Birtija: Ode li Sammir, Dinamo može početi pisati povijest...

Sammira treba prodati prvom ponuđaču, a time osloboditi mjesto i Kovačiću i viziji. Kelava je sjajan. Šimunić, Tonel, Cufre, Vrsaljko i Ibanez su super. Odavno znamo tko je i što je Leko, a Badelj je u duelima s Realom izgledao kao Boban na SP-u. Nije bez veze što treneri govore da se ne treba ljutiti na igrača što je fulao brdo šansi, važno je da je bio u tim šansama: i Rukavina je super. 

Dinamo nema slabog mjesta. I prodaja Sammira ne bi bila puko stvaranje životnog prostora za Kovačića nego bi, kombinirana sa zaradom iz Lige prvaka, to bila lova za investiciju u povijest usporedivu s 1967. Super je što je Dinamo školarinu platio igrajući s najjačim u skupini Realom, a ne Lyonom ili Ajaxom. I nakon svih utakmica ove sezone, svakoga tko se defetistički odriče drugog mjesta u skupini trebalo bi izbaciti i iz kluba i s tribina, iz principa. Ali, veća je igra na pladnju. Dinamo u rukama ima šansu da se iduće ili za dvije godine prolazak skupine Lige prvaka ne smatra iznenađenjem.

U zemlji Janice Kostelić sportski je zločin zadovoljiti se ulogom simpatičnog luzera čak ako su ti šanse upravo onakve kakve su Kostelići imali na početku puta, a kamoli ako imaš i ekipu i pare zbog kojih je utemeljeno sanjati velike pobjede. Kakav god bio, Mamić ima šansu za velike stvari. Dobro ga poznavajući, igram na njegovu taštinu i pitam: Maminjo, želiš li da te pamte kao sitnog žicara koji je godinama potkusurivao klub ili kao projektanta Dinama na koji su se ljudi ‘ladno kladili da će proći skupinu Lige prvaka? A to i nije bio neki koeficijent.

Ni prije Dinamo nije morao prodavati da preživi, ali mogao se pravdati da mora. No prvi put u o-ho-ho godina Dinamo uživa komociju da prodajom ne uništava budućnost nego je stvara.