijem priliku otići u West Ham, klub za koji sam igrao 1990-ih. U West Hamu smo uspjeli triput pobijediti Liverpool u toj sezoni 2015/16. Nevjerojatno!
Pobijedili smo 3-0 na Anfieldu, prvi put da je West Ham tamo pobijedio u 52 godine, i 2-0 u uzvratnoj utakmici. Tada smo ih izbacili iz FA kupa u ponovljenoj utakmici, kad je Angelo Ogbonna zabio u 121. minuti.
Olimpijski stadion bio je kao arena. Kao da odeš iz prljavog, popularnog puba u otmjeni bar u Mayfairu
Bila je to sjajna sezona, bili smo jako blizu kvalifikacija za Ligu prvaka. Te smo godine bili odlični protiv velikana. U 12 ligaških utakmica protiv Manchester Cityja, Arsenala, Liverpoola, Manchester Uniteda, Chelseaja i Tottenhama izgubili smo samo jednom, na gostovanju kod Spursa.
Koštalo nas je teško razdoblje u studenom i prosincu. Otpalo nam je šest ili sedam igrača, uključujući Dimitrija Payeta, Andyja Carrolla, Diafru Sakha i Winstona Reida, sve važni igrači.
Bila je to i posebna sezona jer je bila posljednja na povijesnom Boleyn Groundu. Posljednja utakmica tamo, 3-2 pobjeda protiv Manchester Uniteda pod svjetlima reflektora, ostat će sa mnom zauvijek.
Ali još sam više ponosan na našu drugu sezonu u West Hamu jer je bila tako teška. Ljudi kažu: "Prvu sezonu si bio sedmi, drugu sezonu 11. To je udarac, katastrofa!". Danas ljudi daju komentare ne ulazeći duboko u problem. Idi dublje i shvatit ćeš čime smo se morali suočiti.
Klub je promijenio teren za treniranje, iz Chadwell Heatha u Rush Green. Istovremeno smo promijenili i stadion. West Ham je definitivno profitirao od toga, ali je trebalo vremena da se sve posloži.
Olimpijski stadion bio je više poput arene. Bilo je to poput odlaska iz prljavog, popularnog puba u otmjeni bar u Mayfairu. Mnogima nije ugodno u barovima, ugodno im je u birtijama. Treba ti vremena da se navikneš.
West Ham je imao taj osjećaj, West Ham je kultni klub
Razgovarao sam s Wayneom Rooneyjem dok sam bio u West Bromu i rekao mi je da su u Manchester Unitedu govorili: "S kim ćemo igrati sljedećeg? West Ham u gostima? O moj Bože". Nisu se veselili odlasku tamo, bilo je pomalo zastrašujuće.
Ali kad smo igrali na Olimpijskom stadionu, vidio sam Sergia Agüera sat i pol prije utakmice kako gleda okolo. Jedva je čekao da tamo odigra utakmicu.
Također, potrebna su vam dobra sjećanja. Na Upton Parku svaki je igrač imao svoje mjesto u svlačionici. Praznovjerni su i imaju rutine. Te male stvari koje mogu napraviti razliku nismo imali na novom stadionu. Zato sam još ponosniji na tu drugu sezonu.
Možda ima i većih klubova. Ali u Europi, u Hrvatskoj, kad se kaže West Ham, to je drugačije. Zbog 1966., Londona, Iron Maidena i tog filma. West Ham ima takav osjećaj. West Ham je kultni klub.
Pa kad sam se vratio u Englesku kako bih vodio West Bromwich u Championshipu, rekao bih da je liga također imala taj osjećaj da je drugačiji, da je poseban. U redu, kad ste u Premier ligi, ne želite dospjeti u Championship. Ali to je liga koju biste voljeli isprobati, čak i za samo jednu utakmicu. Nije: "Oh, Championship", nego "Da, Championship!".
Kada govorite o Championshipu, ne morate pitati na koju zemlju mislite. Čak se i druge lige u drugim zemljama sada nazivaju tako zbog engleskoga.
Možete biti 12. u veljači i opet samo tri pobjede udaljeni od mjesta u doigravanju
Imate nevjerojatno velike klubove u prvenstvu, a možete privući i igrače iz inozemstva. U West Brom smo doveli Matheusa Pereiru koji je imao ponude velikih klubova iz Bundeslige.
West Brom je ogroman klub koji puno znači zajednici. Imate odgovornost prema tim ljudima, a kvaliteta vašeg života ovisi o vašim rezultatima. Ali uživao sam, jako.
