Sport

Komentari 180

'Brat je na parkiralištu pričao o Bogu. Sve se promijenilo. Ubrzo sam isplakala prijašnji život...'

'Brat je na parkiralištu pričao o Bogu. Sve se promijenilo. Ubrzo sam isplakala prijašnji život...'

Jedna od najuspješnijih hrvatskih atletičarki, koja je u petak i službeno okončala karijeru, prošla je trnovit put. Iz borbe s depresijom i beznađem izvukla ju je vjera i danas otvoreno svjedoči o tome

Sve je počelo s ozljedom 2011. Blanka Vlašić (37) redom je otkazivala nastupe, a najteži joj je udarac bilo propuštanje Olimpijskih igara u Londonu. Bila je na rubu ponora. Depresivna, nesretna i tužna. U jednom trenutku ostala je bez svega, nije mogla trenirati ni hodati. Nije imala volje za životom.

POGLEDAJTE VIDEO: Blankin sportski put

Samosažalijevala se i plakala, a prijatelj joj je javio da je zapalio svijeću ispred kipa svetog Ante na Poljudu. Sportašica je također počela tamo odlaziti te je ubrzo otputovala na liječenje u Portugal. Cijelim je putem čitala Bibliju. Početkom 2013. postala je sve tjeskobnija, požalila se ocu i treneru Jošku. Sve je čuo njezin stariji brat Marin, koji joj je rekao da moli za nju. Dok je slušala njegov monolog na parkiralištu, doživjela je obraćenje.

- Brat mi je pričao o svom obraćenju i o Bogu. Krenuli smo prema autima i tamo, na tom pustom parkiralištu, za vrijeme njegova monologa dogodilo se moje obraćenje. To je bio dar. Izljev Duha Svetoga koji je promijenio cijeli moj život. I mene cijelu iz korijena. Prisjetila sam se u tom trenutku Boga, svog Spasitelja. Bog mi se smilovao. Ubrzo sam isplakala svoj prijašnji život. Otišla sam prvi put u crkvu na misu, ispovjedila se i pričestila. I to je bila moja prva misa nakon toliko godina - rekla je Blanka.

Dvaput je bila svjetska prvakinja na otvorenom i u dvorani, jednom i europska prvakinja u skoku u vis, osvojila je srebro u Pekingu i broncu u Riju, u tek drugom nastupu te godine. Bilo joj je to i posljednje natjecanje u karijeri, a medalju je poklonila svetištu Majke Božje Bistričke. Rado se utječe u molitve svetog Ante.

- Negdje oko mog rođendana nazvao me prijatelj. Rekao mi je da je za mene zapalio svijeću ispred kipa svetog Ante na Poljudu. U tom smislu sveti Ante je za mene zaista poseban svetac. Ja vjerujem u njega, sveti Ante je kumovao mom obraćenju, on je sigurno bio moj zagovornik, a da nisam tražila, jer nisam ni znala što trebam tražiti. U svakom slučaju, to što je prijatelj zapalio svijeću potaknulo me da krenem na ovo mini hodočašće svaki dan - rekla je Blanka jednom prilikom.

Godine boli učinile su svoje, ali i donijele joj dva svjetska srebra i olimpijsku broncu. Ne žali ni za čim, shvaća da je vrijeme za novu životnu etapu.

U povodu objave kraja karijere donosimo intervju s Blankom iz 2018. u kojemu je otvoreno govorila o vjeri i obraćenju.

Kako vam je vjera promijenila život?

- Obraćenje podrazumijeva novi smjer, novi put. To je neminovna posljedica susreta duše s Bogom. Život mi se iz korijena promijenio jer sam se ja promijenila.

Što se konkretno promijenilo?

- Počela sam pozornije slušati glas savjesti, što je u svakom od nas Božji glas. On je tih, blag i često ga ne možemo čuti od buke svijeta. Zato sam utišala vanjske glasove da bih slijedila Onoga koji govori srcu. Što više produbljujem taj odnos, shvaćam na koliko puno stvari još moram raditi.

Neke sam davno potisnula, gurajući ih pod tepih, uvijek je nešto bilo važnije. Suočiti se sa svojim slabostima, strahovima bolan je proces čišćenja koji nas na koncu oslobađa i osposobljava za ispunjeniji život i odnose. Prioriteti su mi se promijenili i ne žudim više za odobravanjem i pljeskom okoline, tražeći potvrdu svoje vrijednosti kao ljudskog bića. To već imam jer me želio Onaj koji cijeli svijet ima na dlanu.

Kako izgleda taj proces mijenjanja osobnosti?

- Gospodin svojim svjetlom obasjava sve ono što je nekad bilo u sjeni. Zbog neizmjerne ljubavi kojom sam ljubljena želim uzvratiti potpunim predanjem. Ali to je proces koji traje cijeli život. Hod s Kristom podrazumijeva nošenje vlastitih križeva, a ne bježanje od njih. Zato svaki novi dan traži od mene novo obraćenje, novo ‘da’ Bogu. Ali to je ‘breme lako’ jer jedino On ispunjava duboku čežnju usađenu u srce svakog čovjeka: čežnju za savršenom, bezuvjetnom ljubavlju. Mi se trudimo dati je jedni drugima, ali čovjekova ljubav uvijek je u određenoj mjeri uvjetovana.

Jeste li danas sretniji?

