Birtija: Kladim se na Maleša, ali ne pak i na hrvatski nogomet

Mislim da je ključno pitanje: Bismo li im oprostili da svake godine igraju Ligu prvaka, i to da prolaze skupinu? Bi li nam, da je nogomet dobar, stadioni puni, uopće bilo bitno što su namještena sva prvenstva, neka prvenstva, ili je riječ o nekoliko utakmica po sezoni na kojima se okrene ogromna lova? Pitam zato što godinama sve znamo, na narodnom sudu dokazi su utakmice, nama nikad nije trebao ozvučeni svjedok s označenim novčanicama, godinama znamo, a nemam osjećaj da nam je bilo baš tako bitno, da bismo nešto učinili, osim brbljajući u birtijama. 

Lako mi je debatirati o tome. U profesionalnim krugovima zna se da sam odbio stan nuđen kao mito. Pa ću si dopustiti nešto više slobode u ovoj raspravi. Koliko nas se ne bi radovalo penalu dosuđenom za našu momčad iako je faul bio, ili nije bio, na dvadeset metara? E, koliko nas se ne bi radovalo, točno tolike su šanse da nogomet prestane biti kaljuža. Malešu svaka čast. Ali čuđenje zbog Mamićeve izjave je jezivo. Kao, ne znamo kako su prošli zviždači koji su se borili za sve nas. Eno ih, imaju tikove, mucaju, ruke im drhte... Mamić ne zaprijeti nego zapravo konstatira da se on samo prilagodio ljudima koji slave penal dosuđen za faul na dvadeset metara. Doista, sirov, kakav već je, zna biti simpatičan. Iskren, nekad i ne zna što lupeta. Čitajući novine, u ovoj situaciji kladim se na Maleša. 

Ali ne vidim preveliku šansu za nogomet. I još jedno pitanje. Što je svatko od nas spreman učiniti kako bi, zlu ne trebalo, zaštitio Maleša i njegovu obitelj? Svojim djelima pokazat ćemo kladimo li se na Mamića i njegov svjetonazor ili na Maleša. Izgleda da svaki klub ima od pedesetak do dvije-tri tisuće navijača kojima je bar toliko stalo do pravde da im se može oprostiti radovanje penalu dosuđenom zbog faula na dvadeset metara.