Svi pričaju da finale play-offa vrijedi 200 milijuna funti. Najmanje polovica klubova u ligi prije početka sezone ima pravo reći: "Možemo u doigravanje i, uz malo sreće, do promocije".
Možete biti 12. u veljači i dalje samo tri pobjede od mjesta u doigravanju. Ne znam kako, ali istina je. Možete imati više poraza nego pobjeda i da vas i dalje dijele tri pobjede.
Razlika između Premier lige i Championshipa nije nužno u tome što su igrači vještiji ili brži. Razlika je u mentalnoj snazi i dosljednosti.
Bilo da se radi o Luki Modriću, Kevinu De Bruyneu ili Marku Nobleu, takvi tipovi igraju cijelo vrijeme na autopilotu. Slabiji igrači mogu ići gore, dolje, gore, dolje, gore, dolje. Zato svatko svakoga može pobijediti u prvenstvu.
Strast je već postojala. Sad imaju plan, izgradit će infrastrukturu i imaju strpljenja
Srećom, za nas u West Bromu, u sezoni 2019./20. kliknulo je. Igrali smo dobar nogomet, a Leeds i mi bili smo u prva dva. Onda je došao covid i, iako je bilo većih problema u svijetu, malo ga pokvario. Izborili smo viši rang, ali to nije bilo s punom publikom i svime. Ipak, ponosan sam na tu promociju i što smo je ostvarili za navijače West Broma. Championship je težak, ali sudjelovanje u njemu izmamilo mi je osmijeh na lice.
Sada vodim Al Fateh u saudijskoj ligi. Prvi put sam došao ovdje nakon Svjetskog prvenstva 2018. kao trener Al-Ittihada. Tada su moji prijatelji znali da dolazim i neki su mediji to prenijeli. Ali to je bilo to.
Od tada je interes za nogomet ovdje vrtoglavo porastao. Nema dana, a da me netko ne nazove i pita: "Mogu li doći?". Ne pretjerujem ako kažem da biste mogli zbrojiti sve pozive koje sam dobio od igrača i agenata dok sam bio trener u Engleskoj, Rusiji i Turskoj, i to se ne bi usporedilo s prijelaznim rokom 2023. s Al Fatehom.
Utakmice se sada prikazuju uživo u Hrvatskoj, Engleskoj i mislim da će to potrajati. Ljudi u Saudijskoj Arabiji godinama su ludi za nogometom. Mnogima je ovdje nogomet bio jedini hobi. Strast je već bila tu. Sada imaju plan, izgradit će infrastrukturu i imaju strpljenja.
Na neki način, ponašaju se kao Roman Abramovič kad je kupio Chelsea. Abramovič se nije ponašao kao neki vlasnici koji misle da sve znaju. Rekao je: "Tko je najbolji izvršni direktor? Peter Kenyon? U redu, dovedite ga. Tko je najbolji trener? José Mourinho? Dovedite ga". Tada ih je podržao.
Igrač može doći u Saudijsku Arabiju i onda prijeći u Premier ligu. To je velika prednost ovog projekta
U Saudijskoj Arabiji dovode vrhunske ljude poput bivšeg tehničkog direktora Chelseaja Michaela Emenala, koji je sada direktor nogometa za saudijsku ligu. I stvari su se promijenile za igrače koji se presele ovamo.
Kad sam imao 26 godina, igrao sam u Bundesligi za Karlsruher. Predsjednik Fenerbahčea Ali Sen došao me gledati kako igram i ponudio mi utrostručiti plaću. Rekao sam: "Ne, hvala, ne mogu". Mislio sam da ću se, ako se preselim u Tursku, teško vratiti u veliku europsku ligu. Tada je bilo teško pratiti tursku ligu ako si bio vani.
Sada je nogometni svijet drugačiji zbog tehnologije. Oscar je u Šangaju već pet godina, a prošle godine se pričalo da ga Barcelona pokušava dovesti. Ljudi su znali da dobro igra u Kini.
Prije desetak godina igrači su možda odlazili u Saudijsku Arabiju na kraju karijere. Sada igrač može doći u Saudijsku Arabiju i onda prijeći u Premier ligu. To je velika prednost za ovdašnji projekt.
To je liga među 10 najboljih i uživam u njoj. Bez obzira na to gdje vodio utakmicu, bilo protiv Liverpoola, protiv Stevena Gerrarda u Al-Ettifaqu ili u hrvatskoj drugoj ligi, postoji bol kad izgubiš i radost kad pobijediš.
Osjećam da sam u najboljim godinama, pun energije i entuzijazma, ali i znanja. Imam taj nagon da preuzmem odgovornost, da napredujem pod pritiskom dana utakmice.
Ta želja je tu i velika je.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
