Bit nogometa: Sve dobro igra se daleko od našeg okruženja

Govoreći o nogometu općenito, već dugo, a pod terminom dugo smatram godine, nemam strpljenja pogledati cijelu nogometnu utakmicu. Nisam neki navijač, nemam izrazitih favorita ni na domaćem ni na stranom planu, a ulogu neutralnog promatrača koji uživa u estetici nogometa nikad nisam do kraja prihvatio.

Iz jednostavnog razloga - užasno me živcira valjanje po travi, glumatanje teških i za život opasnih ozljeda, naganjanje sudaca koji, umjesto da opale poneki šamar zapjenjenim igračima i sve ih izbace iz igre mašući crvenim kartonom, uzmiču pred njima kao slinavi klinac iz 2. b pred onima iz 4. c koji mu na velikom odmoru žele oteti sendvič, pogled na gnjevne tribine kojima uvijek netko mora biti kriv za nešto pa onda uporno komentatorsko umatanje te sportske patologije u sfere misteriozne taktike i južnoameričkog navijanja. 

Znalo mi se dogoditi da, uvijek iznova naivan, ostanem sam doma, zavaljam se u fotelju i krenem gledati neku našu momčad u tzv. europskom pohodu, ‘ah, muški užici...’, a onda na poluvremenu, kod ništa-ništa tj. glup-gluplji, okrenem na National Geographic, ‘dosta za....vanja, hijene su puno zanimljivije’. Kriv, priznajem, ajmo se nagoditi... Posljednjih desetak dana ipak sam vidio tri utakmice koje će mi, barem privremeno, promijeniti razvijene predrasude. Dortmund - Bayern, Bayern - Real i Chelsea - Barca ponudile su nešto sasvim drugo, ponudile su autoritet, energiju, strast i fernesu, ponudile su esenciju nogometa. Misterij? Neće biti, ključ je u tome da se sve događalo daleko od našeg fizičkog i mentalnog okruženja.