Ni jedan nije imao dugoročni ugovor s Hajdukom do prije par mjeseci, kad su potpisali do ljeta 2026. Iako se špekuliralo kako će otići praktično bez odštete. Valjda će Jakobušić naučiti na pogreškama prethodnika...
Za uspjeh Biuka i Ljubičića nije zaslužan sustav, nego pojedinci!
Više su napaćenom hajdučkom puku radosti donijeli Stipe Biuk (18) i Marin Ljubičić (19) u nekoliko nastupa nego praktično cijela momčad u ovoj sezoni! Mladi, rastrčani, potentni, tehnički potkovani... Biuk i Ljubičić su sve ono što većina njihovih suigrača nije ni približno. A kad se tome doda da su obojica tek postala punoljetna te da je pred njima neosporno lijepa budućnost, eto napokon i malo razloga za optimizam među navijačima Hajduka.
Pokretanje videa...
Pa iako su i Stipe Biuk i Marin Ljubičić produkti Hajdukove akademije, daleko od toga da su oni bili planski projekti koje je netko prepoznao i stao iza njih kao potencijalno vrijednih igrača u koje se isplati ulagati te ih planski vodio do prve momčadi. Naprotiv, i Biuk i Ljubićić su bili rezerve i tek su ove sezone postali standardni juniori kod trenera Marijana Budimira, koji je Biuku na početku sezone dao i kapetansku traku, a Ljubičića uvrstio u vršak napada pa je ovaj postao daleko najbolji strijelac juniorske lige.
Slijedom navedenoga, ni Biuk ni Ljubićić nisu imali ni dugoročne ugovore s Hajdukom sve do prije par mjeseci, što je također potvrda koliko je njihov put bio plod sustavnog rada i plana, a koliko plod slučaja. Srećom, sportski direktor Nikoličius i predsjednik Jakobušić uspjeli su ih obojicu vezati za Hajduk do ljeta 2026. godine, iako se naveliko špekuliralo kako će dvojac nadarenih juniora otići s Poljuda praktično bez odštete.
No, što je bilo, bilo je, tko je pogriješio u procjeni ili nije imao hrabrosti, sada je manje bitno, bitno je što će se događati u budućnosti. Hoće li nadareni dvojac dobiti priliku razviti svoj puni potencijal u Hajduku i hoće li na taj način pomoći i klubu i sebi, ili će, kao što se događalo puno puta u prošlosti, Hajduk pritisnut financijskim problemima morati jednoga ili obojicu prodati da bi pokrpao rupe u budžetu i zaraditi nešto za život. Kao što su to napravili s Bradarićem, Palaversom, Balićem, Pašalićem... manje-više sa svim mladim i talentiranim igračima, osim s Nikolom Vlašićem, kojeg nisu prodali prije svega zbog toga što ni on sam, a ni njegova obitelj i menadžer Tonći Martić nisu željeli u inozemstvo dok Nikola nije sazrio u pravog igrača, i dok se nije ukazala prava prilika.
I baš kao što se čelnici Hajduka sjete svojih mladih igrača iz akademije čim nastane propuh u blagajni, jednako tako se na mlade igrače i akademiju zaboravi čim na račun sjedne prvi novac od odšteta, a čelnici kluba krenu u šoping preko granice. Nadajmo se da su Nikoličius i Jakobušić nešto naučili iz pogrešaka svojih prethodnika, da znaju kako na putu prema uspjehu i trofejima nema sigurnog prečaca i da to nipošto nije prodaja mladih igrača iz vlastitog pogona i kupnja prinova upitne kvalitete.