- Danas su ljudi orijentirani na površno, na izgled, na to što netko odijeva, što vozi, s kim i gdje se pojavljuje... I ja sam bila dio tog svijeta, no iako sam u očima promatrača sa strane imala sve: uspjeh, popularnost, materijalnu sigurnost, sve što se smatra potrebnim da bi u današnjem svijetu čovjek bio sretan, taj me svijet i život nikad nisu potpuno zadovoljavali i ispunjavali. Danas sam sretnija i ispunjenija, iako ne bez poteškoća. Ničija stvarnost nije bezbrižna, ali kad imate mir u srcu, svaka situacija se okreće na dobro.

Osjećate li da možete slobodno ispovijedati svoju vjeru?

- Danas nije lako biti katolik. Crkva je neprestano progonjena. Osjetila sam da se neki ljudi odmiču od mene, ali zato mi je Crkva širom otvorila vrata. Upoznala sam ljude pred kojima mogu biti ono što jesam, a ne ono što predstavljam u javnosti. U tom smislu živim slobodu bez maski i glume u svojoj novoj proširenoj obitelji. Ne zamaram se mišljenjima ljudi. Odgovaram jedino Bogu.

Jeste li danas bolja osoba nego prije?

- Ne znam po kojim se kriterijima to uopće može izmjeriti? U meni postoji neprestana borba imeđu dobra i zla. Trudim se uz Božju pomoć ostati na strani dobra. Najjednostavnije rečeno. Bog ne gleda kao čovjek, mi ćemo često pogrešno procijeniti ljude oko nas, posebno zato što se volimo praviti boljima nego što jesmo. Zato dubine srca, pravu istinu, poznaje samo Bog. Moje je da ljubim kako sam ljubljena, bez osuđivanja i predrasuda.

Osjećate li Božju ljubav?

- Vjera nije osjećaj. Iako se Gospodin očituje i na taj način. Znam tko je želio da postojim, tko me s neizmjernom ljubavlju stvarao. Kako ostati hladan pred tom spoznajom?! Zamislite koja je to odskočna daska za normalan život, što ti treba više od toga?! Ne moraš se boriti da budeš prihvaćen i voljen, ti to već jesi. Jedino što trebaš je ostati na tom izvoru, napajati se redovitim sakramentalnim životom i dijeliti to s drugima. Otvoreno srce prepoznaje Boga u svakom trenutku jer On uistinu jest posvuda. Svatko može staviti ruku u Njegove rane, dovoljno je približiti se bolesnom, napuštenom, neželjenom čovjeku. Svi smo mi siromašni pred Gospodinom, na svijet dolazimo praznih ruku i jednako tako ga praznih ruku napuštamo.

Kako se dogodilo vaše obraćenje?

- Nakon godina uspješne karijere dogodila mi se najveća noćna mora jednog sportaša: ozljeda. Bila sam izgubljena, izbačena iz načina života na koji sam navikla i koji sam jedino poznavala. Shvatila sam da ne znam tko sam ako ne skačem i ne treniram. U tome mraku napokon sam počela postavljati prava pitanja. Kad je čovjek u iskrenoj potrazi za smislom, Bog ne ostaje nijem. Nažalost, najbolje čujemo kad nas pritisne križ, srca nam omekšaju i spremni smo primiti Drugoga kad prestanemo biti puni sebe. Jedini ispravan stav pred Bogom jest poniznost. Sport je medij u kojem se sportaši uzdižu kao neka božanstva, što godi našem egu. Tek kad mi je ego ostao bez ‘hrane’, shvatila sam njegovu ispraznost. Ozljeda je za mene bila najveći blagoslov.

Što je drukčije u odnosu na prije?

- Svi koji su krenuli Kristovim putem znaju koliko su padovi bolni, koliko te grijesi preneraze, ali spoznaja o oproštenju nas ohrabruje da ustrajemo. Nije lako boriti se protiv vlastitih sjena, ali zato što se trudim ići za Istinom, imam duboki mir. Prije je isto bilo problema, ima ih i sad, i bit će ih još, samo je pitanje kako se nosim s njima. Čovjek može biti radostan i sretan čak i kad nije sve idealno i kad ne može raditi svoj posao, ali tu svoju bol i muku može trpjeti dostojanstveno i blago, s osmjehom. Bol nas transformira u bolje osobe.

Bi li vaši rezultati bili bolji da ste se prije obratili?

- Nezahvalno je o tome govoriti. Dogodilo se onako kako je najbolje za mene. Ne žalim za boljim rezultatima, dapače. Blagoslovljena sam velikim uspjesima. Božja volja mi je važnija od moje vlastite. S odmakom mogu reći kako sam zahvalna na svemu onome što mi nije dao, a što sam žarko željela… Jer sam uvijek dobila neizmjerno više nego što sam se nadala.

Žalite li za bilo čime što ste napravili u prijašnjem životu?

- Žao mi je za svaki put kad sam okrenula leđa Bogu, a takvih situacija je bilo puno. Ipak, kako kaže sv. Pavao: ‘Gdje se namnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost’. Prijašnji način života mi samo pokazuje tko sam bez Boga. I podsjeća me da se nikad ne želim vratiti natrag.

Smetaju li vam kritike i negativni komentari?

- Prije bi me pogađalo što drugi misle i pišu, ali danas mi to ništa ne znači. Ako je Krist bio progonjen, ponosna sam što sam progonjena u njegovo Ime. Svjedočim za Istinu i zato nemam razloga za strah.

Najčitaniji članci