'Braća su me promijenila, sad mi više ne ide pjena na usta...'

Čudesna braća Sinković nakon četiti godine bez poraza i dominacije u svjetskom veslanju prešla su iz dvojca na pariće u dvojac bez kormilara. U manje od godinu dana prilagodbe, braća su već počela skupljati medalje. Osvojila su srebro na Svjetskom prvenstvu u Floridi. Nije loše za početak. VIŠE >>> OVDJE

Mi sportaši, znate, liberalniji smo od prosječnih ljudi. Recimo, mi bi se lako dogovorili sa Slovencima oko granice. Život nas je naučio na preuzimanje rizika u odlukama, jer ako nešto želiš dobiti, moraš nešto i dati. Dio svoje individualnosti moramo podrediti kolektivu, a mislim da bi tako moralo biti i u politici, kaže trener braće Sinković, Nikola Bralić.

To ih je u ovih deset godina zajedničkog rada i dovelo do deset odličja s najvećih natjecanja, sa zlatom u Riju kao medaljom, koja je zaokružila jednu nevjerojatnu priču.

Braća su birana za najbolju posadu na svijetu, a Bralić za najboljeg trenera. Počeli su s četvercem, pa su se prebacili na dvojac na pariće, a sad su u dvojcu bez. A medalje i dalje stižu bez prestanka.

- Bili su veliki talenti još kao klinci, no da bi do voga došlo morali su puno raditi na tehnici i snazi. I nikad nijednog nisam morao zvati doma, uvijek su dolazili na trening. Martin je znao oscilirati, nekad se ubijao u treningu, a nekad mu se nije dalo. Znao mi je reći: ‘Ne bih ovo radio, to mi je dosadno’. Danas te ‘dosadne’ treninge najbolje izdržava - kaže Bralić.

Osim što je volio izlaziti Martin je imao problema i s težinom.

- Da, volio sam puno jesti. Imao sam velikih problema s masom, a i sada mi je hrana veliki problem. Baš volim jesti i teško mi se odreći hrane, no nekako sam to uspio dovesti u red u posljednje tri-četiri godine. Kad sam imao 16 godina imao sam čak 108 kg, a danas sam na 95-96 kg - istaknuo je Martin, koji se znao nerijetko posvađati s trenerom.

- Zabranjivao mi je mnoge stvari, ali ja sam ih svejedno napravio. Možda to nije lijepo reći, nomi nismo kao nogometaši, košarkaši ili rukometaši, ne može nam Bralić oduzeti plaću. Međutim, nismo to iskorištavali, a i s vremenom smo zaslužili trenerovo povjerenje pa više ne pazi kad se navečer vraćamo kući. ili koliko jedemo - kaže nam Martin.

Nije Bralić strog trener. Kad imate toliko uspjeha koliko on, onda vam veslači vjeruju bez da vičete na njih.

- Prije nego sam došao na prvi trening već sam čuo brojne priče o treneru. I sve samo pozitivne. Nije on tip koji autoritet gradi vikanjem i strogoćom, nego znanjem. Tko to shvati, daleko će doći - rekao je Valent.

Dobro, svađa je bilo. Više između braće, nego s Bralićem, ali postojali su tjedni kada se malo komuniciralo, osim onoga što se moralo.

- Da, znalo se dogoditi da se posvađam s trenerom. Ali, Bralić je profesionalac, on će napraviti svoj dio posla neovisno o tomu što mi rekli ili ne - dodao je Martin.

Trener je uvijek izbjegavao mješati se kad bi se braća porječkala.

- S čamcem odem u žbunje i pričekam da završe. Mislim da je to najbolje - kaže Bralić, koji se u ovih 10 zajedničkih godina također promijenio.

Braća su utjecala i na njega.

- Učinili su me mirnijim, staloženijim. S pjenom na ustima sam neke prijašnje veslače morao uvjeravati da nešto naprave. Rezultati su učinili svoje, tako da više nikoga ne moram uvjeravati da će napredovati ako napravi ono što kažem. Sad svi to znaju. Eto, postao sam mirniji, stabilniji i postojaniji - priznao je Bralić.

I nakon 10 godina svi troje uživaju u međusobnu društvu. Ne samo zbog osvojenih odličja, nego i zbog iste životne i sportske filozofije. I ono najvažnije, puno smijeha.

- I privatno je Bralić super, često se šali, baca fore. Sprda se nerijetko i na svoj način. Ono najbolje oko njega je da stalno uči. Uvijek ide na seminare, stalno se obrazuje. To je njegova najveća snaga, a i naša - istaknuo je Valent.