Ni jedan nije imao dugoročni ugovor s Hajdukom do prije par mjeseci, kad su potpisali do ljeta 2026. Iako se špekuliralo kako će otići praktično bez odštete. Valjda će Jakobušić naučiti na pogreškama prethodnika...
Više su napaćenom hajdučkom puku radosti donijeli Stipe Biuk (18) i Marin Ljubičić (19) u nekoliko nastupa nego praktično cijela momčad u ovoj sezoni! Mladi, rastrčani, potentni, tehnički potkovani... Biuk i Ljubičić su sve ono što većina njihovih suigrača nije ni približno. A kad se tome doda da su obojica tek postala punoljetna te da je pred njima neosporno lijepa budućnost, eto napokon i malo razloga za optimizam među navijačima Hajduka.
Pokretanje videa ...
Pa iako su i Stipe Biuk i Marin Ljubičić produkti Hajdukove akademije, daleko od toga da su oni bili planski projekti koje je netko prepoznao i stao iza njih kao potencijalno vrijednih igrača u koje se isplati ulagati te ih planski vodio do prve momčadi. Naprotiv, i Biuk i Ljubićić su bili rezerve i tek su ove sezone postali standardni juniori kod trenera Marijana Budimira, koji je Biuku na početku sezone dao i kapetansku traku, a Ljubičića uvrstio u vršak napada pa je ovaj postao daleko najbolji strijelac juniorske lige.
Slijedom navedenoga, ni Biuk ni Ljubićić nisu imali ni dugoročne ugovore s Hajdukom sve do prije par mjeseci, što je također potvrda koliko je njihov put bio plod sustavnog rada i plana, a koliko plod slučaja. Srećom, sportski direktor Nikoličius i predsjednik Jakobušić uspjeli su ih obojicu vezati za Hajduk do ljeta 2026. godine, iako se naveliko špekuliralo kako će dvojac nadarenih juniora otići s Poljuda praktično bez odštete.
No, što je bilo, bilo je, tko je pogriješio u procjeni ili nije imao hrabrosti, sada je manje bitno, bitno je što će se događati u budućnosti. Hoće li nadareni dvojac dobiti priliku razviti svoj puni potencijal u Hajduku i hoće li na taj način pomoći i klubu i sebi, ili će, kao što se događalo puno puta u prošlosti, Hajduk pritisnut financijskim problemima morati jednoga ili obojicu prodati da bi pokrpao rupe u budžetu i zaraditi nešto za život. Kao što su to napravili s Bradarićem, Palaversom, Balićem, Pašalićem... manje-više sa svim mladim i talentiranim igračima, osim s Nikolom Vlašićem, kojeg nisu prodali prije svega zbog toga što ni on sam, a ni njegova obitelj i menadžer Tonći Martić nisu željeli u inozemstvo dok Nikola nije sazrio u pravog igrača, i dok se nije ukazala prava prilika.
I baš kao što se čelnici Hajduka sjete svojih mladih igrača iz akademije čim nastane propuh u blagajni, jednako tako se na mlade igrače i akademiju zaboravi čim na račun sjedne prvi novac od odšteta, a čelnici kluba krenu u šoping preko granice. Nadajmo se da su Nikoličius i Jakobušić nešto naučili iz pogrešaka svojih prethodnika, da znaju kako na putu prema uspjehu i trofejima nema sigurnog prečaca i da to nipošto nije prodaja mladih igrača iz vlastitog pogona i kupnja prinova upitne kvalitete.
